Oficijelna slika nacionalne istorije počiva na zaboravu nasleđa antifašizma i na poricanju učešća u ratovima devedesetih i negiranju odgovornosti za ratne zločine.



Imajući to u vidu Svetlana Gavrilović i Saša Ilić (Radnička komuna LINKS) koncipirali su ciklus predavanja O zaboravu i zaboravljenima, u okviru kojeg kao predavači gostuju eminentni domaći i inostrani stručnjaci iz različitih humanističkih oblasti. Do sada su u okviru ciklusa govorili antropološkinja Tanja Petrović, filozof Ivan Milenković, teoretičar književnosti Nemanja Mitrović, kao i istoričarka Olga Manojlović Pintar. Ciklus je najpre realizovan u Kulturnom centru Beograda. Ali, nakon nedavnog skidanja latiničnog natpisa naziva KCB-a sa fasade ove institucije, od strane aktuelne gradske vlasti, ciklus je izmešten izvan institucionalnog okvira.

Naredno predavanje održaće Vladimir Biti, jedan od najistaknutijih evropskih komparatista i slavista, koji će u četvrtak, 5. novembra, od 18 časova u Kulturnom centru „Grad“ (Braće Krsmanović 4) govoriti na temu „Otimanje pripadnosti: Ivo Andrić i postimperijalna trauma“. Vladimir Biti (1952) je profesor slavistike na Univerzitetu u Beču. Od 2007. član je Academia Europaea. Od početka osamdesetih objavio je niz književnoteorijskih knjiga i studija među kojima Bajka i predaja, Interes pripovjednog teksta, Pripitomljavanje drugog, Upletanje nerečenog, Pojmovnik suvremene književne i kulturne teorije, Strano tijelo pri/povijesti i Doba svjedočenja. Osim književnom teorijom i modernom južnoslovenskom književnošću, Biti se bavi pitanjima estetike i filozofije istorije. Uoči dolaska u Beograd, Vladimir Biti je dao intervju našem listu.

*Gospodine Biti, u poslednje dve decenije između „osamostaljenih“ južnoslovenskih književnih zajednica traju oštre rasprave oko nacionalne pripadnosti opusa Ive Andrića. Pojedini inostrani slavisti, s druge strane, sugerišu da je piščev opus najadekvatnije posmatrati u kontekstu višenacionalnog, bilo habzburškog bilo jugoslovenskog kulturnog nasleđa. Koju perspektivu Vi predlažete i kako definišete pojam „postimperijalne traume“?

– Ja pokušavam proširiti perspektivu na cijeli srednjoistočnoeuropski postimperijalni prostor koji je izazvao neprekidno „otimanje pripadnosti“. Taj pojam ima u mojem tumačenju višestruko značenje. On se prvo odnosi na otimanje (oko) pripadnosti „višepripadnih“ postimperijalnih pisaca do kojega dolazi među nacionalnim filologijama; one se otimaju oko pisca odnosno otimaju ga drugima. U drugom se značenju pisac pojavljuje kao subjekt, a ne objekt otimanja. On se naime, književnim sredstvima, otima svim pripadnostima koje mu drugi žele dodijeliti tragajući za svojim identitetom podjednako onkraj imperijalnih kao i nacionalnih odrednica. Na to ga navodi trauma postimperijalnog stanja koje svojim stalnim turbulencijama tjera identitete u raskorak između suživota i pripadnosti sileći ih na oblikovanje dvostruke svijesti (ili-i-ili). No „zamišljena zajednica“ koju on kreira svojom spomenutom književnom potragom gradi se, opet, na otimanju pripadnosti onima od kojih očekuje da joj se pridruže – i to je treće značenje. Poanta je, pritom, da jedno značenje subvertira drugo.

*Šta povezuje, a šta razlikuje Andrića od drugih značajnih „posthabzburških“ pisaca iz perioda između dva svetska rata?

– Najkraće, to da se Andrić pred neprestanom dezintegracijom političkih zajednica sklanja u zajedništvo iskupljeno „božanskom ravnodušnošću“ (koju on alternativno pripisuje ljepoti, mudrosti, prirodi ili tišini), dok se pisci bečkoga Fin-de-sičclea utječu kreativnome nemiru individue koja svojim etičkim imperativom potkopava sve pripadnosti kao neprimjerene. I u jednom i u drugom slučaju imamo dakle otimanje pripadnosti, jer to je zajednička strategija postimperijalnog prostora. No kod pisca s južnoslavenske periferije ono rezultira „mudrom nirvanom“ promatranja svijeta, a kod pisaca vrijednosno ispražnjena postimperijalnog centra ono urađa etički uznemirenim sudjelovanjem u njegovu prevrednovanju.

*Da li bi se u Andrićevom slučaju mogla napraviti razlika između „habzburške“ i „jugoslovenske“ postimperijalne traume? Prva bi se odnosila na piščev emocionalni i intelektualni razvoj nakon Prvog svetskog rata, a druga bi se ticala recepcije njegovog dela u postjugoslovenskom kontekstu.

– Budući da ja postimperijalnu traumu kod Andrića tumačim u kontekstu gorkoga zatvorskog iskustva stečenog mladenačkim političkim angažmanom, rješenje koje je on nakon toga pronašao u književnoj strategiji otimanja pripadnosti (u njegovu je životu ta strategija imala pandan u povlačenju u diplomaciju) konzistentno je slijedio do kraja života. Ne vidim dakle razloga da se uvode nove cezure.

*Da li je i na koji način opus drugog klasika jugoslovenske književnosti, Miroslava Krleže, moguće posmatrati u kontekstu u kojem posmatrate Andrića?

– Apsolutno, kao recimo i onaj Crnjanskog. Članak o Krleži u tom kontekstu već sam pripremio za tisak, a na Crnjanskome radim. Dopustite samo da podsjetim na mjesto iz Dnevnika o Čarnojeviću gdje Čarnojevića, kojega su već prošle te „mladenačke strasti“ (ostavljajući vrlo gorki talog kao i kod Andrića) udaraju i pitaju „je li sindikalista, je li platonista ili anarhista, nihilista, nešto je morao biti“ … „a on raširi ruke i reče: „ja sam sumatraista“.“ Nekoliko stranica dalje ga na tu istu izjavu „jedan sveštenik u crnom mornarskom kaputu“ „ščepa za vrat“.

*U januaru 2016. iz štampe izlazi Vaša studija Trasiranje globalne demokratije. Književnost, teorija i politika traume (Tracing Global Democracy. Literature, Theory, and the Politics of Trauma; izdavač De Gruyter), u kojoj se bavite „kosmopolitskim“ konceptom književnosti i njegovim ideološkim i političkim implikacijama u savremenom društvu. Koja je osnovna teza koju zastupate u studiji?

– Knjiga prati uspon kozmopolitske ideje od osamnaestog stoljeća do danas tako da se njezine implikacije ne istražuju samo u suvremenom društvu. Osnovna je teza, prvo, da ne postoji samo jedan kozmopolitizam nego mnoštvo njih, i drugo, da se svaki od njih generira iz jedne geopolitički, socijalno i etički specifične traume. Moj je interes usmjeren na velike intelektualne figure poput Voltairea, Rousseaua, Kanta, Herdera, braće Schlegel i Goethea, ili u dvadesetom stoljeću predstavnike ruskih formalista, Bahtina, Blanchota, Foucaulta, Levinasa, Derridaa, Luhmanna, Deleuzea i Rancičrea. Svaki od njih razvija svoju kozmopolitsku koncepciju (književnosti) iz vlastite, dakle individualne „traumatske konstelacije“ demonstrirajući pritom ono što ja u knjizi nazivam „politikom traume“. Druga je važna os moje argumentacije odnos između tradicije elitnog (grčkog) s jedne i imperijalnog (rimskog) kozmopolitizma s druge strane. One se u svim spomenutim slučajevima ne samo međusobno isključuju, već i koordiniraju i nadopunjuju.

*U jednom od Vaših zapaženih teorijskih eseja iz prethodnih godina, „Od književnosti do kulture – i nazad?“, govorite o „kontra-kulturološkom preokretu“ koji se nazire u recentnoj književnoj teoriji. Može li se upitnik iz naslova eseja danas ukloniti, odnosno, da li se taj preokret do sada okončao i kakve bi posledice on mogao da ima na proučavanje književnosti u narednom periodu?

– Upitnik se može ukloniti jer je subverzivnoj književnoj kvaliteti vraćeno njezino pravo. Ona onemogućuje ponižavajuće dodjeljivanje svakome književnom djelu njegova mjesta; ako je pisac žena u ženskoj književnosti, ako je homoseksualac u homoseksualnoj, a ako je Hrvat u hrvatskoj. Najvažnija posljedica je da cjelokupna književnost dobiva neku „egzilantsku kvalitetu“. Ona se kao eminentno politički identitet (u rancičreovskom smislu riječi) odupire „policijskoj“ identifikaciji.