Kosovo

Ivan Džidić U proljeće devedesete, malo pred izbore, „prve višestranačke i demokratske“, u Hrvatskoj, za nekolikodnevnog odmora u Mostaru, odgovarao sam na različita pitanja LOMA (List Omladine Mostara). Pitalo me i o Jugoslaviji. Odgovorih kako je ne fetišiziram, već da mislim kako je mnogo bolje rješenje nego razlaz. Jer jednako tako mislim da ako postoji brak postoji i razvod braka. Koji doduše podrazumijeva šokove, ali i odgovarajuću građansku parnicu. Pa da bumo vidli. Što smo onda i vidjeli.
Malo kasnije počelo se uz sve što je krenulo mahati i ko je kojom stigao geografskim kartama. Na jednoj su bile granice iscrtane još u selu Ba, januara četrdeset četvrte. Autorsko djelo poznatog antifašiste i Jugoslavena. Čija je borba protiv okupatora dovela sve narode i narodnosti sa prostora južne Slavije na stranu pobjednika u prošlom svjetskom ratu. Na drugoj opet Hrvatska je bila do Drine i kusur. BIH nije bilo, jer je u odnosu na prirodni komšiluk smatran vještačkim. Pa sam u jednom nastupu pizditisa, uz šank ITDA, pitao jednog domoljuba koje karte pikaju. Na njegovo kako to misliš rekoh da imam i ja jednu ako može. Pa iz ladice, sreće li, poklonio mi Bambe Runjić na Ekonomskom faksu, donesem kartu BIH iz vremena Tvrtka I Kotromanića. Puko BIH, k’o kad je puko. Pa upitah domoljuba može li ta. Bogumilska. On samo zino.
Poslije sam, zadnjim vagonom, otišao u Mostar. U koji je jednom, pravili smo neke svinjarije, svratio i Cimerman na četirisatni razgovor. Vidio da nema para, nema oružja, nema još nečeg čega bi trebalo biti, samo nekoliko mamlaza, otišao i zaboravio. Što meni nije nimalo smetalo da krajem marta devedeset druge, na skupu „Bosna i Hercegovina – perspektive mira“, alal nam romantika, zatražim da se BIH odmah stavi pod protektorat UN. Što je UN, loše veze šta li, čuo tek u Dejtonu. I još preko pokvarenog telefona. Malo jače od mjesec dana poslije tog Sarajeva, dok je poznati potpredsjednik ovdašnje prve oslobodilačke vlade zvekao artiljerijski, a radi pješadije sa svih strana otperjao sam u Slovačku. Nisam dakle u Moskvu ili Peking, već kod prijatelja u Zeleneč. Šta fali. Jer sam mogao dvaput do Praga. Jednom Dinzbira nije bilo, pa mi je Jan Kubiš poslije razgovora poslao pismo puno sućuti, ali sam zato drugi put sa Moravčikom pio kafu skoro sat. Očekujući podršku. Jer je predsjedavao OEBSOM. A za onaj protektorat.
Kasnije je bilo šta je već bilo. A da. U novembru devedeset druge, poslalo me bilo u Berlin da i tamo sličnim naivcima govorim o protektoratu, sretoh Sinana Gudževića. Pa mu uz piće objašnjavam kako ću na kraju tražiti da mi se vrate nazad sve Tvrtkove zemlje. Ne baš meni, nisam ja NJKV, već BIH. Na šta će Sinan – Šuti, jadan, ne možete bogami da sačuvate ni ovo što imate.