Osim toga, ipak sam ja nekakav stari krležijanac, a nakon enciklopedije Krležijane i dviju knjiga te desetina tekstova o Krleži, neskromno mogu reći – i krležolog; držim, stoga, da mi je dužnost poduprijeti takvu ideju koja afirmira velikoga hrvatskog pisca, utoliko više što ta ideja dolazi iz Beograda, pa je na neki način kompliment „iz inozemstva“ i velikom piscu i mojoj malenkosti. I to ne od bilo koga!

Naime, za sve moje vršnjake koje je zanimao avangardni teatar, Borka je legendarno ime. Tek neznatno starija od nas, ona je već u djevojačkoj dobi figurirala uz legendarnu Miru Trailović i Jovana Ćirilova kao dio trija koji je upravljao BITEF-om, selektirao predstave i učinio od tog festivala suvremenoga teatra svojevrsnu evropsku instituciju. Pojavljivala se pritom i u nizu kazališnih projekata kao ideator, dramaturg, producent; uvijek su to bili projekti koji su imali nešto nekonvencionalno, istraživačko, donosili nove ideje.

Devedesetih se radikalno distancirala ne samo od Miloševićeve politike, već i od njegovih kvazidemokratskih oponenata nacionalističke provenijencije. U Paviljonu Veljković napravila je, uglavnom uz pomoć inozemnih grantova, ali i uz silnu vještinu organiziranja i improvizacije, središte umjetničkog i intelektualnog alternativnog Beograda. U toj izoliranoj oazi, posljednjim ostacima onoga kozmopolitskog, veselog, šašavog, beskrajno kreativnog i liberalnog Beograda iz šezdesetih i sedamdesetih, u gerilskim uvjetima nastajale su male nekonvencionalne kazališne predstave, performansi, izložbe, promocije knjiga… I sam sam tamo nekoliko puta nastupio i osjetio atmosferu koju je kreirala ta neobična žena.

Šurovanje sa Srbima

Znam da sam se time opet izložio opasnosti da me moj stari prijatelj Slobodan P. Novak, s kojim se povremeno svađam, pa i javno polemiziram (dođemo nešto kao stari grintavi bračni par, ali ne možemo jedan bez drugoga), optuži kako opet šurujem sa Srbima prodajući im Krležu. Prije dva mjeseca prozvala me javno Bobina družica (i, očito, glasnogovornica) gospođa V. F. T. na pune četiri stranice Večernjakova Obzora kako sam prije desetak godina u beogradskom Vremenu izjavio da je „Miroslav Krleža i srpski pisac“ (za razliku od njezina Bobe koji je uvijek tvrdio da je ono što je hrvatsko samo hrvatsko). Nije mi se dalo odgovarati mlađahnoj glasnogovornici: činilo mi se kako nije fer da moj Bobo gura pred mene, starog polemičarskog rutinera, jednu mlađahnu ženicu, posve nevinu u šporkome polemičarskom poslu.

U tome davnom intervjuu izjavio sam, nakon gostovanja na jednoj beogradskoj književnoj tribini, kako mi je niz beogradskih pisaca starijeg naraštaja (Danilo Kiš, Bora Pekić, Bora Ćosić, Žika Pavlović…) pričao kako je otkrivanje Krležine literature (osobito dijarijsko-memoarske proze koja je pedesetih i šezdesetih objavljivana u periodici) imalo važnu ulogu u njihovu književnom formiranju.

Po tom utjecaju, po svojem prisustvu u srpskom kulturnom životu, Krleža je i srpski pisac. Na isti način na koji je, primjerice, i Danilo Kiš, koji je intenzivno utjecao na hrvatske kvorumaše, i hrvatski pisac. Urednicima Vremena vjerojatno se činilo zgodnim da istaknu tu paradoksalnu tvrdnju kako je Krleža i srpski pisac, pa su baš to istaknuli u naslov. Nisam tada reagirao jer se podrazumijevalo da nitko normalan neće smatrati Krležu srpskim piscem (iako bi im ga radikalni hrvatski nacionalisti rado prepustili); više bi formalnih razloga, uostalom, bilo da se Bobo Novak smatra srpskim piscem jer je rođeni Beograđanin, da ne čačkam dalje po njegovu rodoslovlju (i to ja kao srpski zet).

Majstor konverzacije

No, vratimo se Krleži i Beogradu. On je pedesetih često i osobno boravio u Beogradu, odsjedajući uglavnom u starom hotelu Mažestik u najužem centru, susretao se ne samo sa svojim intimusom Josipom Brozom već i s nizom beogradskih pisaca. Velika pričalica, „majstor konverzacije“ kako ga je zvao njegov veliki beogradski prijatelj Marko Ristić, sveznalica koji je znao milijune zanimljivih podataka, ali i tračeva, magnetično je djelovao na svoje slušaoce. Tih godina Krležine su drame permanentno izvođene u Beogradu, a Krleža je doživljavan kao neprijeporni arbitar kazališnog i umjetničkog života. Znao je Krleža i zlorabiti tu svoju ulogu; pričao mi je Mihiz kako je njegovu generaciju mladih literata razočarao kad je ujesen 1954. nakon pada Đilasa na plenumu Saveza književnika Jugoslavije (vjerojatno u dogovoru s Titom, u sklopu trenda rezanja liberalističkih tendencija) napao pretjerano otvaranje modernizmu „za što mi još nismo dovoljno zreli, kao kultura diskontinuirane tradicije“, a Ljuba Tadić je pričao kako je Krleža tih nemirnih pedesetih, koje je „otvorio“ Ljubljanskim referatom kao najavom doba slobode u umjetnosti, vrlo mrzovoljno odgledao njihovu ilegalnu postavku Beckettova Godota, praktično onemogućivši svojim negativnim mišljenjem da se predstava legalizira. Svejedno, obožavanje Krleže se trajno zadržalo u većem dijelu umjetničkog Beograda.

Koliko je zanimanje za Krležu bilo još početkom osamdesetih i sam sam svjedočio kad sam 1982. govorio na promociji Lasićeve monografije Krleža. Kronologija u kinu Doma omladine pred kakvih pet stotina ljudi. Ali, tad su se već mogle u Beogradu razabrati podjele na krležijance i antikrležijance. I na spomenutoj promociji ustao je iz publike jedan pitoreskni lik kojega su svi znali isključivo po nadimku Mića Doktor i počeo govoriti o Krleži kao frankovcu, zadrtome hrvatskom nacionalistu. Ja sam s pozornice replicirao kako su te optužbe smiješne jer u Zagrebu Krležu optužuju da je loš Hrvat, Jugoslavenčina, pa ne može biti da su i jedni i drugi u pravu.

Kasnije sam, devedesetih, čitajući memoare Dobrice Ćosića ustanovio izvore takvih stavova o Krležinu „frankovluku“. Prema Dobrici, Krleža je doista u razgovorima koje su njih dvojica vodila u raznim prigodama, a najčečešće na Brijunima, gdje su ljetovali, razgovarali često i o političko-povijesnim pitanjima; dok je u to doba Dobrica zastupao jugoslavensko-integralističke stavove, Krleža je čvrsto stajao na poziciji čuvanja nacionalnih identiteta i zapravo konfederalističkom konceptu Jugoslavije.

Izbačen iz programa

Devedesetih je Krleža ispao iz srpskih nastavnih programa, studij kroatistike na Filološkom fakultetu bitno je reduciran; sjajna kroatistička katedra na kojoj su uz doajena, starog krležijanca Matu Lončara, radila još dva vodeća srpska književna kritičara Mihajlo Pantić i Tihomir Brajović, rasturena je…

Iako bez institucionalne podrške, interes za Krležu se u dijelu umjetničkog Beograda očuvao. Odmah nakon smjene Miloševićeve vlasti jedan od najboljih srpskih redatelja Dejan Mijač na pozornicu Ateljea 212 postavio je Krležinu Ledu, igranu na izvorniku, hrvatskom jeziku, odnosno na Krležinoj agramerštini. Predstava je doživjela veliki uspjeh: odigrano je stotinjak repriza.

Ove godine krenuo je novi val beogradskog otkrivanja Krleže: u Ateljeu 212 postavljeni su Gospoda Glembajevi u zvjezdanoj postavi s redateljskom zvijezdom Jagošem Markovićem, kojega smo i mi dobro upoznali za riječke intendanture Mani Gotovac. Predstava je bila glavni kulturni događaj kazališne sezone, mjesecima unaprijed rasprodana, a gostujući Leone, sjajni makedonski glumac Nikola Ristanovski doživio je zaslužene ovacije.

Istodobno, u Centru za kulturnu dekontaminaciju Borka Pavićević pokreće svoju pomno razrađenu ofenzivu ponovnog infiltriranja Krleže u srpsku kulturnu sredinu: nevjerojatno vitalni osamdesetogodišnjak Jovan Ćirilov postavlja dramatizaciju Izleta u Rusiju, a istodobno Borka pokreće i niz popratnih manifestacija vezanih za prezentaciju Krleže. U sklopu toga je i uključivanje albanskih intelektualaca s Kosova u cijeli projekt (što je otvorena pljuska dominantno albanofobičnom kulturnom i političkom establišmentu Srbije), a i predstavljanje njezinih krležijanskih projekata u Hrvatskoj i drugim zemljama nekadašnje države.

Utoliko mi je drago što je Zagreb na tu inicijativu dobro odgovorio: dvorana Hrvatskog društva pisaca bila je dupkom puna, što nije tako čest slučaj s obzirom na prometnu izolaciju Gornjega grada. Bio je dobar odaziv naših teatrologa i kritičara: Vjeran Zuppa je potegao čak iz Grožnjana (bez plaćenih putnih troškova i honorara) da bi unio polemični ton razbijajući svojim ciničnim opaskama atmosferu adoracije krležijanstva. Drago mi je da sam okupio na jednom mjestu i protagoniste našega Eurokaza Gordanu Vnuk i Branka Brezovca te bitefovce Jovana Ćirilova i Borku Pavićević, koji su sasvim lijepo uspjeli zatomiti prestižni rivalitet. Stari krležofili Matvejević i Ćirilov evocirali su uspomene na razgovore s Krležom; krležofil, ali i krležofob (ovisno u kojoj ga životnoj fazi uhvatite) Igor Mandić uglavnom se oglašavao zvukovno dojmljivim kratkim upadicama; Nadežda Čačinovič, Tomislav Brlek, Snježana Banović, Ante Armanini, Dubravka Crnojević Carić i drugi dobro su svojim komentarima i replikama upotpunili vrelo krležijansko ozračje doma Hrvatskog društva pisaca, dokazujući još jednom kako nas veliki pisac neprekidno provocira i inspirira.