Laslo Vegel: Domovina bez demokratije nije domovina 1foto Arhiva časopisa Nova misao BRANKO STOJANOVIĆ

Kako Laslo Vegel piše u svom novom, ovoga puta autobiografskom, romanu Nesahranjena prošlost, njegov junak Laslo Vegel je potomak evropskih vandrokaša…

Gde dospevaju društva čije se vlasti ne zalažu za demokratiju već za etnokratiju… kako je kao dvadesetogodišnjak prvi put boravio u Mađarskoj, koju je, u suštini, prvo upoznao u književnosti pa tek onda u životu, a tada shvatio da je sreo „jedan nepoznat svet“ jer, jezik im je zajednički ali su im svetovi sasvim različiti.

U novom romanu, identitet Lasla Vegela se potrese kad vidi da i njegovi prijatelji i njegovi protivnici redom poriču svoju prošlost.

„Ono što je nekad bilo dvolično, sad je postalo dvosmisleno, i što je još zloslutnije, i sama dvoličnost je postala dvosmislena“, veli pisac.

I ne samo da je Vegel napisao roman u kojem, kao i u svakoj vrhunskoj književnosti možemo da saznamo šta se istinski odvijalo u dušama ljudskim u određenim društvenim i istorijskim okolnostima, već je, na poslednjih 50 stranica dao nepogrešivu analizu svega onoga što nam se poslednjih tri decenije dešava i kako se sve to prelama u nama samima, sa nimalo utešnim krajem romana da „nažalost, ovoj pripovesti nema kraja“.

Divno je Vegel opisao i kako se i kada, kao gimnazijalac, zainteresovao za književnost: „Najpre sam u književnosti otkrio da postoji i jedan drugi svet, pomalo, doduše, stran i nerazumljiv, ali ujedno i strašno privlačan.

Književnost je za mene predstavljala pustolovno lutanje u vlastitom lavirintu, rizičan izlet u utopiju, otkrivao sam nove romane koji su obavezivali na ličnu odgovornost i podsticali na lične odluke“.

Upravo je takav i njegov autobiografski roman nedavno objavljen u izdavačkoj kući Akademska knjiga iz Novog Sada, što i jeste neposredni povod za razgovor sa piscem. Čitaocima ostaje da otkriju ovaj novi roman koji „obavezuje na ličnu odgovornost i podstiče na lične odluke“ ali, svakako i vodi „kroz vlastite lavirinte“.

Vaš novi roman predstavlja važno svedočanstvo o tome da nam je Evropa svima bila pradomovina i da smo u Vojvodinu svi mi, ili naši preci tokom proteklih vekova, dolazili kao u „obećanu zemlju“?

– Osamnaesti vek je bio vek evropskih migracija, naročito što se tiče ovih krajeva, mislim na Vojvodinu i Baranju. O toj obećanoj zemlji možete čitati i u Šnajderovom romanu Doba mjedi, kao i u mom novom romanu, kako ste to i uočili. Ta dva romana su dosta komplementarna.

Uz napomenu da je „Akademska knjiga“ upravo objavila i roman „Doba mjedi“ Slobodana Šnajdera, a kod istog izdavača je objavljen i vaš prethodni roman „Neoplanta ili obećana zemlja“ koji je saga o obećanoj zemlji?

– Često sam pomislio da bi u Novom Sadu trebalo podići spomenik našim zajedničkim precima, migrantima, kojima je Evropa bila istinska pradomovina. Mi Novosađani smo, u stvari, po tradiciji evropski patrioti. Moji preci su – kako sam uspeo da saznam – bili Nemci. Pošli su na evropsko putovanje iz Rajnske oblasti, stigli su do Meljkuta, koji i dan danas postoji kao mala varošica u današnjoj Južnoj Mađarskoj. Neki moji preci dugo su pisali prezime Wegel sa duplo W. Moj deda se oko 1900. doselio u Srbobran, jer su kružile priče da je tu plodna zemlja jeftinija. Ovdašnji prostori su posle Turaka bili prazni, pa su se širile glasine da je ovo područje obećana zemlja. Menjali su krajeve i identitete. Kako i kad su postali Mađari? Možda je to ostala tajna i za njih. Kao dete sam čuo da je moj otac sanjario o tome da se preselimo u Australiju ili u Kanadu. Ne zbog nekih određenih političkih razloga, nego ga je vuklo nepoznato. Sećam se, kad je uvideo da je ta opcija nemoguća, postao je potpunu rezigniran. Verovatno sam od mojih predaka nasledio žeđ prema nepoznatom, ljubopitljivost i neku vrstu duhovnog nemira.

„Autobiografija je opravdana samo ako pisac svoje lično bivstvovanje doživljava kao mikrokosmos koji je organska dopuna univerzalnog bivstva. Dakle, ne izveštava o tome šta se desilo njemu i oko njega, već zapisuje kako se svet dogodio u njemu“. Ceo roman govori o tome ali, može li se, evo u intervjuu, odgovoriti na pitanje: Kako se ovaj svet, a rođeni ste 1941, dakle, kako se, tokom ovih 80 godina, događao u vama?

– Pripadam prvoj generaciji koja je odrastala u socijalističkoj epruveti. Kao gimnazijalac sam, još krajem 1950-ih, mislio da živim u vremenu takozvane socijalističke idile. Ko bi pomislio tada da je to bila hipnoza, koja, međutim, nije bila bez osnova. Ne želim da klevetam prošlost, jer je po mom shvatanju to danas odvratan manir. Tim pre što smatram da nije reč samo o gore nametnutoj hipnozi, nego se radi i o kolektivnoj optimističnoj autohipnozi. Sećam se detinjstva i rane mladosti, vremena kolektivne amnezije. Ljudi su se odrekli sopstvene prošlosti, i to ne bez razloga: nisu ni imali velikih pobuda da sa zadovoljstvom misle na nju. Ne verujem da su imali šta da žale u propasti Kraljevine Jugoslavije. Socijalizam za njih nije bilo đavo kako se to danas tumači. On im je obezbedio pristojan ljudski život, besplatni zdravstveni sistem, besplatno školovanje, i neku perspektivu, za koju su se žrtvovali. Ovo se desilo i mojim roditeljima, kao i celoj mojoj okolini u srbobranskom Zelenom sokaku gde sam odrastao. Tada su mladi znali da će pre ili kasnije steći stan, imati zaposlenje itd. i ne treba kanibalski da očekuju smrt roditelja. Tako da sam odrastao bez svesti o istoriji, jer prethodna generacija nije imala šta da prosledi od prošlosti. Stanovnici Jugoslavije su sklopili istorijski kompromis sa titoizmom, tu sudbinu je delila i moja porodica. Posle ogromne žalosti povodom Titove smrti kompromis je opozvan. Počeli su da oplakuju meku diktaturu. Posle desetogodišnje agonije desilo se ono što smo zaslužili: sa masovnom euforijom zakoračili smo u brutalne ratne sukobe.

U poslednje vreme često slušamo da su političke elite krive za sve što nam se desilo?

– Ne verujem u to. Mase su euforično vežbale mržnju: prvo su počele da mrze sopstvenu prošlost, a posle druge nacije. Zakoračili smo u rat i u tranziciju bez da smo dostojanstveno sahranili socijalističku prošlost. Intelektualci su obećali narodu slobodu, a političari švedski životni standard. Moj otac je umro u početku populističke etnorevolucije. Bio je još svedok uništavanja kompromisa koju je i on prihvatio. Mene ne interesuju heroji-pobednici i paraziti nesreće, nego ljudi koji su nemo, bespomoćno morali preživeti taj istorijski preokret. Sa njihovim sudbinama se istorija poigrala kao mačka sa mišem, pa su zbog toga osuđeni na puka preživljavanja. Jer kompromisa više nije bilo. Slična, naravno ne ista, istorijska situacija često se ponavlja. Samo da skrenem pažnju na nekoliko datuma: 1919, 1941, 1945, 1990. Datumi kad su građani bile žrtve masovne amnezije, nove, opasnije autohipnoze, tj. ponovo su bili osuđeni da se odriču sopstvene prošlosti. Mi se nismo dostojanstveno oprostili od nijedne prošlosti, a ovo poslednje traje do dana današnjeg.

Pišete da se Monarhija raspala tek što se deda Vegel skrasio u Srbobranu, a ta varoš „ubauljala“ u srpsku državu, a konkretno, do tada su svi Srbi učili mađarski, da bi posle 1918, deda učio srpski. „Prokljuvio je suštinu manjinske taktike, i u manjinskom položaju konačno postao Mađar“… Da li ste, ovom knjigom, išli protiv „ishlapljivosti istorije“, protiv potonuća porodične povesti?

– Književnik sam ne istoričar, mene pre svega interesuje čovekova sudbina. Te sudbine mnogo su složenije i kontradiktornije nego što to istorija može da opiše. Po mom mišljenju čovek je sastavljen od više međusobnih sukobljenih identiteta. On na primer poseduje nacionalni, politički, verski, profesionalni, itd. identitet. Danas vlada šematsko shvatanje, prema kojem nacionalni stoji na vrhu piramide a sve ostalo ispred njega. Ne, ne mislim tako. Po mom shvatanju svi identiteti su ravnopravni ali – i toga treba da budemo svesni – i često se sukobljavaju u duši čoveka. Ko sam ja? – za to nemam definitivni odgovor. Najčešće smo teren dramatičnog, ponekad tragičnog sukoba. Nacionalni identitet ima mnogo nijansi. Mislim – na primer – da bez evropskog, nacionalni identitet je krnji, a takav je i bez svesti o pripadanju ljudskom rodu. Identiteti se sukobljavaju u jednom čoveku, koji je uzbudljiv u životu i još uzbudljivi u literaturi, jer u životu to je tabu tema, a u literaturi se može otvorenije govoriti o njoj. Ako nacionalni ostaje izolovani apsolut, onda dolazi do nemilosrdne agresivnosti. Rađa se čovek jedne dimenzije, koji, uvek je agresivan i isključiv. Složenost ujedno je pacifikacija identiteta. Manjinski čovek sem toga ime još jednu, rekao bih tajanstvenu duševnu četvrtu dimenziju, a to je: nije isto njegova domovina njegovog maternjeg jezika i jezika države u kojoj živi. Kako je rekao Gatari i Delez u studiji o manjinskoj književnosti, on u sopstvenom jeziku živi kao stranac. Tom zagonetnom asinhronu stvara se ta četvrta dimenzija, i tu je njegova autentična domovina. Manjinski čovek je osetljiv seizmograf, koji oseća zemljotres o kojima posle pisci nacionalne većine pišu značajne romane. Meni je dosadno slušati da manjinci imaju rezervnu domovinu, pre bih rekao da nemaju nijednu, ali poseduju tu četvrtu dimenziju. Ne govorim o politici, pojam manjinskog čoveka je mnogo dublji nego politika. U redu je da se obezbeđuju manjinska prava, ali postoji i višak značenja. Naravno to teško breme ne prihvata svaki manjinac, neki se zadovoljavaju sa viktimološkim narativom, ili se trude da se udome u, od vlasti velikodušno ponuđenom malom komfornom manjinskom getu ili u samogetoizaciji. Rekao sam breme, jer sam svestan da četvrta dimenzija ima svoje demone.

Na početku autobiografije napisali ste „esej“ o tome kako se pisalo u doba socijalizma, kakve su „dobronamerne“ preporuke bile, a kako u doba prelaska u „kapitalizam s neljudskim licem“. A vi ste sve vreme „gunđali, negodovali, zanovetali, ukratko podupirući Kamijevu stenu, vodili s njim beznadežnu raspravu“… Da li je sizifovski posao pisati o sebi, dakle pokušati sagledati sve nijanse identiteta u kojima se, u nama, ogleda okolni svet?

– Pisac piše o sebi i onda kad piše o izmišljenim svetovima, mada mislim da je sve teže pisati o izmišljenim svetovima, koji nužno ne bi delovali kao plagijat stvarnosti. Stvarnost je postala fantazmagorična i neverovatna. Ako je tako onda ništa ne preostaje nego da napišem moje doživljaje na putu prema fantazmagoriji. Početak je bio u stvari veoma idiličan. Svet se postepeno otvarao pred mojim očima, kada sam iskoračio iz socijalističkog raja. Bio sam srećan što sam preko knjige i filmova upoznao jedan drugi svet ali i nesrećan, što moj stvarni svet nije takav, kakvim ga je zvanična socijalistička bajka opisivala. Taj je jaz za mene bio sumoran, jer sam uočio da se ta idila zasniva na prigušenim lažima. Nisu to bile laži iz straha, nego svesna samoobmana. Nije bilo lako pobeći iz socijalističke idile. Socijalizam je stvorio veliki masovni konformizam, izrodio veliku malograđanštinu, dvostruki život. Opšti društveni otpor nije postojao, nije bilo gde pobeći. Bar sam ja tako doživeo svoje prve buntovničke snove početkom 1960-ih. Suočio sam se sa tragičnim deformacijama jedne za mene privlačne ideje, što je značio dobrovoljno izgnanstvo u marginalnosti, a marginalnost je za jednog manjinskog pisca u stvari gubljenje duhovne domovine. On ostaje marginalan i u Srbiji i u Mađarskoj. Ne kažem da je to neko veliko opozicionarstvo. Nikako ne bih prihvatio ulogu onih književnika koji su dobijali najveća priznanja od socijalističke Jugoslavije, a posle 1990. se prikazivali kao žrtve komunizma, jer su već u kolevci bili antikomunisti. Mene interesuju oni ljudi koji su iskreno verovali da je laž istina. Ja sam samo tražio istinu, što ne znači da sam bio antisocijalista.

Vaš prvi roman „Memoari jednog makroa“, koji je na srpskohrvatski jezik preveo Aleksandar Tišma, jeste upravo priča o tome?

– Da, to je roman o spontanom bekstvu iz sveta laži i dvoličnosti. Junake tog romana niko nije prisiljavao na taj gest, sami su izabrali bekstvo i marginalnost, verovatno iz osećanja nemoći. Još i dan-danas često čujem priče ljudi koji se opravdavaju time da ih je diktatura prisiljavala, da su morali aplaudirati Titu, itd. Ne verujem u te izmišljotine. Konformizam je bila iskonska želja naroda. O tom kolektivnom konformizmu sam pisao dosta eseja u 1960-im godinama. Setim se 1968, poslednjeg evropskog levičarskog pokreta, koji, ne samo partijska elita, nego i celo naše društvo nije htelo prihvatiti. Zašto? U romanu Paraneza ja sam opisao to pitanje. Grupa mladih načula je da negde demonstriraju. Uzalud su tragali, nije bilo bunta. Nekoliko godina kasnije krenule su demonstracije, ali njih je organizovao Centralni komitet Saveza komunista Srbije. Zaista groteskna slika. Jonesko bi mogao da napiše dramu kako smo zakoračili u takozvanu slobodu. U drami Judita opisao sam situaciju kad građani očekuju Holoferna, veselo i žarko iščekuju da ih osvoji Holofern. E, to je problem. Autokratska vladavina ne pada sa neba, ona mora da postoji kao želja mase. Tito jeste bio autokrat ali je bio i izraz podsvesne želje. Posle je zavladala misao da nam ne treba komunistički autokrat, nego nacionalni. Tu smo, gde smo. Ja sam se nadao socijalizmu sa ljudskim licem, posle kapitalizmu sa ljudskim licem, a u krvavom ratu smo se ušunjali u kapitalizam sa neljudskim licem, u kojem narod na slobodnim i demokratskim izborima glasa za autokrate. Na poslednjim stranicama novog romana Nesahranjena prošlost opisujem gde se sad nalazimo. Ima nešto distopijsko u tome. Da, nažalost, od utopije sam uspeo stići do distopije.

Prvo ste bili „vandrokaš“ koji tegli sa sobom korene svog bezdomništva, a onda se ispostavilo da ništa nije u redu ni „na mekoj sofi demokratije“… „Svet su preko noći preplavili turbograđani nakon što su se tokom jedne tihe evropske noći borbeni komunisti pretvorili u rodoljubive nacionaliste, samosvesno se pozivajući na svoju odanost i požrtvovanost naciji“. I na drugom mestu, pred kraj romana kažete da nije?

– Više puta sam izjavio da sam bezdomni lokalpatriot. Jednom ste baš vi citirali moju rečenicu, da ko ima savest teško može pronaći svoju domovinu, jer – dodao bih – domovina bez demokratije nije domovina. To nije pravno i administrativno pitanje. To je duboka saglasnost sa svojom sudbinom. Za mene se sve hic et nunc događa, mnogo više od dnevnopolitičkog pitanja. Možemo grditi političare, ali pre toga treba da priznamo da je njih baš naše društvo stvorio. Mi smo ih stvorili! Oni su naše podsvesno JA. Ti svakodnevni skandali, incidenti, brutalni javni govor čije je gnezdo u parlamentu, preletači, mafijaši, ratni profiteri, haški osuđenici koji su postali heroji, mali provincijski kneževi, ratoborni akademci, pisci-celebi, u državnim institucijama dobro uhlebljeni opozicionari, zabavljači vladajuće partije, korupcionaši, oligarhe koje se ne sme priupitati odakle su im prvi milioni, sve je to groznica koja pokazuje na zlokobnu bolest društva. Postoji li neka promena u poslednjim godinama? Pa, jeste. Mnogi su skinuli terensku vojničku uniformu i obukli su se po najnovijoj pariskoj modi. Garderoba se može menjati, ali rečnik ne. Rečnik izdaje dah prošlosti. Govorio sam vam o lažima socijalizma. Bilo ih je mnogo, premnogo. Ali se znalo, šta je istina i šta je laž. Danas i istina deluje kao laž. Moj roman u stvari priča o putu, kako je i od istine postala laž.

U okviru Novosadskog književnog festivala Razgovori o ljubavi (prema čitanju), u petak, 24. septembra u 19 sati, na brodu Cepelin u Novom Sadu, biće predstavljeni romani Doba mjedi Slobodana Šnajdera i autobiografski roman Lasla Vegela Neshranjena prošlost, oba objavljena ove godine u izdanju Akademske knjige iz Novog Sada.

O Šnajderovom delu govoriće Vladislava Gordić Petković i Radoslav Petković, a o Vegelovom delu Želimir Žilnik i Slobodan Šnajder.

Program će voditi Đorđe Randelj, domaćin Novosadskog književnog festivala Razgovori o ljubavi (prema čitanju). Ulaz je slobodan.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari