Let po trnju suvlasnika Er Srbije 1Foto: FoNet

Dok traži novu stratešku poslovnu rutu avio-kompanija Etihad sve češće upada u oluje koje izazivaju opasne turbulencije i potresaju temelje uglednog avio-prevoznika iz Ujedinjenih Arapskih Emirata.

Otkako je sredinom prošle godine objavila gubitak od 1,9 milijardi dolara za 2016. godinu i smenila predsednika i generalnog direktora Etihad aviation group DŽejmsa Hogana, kompanija čini sve da ostane „u vazduhu“ i po cenu „kaljanja obraza“ – napušta poslovna partnerstva (Er Berlin, Alitalija, Darvin ervejz), prinudno restrukturira kompanije u kojima je suvlasnik (Er Srbija, Er Sejšeli), prodaje i prizemljuje avione, otpušta zaposlene, šalje pilote na prinudne odmore, putnicima naplaćuje grickalice u avionu, koketira s lou-kost filozofijom…

Radikalna štednja ide dotle da se posmatrači pitaju da li je to Etihad izgubio ne samo poslovne repere, nego se opredelio za smanjenje troškova i veće naknade bez ikakve značajne dugoročne strategije i svesti o uticaju koji takva štednja može imati na njegovu delatnost i ugled.

Čini se, međutim, da su sve mere radikalne štednje do sada bile džabe. Koliko god da štedi, Etihad teško popravlja svoje finansijsko „zdravlje“ jer iz ormara stalno ispadaju kosturi koje je pohranio bivši direktor DŽejms Hogan, čija je strategija „sinergija alijanse regionalnih partnera“ imala efekat virusa ebola. Pokušaji novog menadžmenta da Etihadu vrati stari sjaj idu dosta teško jer je gotovo nemoguće napraviti novu strategiju i ispolirati kompaniju dok kosturi ispadaju iz ormara i dok se ne zna koliko ima kostura.

Dva poslednja „skeleta“ ispala su u prvim mesecima ove godine i toliko su kontaminirani da mogu značajno dodatno da zagade poslovanje i ugroze ugled Etihada. Prvi je ispao u Berlinu, drugi (uslovno) u Amsterdamu.

Prvi je vezan za propalu nemačku avio-kompaniju Er Berlin, čiji je Etihad bio suvlasnik s 29,2 odsto akcija. Stečajni menadžment Er Berlina započeo je početkom marta da istražuje mogućnost tužbe protiv Etihada i naplatu štete od svog nekadašnjeg najvećeg akcionara. Stečajni upravnik već je spremio dve parnice – na jednoj je zahtev od 1,2 milijarde, a na drugoj od dve milijarde evra, čime su potvrđene ranije špekulacije da bi tužbeni zahtev poverilaca prema Etihadu za neizmirena potraživanja mogao da dostigne i četiri milijarde evra. Izgleda da je jedina dilema stečajnog upravnika i odbora poverilaca Er Berlina bila može li se naći finansijer tužbe (odnosno ko će platiti troškove sudskih sporova) zbog visokih troškova, ali čini se da je i taj problem prevaziđen mišljenjem uglednih pravnika koji veruju da postoje dovoljne šanse za uspeh (pa je već deset kompanija izrazilo interes da finansira pravne akcije).

Stečajni upravnik želi da izbegne dug sudski spor sa Etihadom a kao pravni osnov tužbe u sudskom postupku koristiće se pismo podrške (neki ga još nazivaju pismo komfora ili pismo udobnosti) koje je u aprilu prošle godine DŽejms Hogan, generalni direktor Etihada, poslao Er Berlinu zajedno s 250 miliona dolara pomoći. Hogan se u pismu obavezuje da će Etihad u sledećih 18 meseci (do kraja 2018. godine) finansijski podržati Er Berlin u (komfornom) traganju za strateškim opcijama biznisa. Na osnovu takve podrške iz Abu Dabija, menadžment Er Berlina ugovarao je poslove za redovno poslovanje sa dobavljačima roba i usluga.

Ali već posle mesec dana (avgust) Etihad je zaustavio sva plaćanja prema Er Berlinu, koji je zbog toga postao insolventan i bio primoran da pokrene stečaj. Tim povodom Saj Ahmad, glavni analitičar u firmi StrategicAero Research, ocenio je da kolaps Er Berlina pokazuje „ogromne teškoće i izazove koje je Etihad pretrpeo u pokušaju da se ta avio-kompanija restrukturira, promeni i postane održivi konkurent Lufthanzi. Etihad je dugo vremena provodio pokušavajući da pomogne drugima, mnogo je izgubio i sada kad se oslobodio Er Berlina mora da se oporavi i da preokrene poslovanje od gubitaka ka profitu“. Stav povodom otvaranja stečaja saopštio je 15. avgusta i Etihad u čijem se saopštenju kaže da je „ovakav razvoj izuzetno razočaravajući za sve strane, posebno zato što je Etihad pružio široku podršku Er Berlinu u prevazilaženju izazova likvidnosti i napora u restrukturiranju tokom proteklih šest godina… Pod ovim okolnostima, kao manjinski akcionar, Etihad ne može ponuditi sredstva koja bi dodatno povećala našu finansijsku izloženost. Ostajemo otvoreni za pomoć u pronalaženju komercijalno održivog rešenja za sve strane“.

Nemački pravnici, međutim, smatraju da je Etihad bio odgovoran za ispunjavanje obećanja da će nastaviti plaćanja u narednih 18 meseci i pošto je od toga odustao može se smatrati krivcem za stečaj Er Berlina i nevolje njegovih poverilaca. A nevolja za Etihad je i činjenica da je među poveriocima i nemačka država (KfW banka) koja je prošle godine pozajmila Er Berlinu 150 miliona evra (u međuvremenu je od prodaje imovine Er Berlina već povratila 60 miliona evra). Pravni eksperti procenjuju da Etihad može biti odgovoran za dug Er Berlina prema poveriocima, a na Sudu je da utvrdi koliko je obećanje Etihada bilo valjano.

Koliko je ovaj spor neprijatan po Etihad svedoči vest da avio-kompanija iz Abu Dabija želi brzo da okonča svoje poslovno poglavlje u Berlinu i najavljuje da će svoje evropske operacije preseliti u London.

Ali, najavljene tužbe protiv Etihada i moguće milijarderske odštete u „slučaju Er Berlin“ nisu kraj problema za Er Srbiju i njenog manjinskog vlasnika. Sredinom marta eksplodirala je još jedna neprijatna afera u vezi sa Etihadom koja je ozbiljno zatresla svetsko finansijsko tržište. Ta afera mogla bi biti mnogo opasnija po Er Srbiju i poslovnu reputaciju Etihada. U epicentru potresa je fond SPV Equity Alliance Partners (EAP) koji je 2015. godine u Amsterdamu osnovao Etihad (odnosno Etihad Airways Partners) s idejom da izdavanjem i prodajom obveznica prikupi kapital za finansiranje vlastitog (Etihad Airways, Etihad Airport Services) tekućeg poslovanja, nabavke aviona i razvoja ali i članica partnerske Alijanse (Air Berlin, Air Serbia, Air Seichelles, Alitalia i Jet Airwys). EAP fond kreirala je vodeća svetska advokatska firma Paul Hastings LLP koja je ocenila da je „ova jedinstvena platforma postigla veoma specifične komercijalne ciljeve kompanije Etihad kroz kombinaciju karakteristika tržišta kapitala i kreditnih proizvoda“. Kreator Fonda istakao je da će partneri Alijanse imati koristi od Etihadovog kreditnog rejtinga „A“, da struktura platforme obezbeđuje dugoročno finansiranje po standardizovanim uslovima ali i da Etihad izbegava bilo kakvu bilansnu odgovornost u odnosu na svoje partnere.

Posle održanih prezentacija u Abu Dabiju, Dubaiju i Londonu EAP fond izdao je obveznice i prikupio u septembru 2015. godine pola milijarde dolara. Ali, zbog velikog interesovanja finansijskih institucija Fond je emitovao dodatne obveznice i prikupio još 200 miliona dolara. Obveznice su imale rok dospeća od pet godina (septembar 2020. godine) i kamatnu stopu od 6,87 odsto.

Za događaje koji će se kasnije dešavati (početkom 2018. godine) veoma važan podatak je da obveznice sadrže obezbeđenje (tzv. pul likvidnosti u slučaju da neka od članica ne može da plaća obaveze). Predviđeno je, kada ovaj „pul likvidnosti“ padne ispod 75 odsto inicijalne vrednosti, da se onda aktivira naplata obveznica u gotovini. Čin aktiviranja nazvan je „događaj ponovnog oglašavanja“.

Povodom uspešne prodaje obveznica DŽejms Hogan, tadašnji generalni direktor Etihada, sijao je od zadovoljstva: „Početni uspeh ove transakcije predstavlja jasnu podršku zajedničkoj viziji i strategijama ovih kompanija. Zajedno stvaramo nenadmašnu mrežu linija i ponudu usluga za naše korisnike, smanjujući istovremeno troškove i uspostavljajući visok stepen sinergije. Dodatna sredstva omogućiće ovoj grupi aviokompanija da još više ubrzaju ostvarenje ove vizije i strategija.“

EAP fond bio je aktivan i sledeće 2016. godine sa još jednom emisijom obveznica od 500 miliona dolara, opet s petogodišnjom ročnošću (maj 2021. godine) i s kamatnom stopom od 6,75 odsto.

Prikupljena sredstva raspoređena su tako da su Etihad Airways, Etihad Airport Services, Alitalia i Air Berlin dobili po 19 odsto, Jet Airways dobio je 16 odsto a po četiri odsto dobili su Air Serbia i Air Seichelles.

Tako je srpska nacionalna avio-kompanija dobila kredit od 48 miliona dolara, ali ne od Etihada kao svog manjinskog vlasnika nego od holandskog fonda SPV Equity Alliance Partners. Podrazumeva se da zajam mora da se vrati.

I sve je bilo idilično do prošle godine. A onda nastaju „crni dani“ za Fond jer su neki od korisnika ovih kredita-članica EAP bankrotirali (Air Berlin i Alitalia) i nisu više bili u mogućnosti da plaćaju obaveze kupcima obveznica. To je oborilo njihovu vrednost za više od 25 centi po dolaru i automatski je aktivirana naplata obveznica za „keš“. Početkom marta Fond EAP, kao izdavač obveznica, saopštio je na Irskoj berzi da je došlo vreme za „događaj ponovnog oglašavanja“. I nastaje panika među „značajnim manjinskim“ vlasnicima obveznica (zanimljivo bi bilo videti ko su oni) koji su se uplašili da će imati značajne gubitke jer Etihad nije obavezan da pokriva obaveze ostalih članica Fonda. Etihad nije obavezan ali bi mogao da upumpa u Fond više stotina miliona dolara (što mu, inače, savetuju berzanski eksperti) kako bi održao strukturu obveznica pri isplati tih vrednosnih papira u martu i junu.

„Značajni manjinski“ vlasnici obveznica svesni su da je rizik unapred upisan i da iznosi 25 odsto. Ali šta se dešava kad rizik krene preko te granice? Zato vlasnici obveznica sada tragaju za savetom kako da se zaštite, pokušavaju da s pravnim savetnikom procene svoje mogućnosti u slučaju potencijalnog neizvršenja isplate i istražuju da li će moći da naplate obveznice ili će njihova vrednosti biti nula.

Finansijska tržišta drže pod lupom Etihad i mere svaki potez te kompanije. Procene su da je politički i reputacijski rizik vlasnika Etihada (porodica Al Nahjan) toliko veliki da u ovom slučaju ne bi smeo da se igra poslovnim ugledom svoje avio-kompanije. Zato s rastom rizika raste i pritisak na Etihad da, bez obzira što nema obavezu, upumpa dodatne stotine miliona dolara u „pul likvidnosti“ i tako garantuje vrednost obveznica najpre propalih Alitalije i Er Berlina a onda i ostalih članica amsterdamskog fonda SPV Equity Alliance Partners. To je jedna ideja. Druga je da Etihad aktivira obavezu s kraja 2016. godine na koju je već bio pristao i kupi samo obveznice Alitalije unutar EAP-a, što je ekvivalentno 235 miliona dolara. Nevolja je, međutim, što je tu obavezu Etihad prihvatio pre nego su radnici Alitalije odbacili plan restrukturiranja, što je kompaniju odvelo u stečaj. Sada je nejasno da li bi stečajni upravnik Alitalije taj novac mogao da iskoristi za druge namene, recimo za namirivanje stečajnih poverilaca prvog ranga.

Na šta god se odluči u slučaju EAP fonda, Etihadu se ne piše dobro. Taj Fond „težak“ je 1,2 milijarde dolara a najveći deo obaveza prema vlasnicima obveznica posredno se vezuje za Etihad kome nemački sud direktno može da pridoda još dve do četiri milijarde evra obaveza prema stečajnim poveriocima Er Berlina.

Portal LoyaltyLobby zaključuje da je „jedinstvena finansijska platforma“ SPV Equity Alliance Partners iza koje se skrivao Etihad i njegov vlasnik „savršen slučaj poslovne škole kako neko može ulupati milijarde ulaganjem u druge avio-kompanije koje nikada nisu bile profitabilne i kako su se na kraju svi urušili“.

Način po kome će se razmrsiti EAP čvor umnogome bi mogao da odredi sudbinu Etihada.

Na finansijskim tržištima otvorena je svojevrsna kladionica u kojoj se traži odgovor na pitanje da li će šeici „istresti“ novčanike, oporaviti i sačuvati Fond u Amsterdamu ili će rizikovati da se suoče s mnogo besnih investitora koji će im kucati na vrata i na kraju će svi izgubiti novac.

Još dugo godina Etihad će morati da iskijava posledice promašene poslovne strategije DŽejmsa Hogana koje se mere milijardama dolara i evra i koje su pogubne po ugled kompanije koja je doskoro važila za premijum brend čija flota aviona nudi luksuzne „residence“ sobe i jedan od najvećih apartmana prve klase, ali i „mercedes“ s vozačem do i od aerodroma. Iznuđene mere štednje, kao deo nove strategije, spustile su Etihad na nivo lou-kost prevoznika koji naplaćuje grickalice u avionu i u ekonomskoj klasi prodaje Christian Lacroix pidžame za 35 dolara.

„Teško je zamisliti Etihad koji nudi lou-kost izbor i lou-kost vrednosti, osim ako zaista nije morao da se suoči sa ozbiljnom finansijskom krizom“, kaže Mateuš Maščinjski na portalu „Paddle Your Own Kanoo“.

I nemački Handelsblat krajem januara primećuje da Etihad kao kompanija s ogromnim gubicima još traži spasonosnu strategiju i zato pokušava da smanji troškove gde je to moguće. List citira insajdere koji tvrde da Etihad od pilota traži da uzmu neplaćeno odsustvo, da kompanija razmatra prodaju aviona Erbas A330 i vraćanje u flotu pet starih Boinga 777. I zaključuje da uspešna strategija još nije pronađena.

A gde smo tu mi? Odnosno Er Srbija, ponos srpske privrede za koji je Siniša Mali, predsednik Upravnog odbora, pre neki dan izjavio „da dobro posluje i da će rezultati za prošlu godinu biti rekordni“. Što se tiče traganja za strategijom, vidljivo je da Er Srbija sledi Etihad u još nepronađenoj uspešnoj strategiji. EAP fond mogao bi u odnosu na Er Srbiju da ima ulogu Meseca u kretanju plime i oseke na Zemlji. Ako se, naime, dogodi opcija da Fond propadne pa vlasnici obveznica ne mogu da ih naplate od izdavača, onda se otvara pitanje da li vlasnici bezvrednih obveznica mogu da se, kroz dogovor sa Etihadom, naplate uzimanjem kolaterala, odnosno vlasništva u nekoj od članica Fonda koje nisu u stečaju. Među tim članicama su DŽet ervejz, Er Sejšeli i – Er Srbija. Da li to onda znači da bi Er Srbija umesto Etihada kao manjinskog vlasnika mogla da dobije nekog berzanskog igrača (banka, investicioni fond, grupa pojedinaca) koji je pre tri-četiri godine euforično kupio obveznice EAP fonda, računajući da će dobro da zaradi i onda izgubio uloženi novac.

Druga posledica mogla bi biti veoma neugodna po tekuće poslovanje Er Srbije. Ako Fond propadne, postaviće se pitanje šta će biti s lizingom deset aviona A319/320 koje Er Srbija plaća novcem iz kredita Fonda (tim novcem plaćeno je farbanje aviona i dvostruku ugradnju novih sedišta…). Ukoliko Etihad „ispadne“ iz lizinga a Er Srbija bude želela da nastavi s korišćenjem aviona – mesečno će morati da plaća 20 odsto skuplji najam, kažu izvori iz kompanije koji su imali uvid u Ugovor o lizingu.

Usput, niko više i ne spominje dogovorenu (u vreme aeromitinga u Dubaiju, novembar 2013. godine) kupovinu deset aviona A320 neo za Er Srbiju koji je trebalo da stignu od 2018. do 2020. godine. Porudžbina je bila teška milijardu dolara i bila je deo paketa Etihada koji je za sebe od Erbasa kupovao 117 aviona (pa je zato i cena za Er Srbiju bila niža od tržišne). Tada je Siniša Mali otkrio je da je „kroz naše partnerstvo sa Etihadom odobreno i aktiviranje 23 miliona dolara depozita, koje je Jat uplatio Erbasu još 1998. godine i sada je to pretvoreno u avans za nove vazduhoplove“. U Beograd još nije sleteo ni prvi od deset naručenih i avansno plaćenih aviona A320 neo. I niko ne pita gde se dede 23 miliona dolara koje je Er Srbija velikodušno poklonila Etihadu?

A da sve ovo nije kraj mukama Etihada na evropskom tržištu svedoči inicijativa Odbora za saobraćaj Evropskog parlamenta od prošlog utorka (20. mart) koji predlaže Evropskoj komisiji da stavi pod prismotru Etihad (i ostale zalivske aviokompanije Qatar Airways i Emirates i Turkish airlines) zbog sticanja ogromne konkurentske prednosti na evropskom tržištu stečene na nepošten način državnim subvencijama. (Inače, Etihad, Qatar Airways i Emirates su od 2004. godine, prema proceni američkih aviokompanija, dobili 42 milijarde dolara, odnosno 34 milijarde evra državnih subvencija.) Ukoliko se inicijativa ovog parlamentarnog Odbora prihvati, a evropske avio-kompanije (Lufthansa i Air France-KLM) za to lobiraju, Evropska komisija biće ovlašćena da pokreće istrage, uvodi privremene mere pre završetka istrage i na kraju – izriče novčane kazne, uvodi zabrane preleta i oduzima prava sletanja.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari