Bile su proganjane, izopštene iz društva, ostajale su bez „nacionalne časti“, neke čak i ubijane, šišane do glave, jednom rečju sramota srpskog društva. Reč je o ženama koje su tokom nacističke okupacije Srbije u Drugom svetskom ratu stupale u intimne odnose sa Nemcima. Bilo je toga i u Zapadnoj Evropi. U Francuskoj postoje procene da je zbog veza sa okupacionim vojnicima ošišano čak 20.000 žena, ali i da je rođeno čak 200.000 vanbračne dece iz ovakvih veza.

U Norveškoj je rođeno oko 9.000 dece iz veza sa nemačkim vojnicima, a u takvim vezama je bilo skoro 50.000 Norvežanki. U Požarevcu je zabeleženo da su dve žene rodile vanbračnu decu iz veza sa nemačkim vojnicima, a jedan slučaj desio se i u Smederevskoj Palanci.

Svetlo na ovo neistraženo područje bacila je istoričarka Ljubinka Škodrić, viša arhivistkinja u Arhivu Srbije, svojim radom – „Horizontalna kolaboracija – intimne veze žena sa nemačkim okupatorom u Srbiji 1941-1944“.

– Položaj žene u srpskom društvu je tema o kojoj se nije mnogo pričalo. Nadam se da je došlo vreme da se o tome progovori. Specifičan je bio položaj žene i u Prvom i u Drugom svetskom rat. Rat je „muška igra“ u kojoj žena ima potisnut položaj – odgovara istoričarka Ljubinka Škodrić na pitanje Danasa zašto ova tema nije istražena u posleratnoj Srbiji. U oba svetska rata – nastavlja sagovornica Danasa – okupacija je stvorila jedno žensko društvo. U Prvom svetskom ratu muškarci se sa vojskom povlače ili su u odmetništvu ili u logorima, a ista je priča i u Drugom svetskom ratu – muškarci su u zarobljeništvu, u logorima, ili u partizanima, ili ravnogorskim odredima. Domaćinstvo i briga o deci, o preživljavanju i ishrani, padaju na ženu. To je i period kaljenja žena i sticanja samostalnosti i one su tada, prvi put u životu, prinuđene da donesu neku odluku, što će uticati i na njihov život i posle Prvog i posle Drugog svetskog rata – naglašava Škodrićeva.

Advokat i književnik, a zatim i ideolog ravnogorskog pokreta, Dragiša Vasić, autor je pripovetke „U gostima“, u kojoj opisuje posleratni alkoholizam i depresiju ratnog veterana opterećenog ženinom preljubom tokom okupacije u Prvom svetskom ratu. Vasić je bio oženjen ćerkom Stojana Ribarca, vođe Liberalne stranke. Supruga mu je po povratku kući nakon Prvog svetskog rata saopštila da se zaljubila u jednog austrougarskog oficira i da želi razvod braka.

Prvi susret sa okupatorskim vojnicima ostavio je na pripadnice ženskog pola u Srbiji pozitivan utisak. Nemački vojnici bili su uglavnom mladići koji su se pristojno i korektno ponašali, naročito prema ženama. Međutim, takvo stanje se vrlo brzo izmenilo. Pošto su najbolje nemačke snage upućene na Istočni front, u Srbiji su red održavale malobrojne nemačke trupe uglavnom sastavljene od starijeg ljudstva, nedovoljno disciplinovanog, sklonog opijanju i neuljudnom ponašanju prema stanovništvu.

Može se razlikovati nekoliko tipova intimnih veza sa okupatorom – od prostitucije, diskretnih veza, druženja sa grupama nemačkih vojnika do veza koje su nastale kao proizvod simpatija za nacističku ideologiju. Nemački vojnici, ovenčani slavom ratnih pobednika i materijalno obezbeđeni, posedovali su moć da zavedu, a veze sa njima mogle su biti vid zaštite i strategija opstanka. Za mnoge žene takva veza je predstavljala mogućnost da se dopre do hrane i drugih nedostupnih sredstava, ali i vid zabave i beg od tmurne svakodnevice.

– Najčešći motiv da se počne saradnja sa Nemcima bili su materijalni razlozi i to što su bili dobro snabdeveni. To je bio način da se preživi u uslovima opšte bede i nemaštine. Drugi razlog je bio želja da se pobegne iz tmurne svakodnevice i nezadovoljstvo ličnim materijalnim položajem. Najređe se na saradnju odlučuju iz ideoloških razloga i naklonosti fašizmu. Nemci u svojim službama zapošljavaju uglavnom žene koje znaju nemački, tako da u kasarnama rade srpske spremačice, kuvarice, a one koje ne znaju vremenom uče nemački jezik i prve su koje stupaju u intimne odnose sa okupatorom – ističe Škodrićeva.

Žene koje su vrbovane u službu okupatora kao obaveštajni agenti u velikom broju slučajeva bile su u ljubavnim vezama sa pretpostavljenim nemačkim službenicima, a računalo se na njihove seksualne usluge prilikom pribavljanja informacija.

Među ženama koje su bile saradnice nemačke obaveštajne službe najintrigantniji je slučaj Vere Pešić, koja je još u međuratnom periodu bila u ljubavnoj vezi sa SS majorom Karlom Krausom, a smatra se da je bila i ljubavnica generala Badera, vojnog zapovednika Srbije.

Istoričarka Ljubinka Škodrić ističe da je o Veri Pešić jako teško govoriti dok se ne otvore lična dosijea, pošto njen personalni dosije ni danas nije dostupan za istraživače.

– Vera Pešić je radila ne samo kao obaveštajac nego i kao propagator nacističkih interesa. Ona je pisala i objavljivala za interese nemačke službe, ali je još početkom okupacije potisnuta iz te saradnje i uglavnom se okrenula predstavnicima domaće uprave. Zbog toga je u jednom trenutku došla u sukob sa Ravnogorskim pokretom, zatim je postala i ljubavnica jednog od lidera Ravnogorskog pokreta koji je na kraju prebegao u partizane. Nju su zadržali četnici i streljali zajedno sa majkom, jer je postojala sumnja da je obaveštajno radila i za partizane i da je postojala izvesna emotivna vezanost i za jednog od lidera partizana sa juga Srbije. Ti podaci su još nepotvrđeni – priča Škodrićeva. Kako objašnjava, majka Vere Pešić je nju rodila iz veze sa jednim od predstavnika bugarskih okupacionih vlasti tokom Prvog svetskog rata.

– Rođena je s tom stigmom, i posle nesrećne udaje sa 16 godina i razvoda došla je u Beograd i još pre Drugog svetskog rata stupila u kontakt sa nemačkim vlastima i počela obaveštajnu saradnju – navodi Škodrićeva.

Drugi interesantan slučaj je sudbina Desanke Pejčić Cige. Ona je bila blizak saradnik nemačkog obaveštajca Sesila Nasenštajna, kome je bila ljubavnica, kao i obaveštajcu koji je nasledio Nasenštajnov položaj i rad sa njom kao agentom.

– Postoje informacije da je Desanka Pejčić radila i kao dvostruki agent. Ona je 1941. prijavljivala nabavku lažnih pasoša i tako sticala kredit kod nemačke obaveštajne službe. Za nemačku obaveštajnu službu je karakteristično da su angažovali žene sumnjivog morala, imali su čak čitavu strategiju koje žene u institucijama će angažovati za prikupljanje obaveštajnih podataka – daktilografkinje koje su prekucavale tekstove i znale njihovu sadržinu, spremačice koje su čistile kante za smeće, domare, kućepazitelje koji su pratili ko se s kim sastaje… Postoje i slučajevi žena koje su se prijavljivale za saradnju sa Nemcima. Jedna od njih poslata je iz Beograda u logor Ravensbrik. Postojale su informacije da je među Beograđanima vladala velika ozlojeđenost i da je veliki broj radio za nemačku obaveštajnu službu. Takvo stanje je bilo u većini okupiranih zemalja – naglašava Škodrićeva.

Najveći broj žena koje su bile u intimnim vezama sa nemačkim okupatorima stradao je tokom 1943. i 1944, navodi Škodrićeva i ukazuje da su izveštaji o prisilnim šišanjima uglavnom bili zbirni – „ošišane su tri žene“ ili se naređuje od Ravnogorskog pokreta da se „žene koje se vucaraju sa nemačkim vojnicima“ ošišaju. Nakon završetka rata, uglavnom su bile osuđivane na prinudni rad ili gubitak „nacionalne časti“.

– Te žene su bile trajno sumnjive vlastima, pa ima podatak da se 1948. jedna žena hapsi i ispituje zbog veza sa okupatorom. Sa Beogradskog univerziteta je nekoliko studentkinja isključeno zbog toga što su navodno tokom okupacije bile u intimnim vezama sa Nemcima – kaže Škodrićeva i dodaje da su u najtežem položaju bile žene koje su bile tumači u nemačkim službama. Međutim, one su, ukoliko su imale intimne veze sa okupatorom, uglavnom napustile zemlju. Od žena koje su imale veze s okupatorom najugroženije su bile one koje su se javno viđale s Nemcima. To su uglavnom bile predstavnice istaknutijih građanskih slojeva i one su od partizanskih vlasti bile najčešće gonjene. U Užicu su ravnogorci u jednom trenutku odštampali letak u kojem su prozivali 33 uglavnom omladinke. A partizani kada dolaze na vlast organizuju suđenje za devet starijih žena, od kojih pet imaju muževe u ratnom zarobljeništvu. Istovremeno organizuju suđenje i ženama iz istaknutijih građanskih porodica. Jedna od njih je bila ćerka Andrije Mirkovića, predsednika užičke opštine, ali čoveka koji je 1945. streljan. To kažnjavanje žena je bilo krajnje selektivno i ispalo je da je bila reč o ideološkoj odmazdi protiv protivnica partizana.

– Postoji nekoliko beležaka da je bilo smrtnih kazni, posebno je zabeleženo streljanje dve žene u Požarevcu, ali u pojedinim slučajevima je jako teško razlučiti šta je tu kazna. Žene koje su bile u intimnim vezama sa nemačkim vojnicima optuživane su da su i sarađivale s njima. Često nije bilo nikakvih dokaza, već je dokaz bio to što je ona bila u intimnoj vezi. U tom materijalu ne možete dokučiti da li su kažnjene zbog intimne veze ili zbog obaveštajne saradnje – naglašava Škodrićeva.

Građanstvo u Srbiji nije gledalo sa odobravanjem na veze sa Nemcima. Bilo je četničkih šišanja u manjim mestima u Srbiji, ali i u gradovima poput Šapca. Tada je, piše štampa, posebna četnička trojka, zadužena za „šumske frizure“, kako su to zvali, dočekala jednu gimnazijalku i ošišala je makazama za ovce. Nepoznat je broj žena koje su stradale na taj način.

Ponekad je stupanje u ljubavnu vezu sa predstavnicima okupatorskih vlasti vršeno uz prećutnu saglasnost i odobravanje članova porodice, čak i na njihov podsticaj. Često su muževi tolerisali ovakvo ponašanje, a neki su ga i podsticali pošto su na taj način sticali zaštitu okupatora i mogli su slobodno da se bave švercom i crnom berzom.

Po završetku rata i okupacije bezbednosne službe nadzirale su žene koje su tokom rata bile u intimnim vezama sa nemačkim vojnicima. Čak je prilikom kategorizacije lica koja su sarađivala sa nemačkim službama, a koja su grupisana na ona koja su u zemlji, koja su u bekstvu, koja su likvidirana i koja su osumnjičena za saradnju sa nemačkim okupacionim snagama, postojala i posebna kategorija „žena koje su živele sa Nemcima“.

Tokom okupacije je u Srbiji bilo i dosta javnih kuća. Nemaština je uzrokovala porast prostitucije i to ne samo kod nas, nego i u Francuskoj. Postojale su i javne kuće isključivo za nemačke vojnike, navodi Škodrićeva i dodaje da je javnih kuća bilo i u Požarevcu i u Smederevskoj Palanci. U izveštaju dr Miloša Sekulića emigrantskoj vladi, pored isticanja brige nemačkih vlasti na predupređenju polnih bolesti, bilo je navedeno i da je u Kosovskoj ulici u Beogradu otvorena javna kuća sa 300 žena i devojaka koja je bila namenjena isključivo nemačkim vojnicima i bila je pod stalnom lekarskom kontrolom. Nasuprot ovoj preteranoj proceni, piše Ljubinka Škodrić, u decembru 1941. funkcionisala je javna kuća za nemačke vojnike u Ulici Majke Jevrosime u Beogradu, u kojoj se u tom periodu nalazilo 15 prostitutki.

Šef Upravnog štaba Harald Turner je u avgustu 1942. u izveštaju komandantu Jugoistoka isticao da je nadzor nad bludnicama neophodan u interesu održavanja zdravlja nemačkih trupa.

Ženama optuženim za nemoralno držanje pod okupacijom često je posle rata bilo organizovano grupno suđenje. Dok je ravnogorski proglas za intimne veze sa okupatorom optuživao 33 užičke omladinke, u procesu koji su vodile komunističke vlasti osuđeno je devet žena mahom iz uglednih građanskih porodica, dok su dve bile oslobođene optužbi. Sve osuđene proglašene su 25. juna 1945. godine, između ostalog krivima po zajedničkoj tački optužbe da su „za vreme okupacije održavale prisne i prijateljske odnose sa pripadnicima okupatorske vojske i vlasti time što su vrlo često bile u društvu nemačkih oficira i vojnika, nemačkih oficira policije Gestapoa, kao i u društvu domaćih izdajnika četničkih i Nedićevih oficira i što su sa ovim zlotvorima održavale prisne odnose“. Za pet osuđenih ovo je bila jedina stavka optužbe, jedna od žena bila je osuđena i za ekonomsku saradnju, jedna za denuncijacije, a dve za propagandu protiv narodnooslobodilačkog pokreta i u korist okupatora. Otežavajuća okolnost za pet osuđenih žena bila je činjenica da su im se muževi tokom okupacije nalazili u zarobljeništvu.

Srbi i Nemice

Bilo je brojnih slučajeva da su se naši ljudi u zarobljeništvu ženili Nemicama. Nemci su to kažnjavali. A imate slučaj i da je u Beogradu bio nemački ženski odred i imate naše ljude koji stupaju u kontakt s njima. To nije bilo praćeno s osudom.

Narodni pesnik

Komesarijat Ministarstva prosvete je već u julu 1941. zabranio davanje pozorišne predstave „Žena u pozadini“ zbog vulgarnosti, ismevanja i netaktičnosti u sadržaju komada koji je govorio o nemoralnom ponašanju žene čiji je muž u zarobljeništvu. Stupanje u seksualne veze sa okupatorom predstavljalo je čestu i popularnu temu u domaćoj javnosti, pa je opevano i od strane „narodnog pesnika“ Vlaje iz Glibovca, koji je svojim pesmama zabavljao putnike po vozovima. Pored osude nemoralnosti same pojave, kao povod za osudu u pesmi se spominju i zanemarivanje dece, ali i koristoljublje, što ukazuje na vrstu prostitucije.

Generalske ćerke

U Požarevcu je ćerka jednog generala bila u vezi sa nemačkim majorom kome je odlazila u stan, što nije ostalo neprimećeno, kao i slično ponašanje ćerke Ljubomira Marića, armijskog generala i ministra vojske koja je tokom okupacije u Aranđelovcu viđana u društvu nemačkog oficira. Intimne veze u ovom poslednjem slučaju nisu označavale i ideološku bliskost, pošto je celokupna porodica učestvovala u skrivanju jedne Jevrejke.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari