Formalna ispunjenost uslova da bi se jedna država nazvala demokratskom ne mora da korespondira sa njenom demokratičnošću (stepen mogućnosti građana da utiču na vlast, odnosno donošenje javnih odluka, mimo dana izbora). Tako, u Srbiji, na primer, formalno postoji podela vlasti na zakonodavnu, izvršnu i sudsku, tržišna ekonomija i slobodni demokratski izbori. Međutim, detaljnija analiza i utvrđivanje koliko su ovi principi zaista realni ukazuje na ozbiljne disfunkcionalnosti iz čega proizilazi zaključak o nedemokratičnosti političkog sistema. Dakle, uzrok nedemokratičnosti nije samo prirodna tendencija stranaka uvećavanju sopstvene moći već i institucionalni okvir koji to nesmetano omogućava.


Kako se ovaj problem može rešiti ili bar ublažiti? Za demokratičnu državu i društvo je, kao i u ekonomiji, neophodna konkurencija proizvoda što za posledicu ima podizanje kvaliteta ponude ali je neophodna i odgovarajuća potražnja, kao i potrošači „sa ukusom“ koji očekuju i zahtevaju kvalitet. Prevedeno na jezik politike, u Srbiji je neophodna jasna ponuda političkih ideja na političkoj sceni i pristupa upravljanju, ali i konsolidovano civilno društvo.

U oba ova polja, i kod „ponuđača“ i „potraživača“ politička situacija je nezadovoljavajuća. Danas se u Srbiji u političkoj praksi i životu ne razaznaje šta je to liberalno, šta konzervativno, levo ili desno. Ili još praktičnije, ne može se naslutiti načelni stav stranke prema, na primer, državnoj regulaciji, tipu poreza, prema tome šta su vrednosni prioriteti, da li će stranka kad dođe na vlast poreski više opteretiti proizvođače zarad povećanja izdataka za socijalnu politiku ili će pak dati prednost interesu poslodavaca u odnosu na interes i potrebe trudne žene. Jednom rečju ne postoji vrednosna orijentacija i prioriteti ko se zašta zalaže i koji pristup javnim problemima nudi. Programi stranaka formalno postoje. Tek po koji birač je upoznat sa njihovim sadržajima. A da ne govorimo o tome da trenutno (sudeći po istraživanjima javnog mnjenja) najpopularnija stranka u Srbiji uopšte ni nema svoj program. Ljudi glasaju ad hoc vezujući se uglavnom za ličnost, što toj ličnosti kasnije omogućava svojevoljno odlučivanje bez ikakve obligacije i okvira. Šta će se događati posle izbora, ko će formirati vladu, da li će postojati veza između onoga što je u predizbornoj kampanji nuđeno i onoga što će se raditi? Usled nekonsolidovanosti politike u Srbiji nema indicija na osnovu kojih bi se mogli pretpostaviti odgovori na ova pitanja, što generalno gledajući ovu državu čini politički nestabilnom i neizvesnom.

Međutim, iako se politička scena može označiti kao najviše odgovorna za ovakvo stanje, medalja ima i drugu stranu. Nasuprot vlasti stoji civilno društvo. Civilno društvo je to koje mora stalno da forsira, vrši pritisak i zahteva reforme! Asocijacije studenata, udruženja ratara ili stočara, zeleni, udruženja žena, strukovna udruženja, istraživačke organizacije i druge nevladine organizacije (istinski nezavisne) sa jasno definisanim interesima i stvaralačkom energijom izvorna su snaga koja treba da reformiše, svaka svoje okruženje. Političari i vlasti bi trebalo da tu energiju sublimiraju i tehnički izvrše ono što se od njih traži. Međutim, civilno društvu u Srbiji je veoma slabo! Gotovo kao i da ne postoji. Ili tačnije, postoji simulacija civilnog društva gde je većina nevladinih organizacija pod stranačkom kontrolom. Tako se stiče utisak u javnom diskursu kao da postoje samo političke stranke i njihovi lideri i često pomenuta, uglavnom populistički i operativno fluidna reč građana.

Država (vlast) može bitno da utiče na karakteristike civilnog društva, njegovu afirmaciju ili gušenje. Da bi ono zaista bilo kontrolor vlasti i delotvoran mehanizam za uticanje na donošenje odluka, neophodni su slobodni mediji, otvoreni kanali komunikacije prema vlasti, odgovarajuća organizacija države (decentralizovana politička moć, vlast bliža građanima) i konačno zadovoljavajuća politička kultura građana (obrazovanje, informisanost, aktivnost). Bude li društvo čekalo političare da samoinicijativno počnu sa reformama i prelaskom iz stanja nereda u uređenost, ono se najverovatnije neće ni desiti. Naprosto, ako je neko već na vlasti u određenom sistemu njemu taj sistem i odgovara. Stoga će se kozmetičke izmene nazivati popularno reformama. Gotovo svi faktori koji determiniraju jako civilno društvo su ugroženi. Otežan je pristup većini medija bez prethodne stranačke cenzure. Kanali komunikacije vlasti i društva su gotovo neprohodni. Usled centralizovanosti, trenutnog izbornog sistema, partijske hijerarhije, opstanak neke stranke na vlasti mnogo više zavisi od odnosa sa tajkunima nego od zadovoljstva građana njihovim radom. Centralizacija odlučivanja takođe, tehnički gledano, smanjuje mogućnost uticanja civilnog društva na lokalnom i regionalnom nivou.

Međutim, ostaje poslednji reklo bi se i najteži faktor koji determinira snagu civilnog društva! A to je obrazovanje, etika i politička kultura i agilnost. Nažalost to je nešto što među ljudima u Srbiji, pa čak i među mladima, retko srećemo. Apatija, bezvoljnost, statičnost ne bi smeli da nam se dešavaju uprkos svemu onome s čime se već više od 20 godina suočavamo. Loša prošlost ne sme da taba put i lošoj budućnosti! Naprotiv, ona treba da bude podstrek da se loša iskustva više ne ponove. Mladi, inteligencija, studenti, proizvođači, umetnici i novinari, naučnici… snaga su koja mora da pokaže da je uređenost u Srbiji moguća. Snaga umrežavanja kreativnih, aktivnih i obrazovanih ljudi je nešto što ne može zastaviti ni jedna sitnointeresna i samo sebi okrenuta politička ili kvaziideološka formacija. Mladi ljudi koji su već u strankama ne smeju da budu slepi nastavljači i ponavljači onoga što im šefovi izgovaraju već mudri reformatori. Za cenu svog kritičkog mišljenja moraju biti kadri da istrpe i psihološke i finansijske ucene. Ma koliko danas to ofucano izgledalo neophodno je insistiranje na moralu i radnoj disciplini i svakodnevno demonstriranje toga u praksi. Neophodno je i sučeljavanje sa samim sobom, sa sujetom, sa gordošću i sa svim ostalim negativnim osobinama koje se u uslovima nemaštine i nezadovoljenja potreba pojavljuju.

Zato reforma koja ima za cilj uređenost mora da počne od svakog pojedinca. Prvo reforma u samom čoveku, a onda i reforma oko njega. Urediti prvo sredinu u kojoj čovek živi, svoj radni sto i sobu. Ako je u blizini zapušten i neodržavan park, neka se udruže ljudi iz kraja i preduzmu akciju. Ako se pravilo ili zakon ne poštuje neka svako da sve od sebe da na to skrene pažnju, da se animiraju i drugi ljudi. To je za ovu sredinu još uvek nerealna slika. Ipak za početak uspeh će biti da se naš čovek više okrene sebi, svojoj snazi, porodici i sredini u kojoj živi i radi, a strastveno i neargumentovano navijanje za plave, žute, crvene, šarene… bi ipak valjalo ostaviti za fudbal ili košarku.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari