Magla ispod olimpijskih planina

Stevan Tontić Oblačan, siv dan koji prije podsjeća na polovinu marta. Snijeg zaobilazi i Sarajevo, ali se ljubitelji zavejanih pejzaža i vlasnici skijaških staza na okolnim planinama još nadaju da će nas taj milodar neba zasuti kao uoči Olimpijskih igara 1984. A što se velebnih olimpijskih planina tiče, izletnici ih pohode s oprezom, nerado napuštajući utabane šumske staze. Boje se nagaznih mina. To mi potvrđuje Rajko Đurica, pjesnik i gljivar (pozdrav Ibrahimu Hadžiću!).
Rat koji smo preturili preko glave, bio je i zločin protiv same prirode. Kad pomislim

Zima bez snijega: Panorama Sarajeva

na đulad s obogaćenim uranijumom kojom je NATO, za čitavu vječnost, dubinski nafilovao tlo nekih krajeva Bosne i Srbije, vraća mi se pomisao (rođena upravo ovdje pod bombama i raznokalibarskim đuladima), da je čovjek kao apsolutno gospodareće „najinteligentnije biće“ zapravo skandal na Zemlji koji će kad-tad dohakati samome sebi.
Naveče sam (rijetko izlazim) prisustvovao predstavljanju najnovijeg izdanja Mediteranskog brevijara Predraga Matvejevića (izdavač v.b.z. iz Zagreba). Bilo je mnogo svijeta u „Međunarodnoj knjižari Šahinpašić“ (kod pokojnog hotela „Evropa“), govornici su se nadmetali u komplimentiranju ovoj međunarodno najuspješnijoj, mnogo prevođenoj Predragovoj knjizi. Poslije sam sa jednim hrvatskim pjesnikom svratio na vino u poznatu marindvorsku kafanu, čiji nam je vlasnik, inače Hrvat i nosilac ratnog odličja „zlatni ljiljan“, pričao kako su mu neki ovdašnji silnici htjeli po svaku cijenu da otmu tu elitnu lokaciju. Poznajem taj dio grada dobro. U toj ulici sam kao student kratko stanovao, a što je najvažnije – tu je rođena i odrasla moja žena.
Supruga i tašta odjezdile u subotnju kupovinu sa komšinicom Žanom, vrativši se nakon dva sata sa zamašnim teretom stvarnih i izmišljenih potrepština, ali i sa kartonom crnogorskog „vranca“, pa ne smijem da gunđam.
Novine pišu o incidentu sa grupom vehabista od Kalesije koje je, prije tri dana, iz sarajevske Careve džamije morala da izbacuje policija. A reis ef. Cerić, koji je nedavno opet dobio neku evropsku (njemačku) nagradu, žestoko osudi umnog i hrabrog profesora Rešida Hafizovića, koji je bez dlake na jeziku ukazao na veliku opasnost od vehabizma po bosanske muslimane i Bosnu. Branili su ga tek malobrojni, dok su svi drugi disciplinovano ćutali.
Većina bosansko-muslimanskih novinara, političara i intelektualaca više se bavi kritikom Milorada Dodika i Republike Srpske (smeta kao takva), a posljednjih mjeseci i pričom jednog broja hrvatskih intelektualaca o potrebi konsocijacijskog uređenja BIH. Oni u tome „zagonetnom“ pojmu vide veliku opasnost – put u konačni raspad dejtonske bh. države. Kao da su začarani Alijinom mišlju o „temeljnom“ narodu Bosne, a odnedavno se citira i skopski profesor Ferid Muhić, koji je identitet Srba i Hrvata u BIH označio kao „pozajmljeni“ (bratske pozajmice iz Srbije i Hrvatske). Tako napadaju pisca i novinara Ivana Lovrenovića, pretvarajući ga od najvećeg pobornika „bosanskog zajedništva“ u zakukuljenog, opakog neprijatelja. Čemu onda da se drugi nadaju?
Kao što se mnogi Srbi još uvijek ne mogu rastati od ideje o svim Srbima u jednoj državi, odnosno ideje jugoslovenstva, tako se ni mnogi Bošnjaci ne mogu oprostiti od predstave o Bosni u kojoj su oni „temeljni“ narod, odnosno ideje integralnog bosanstva.
Tmuran dan, kao i juče. Slavna bosanska magla oko nas, u nama.
Razmišljam o apsurdnoj tužbi Okružnog tužilaštva iz Bijeljine protiv nesrećne, gotovo već izbezumljene starice Fate Orlović iz Konjević-Polja zbog „raspirivanja vjerske i nacionalne mržnje“. Na Fatinoj zemlji Srpska pravoslavna crkva podigla je bogomolju koju – sam Bog zna zašto – neće da ukloni, a Fata samo to uporno traži. Pa je valjda prekardašila u toj upornosti. Da sam žitelj Konjević-Polja, ne bih se u toj crkvi molio Bogu, išao bih u neki drugi hram, u čijem temelju ne leže nepravda i nasilje. Ako iko, onda bi se najprije crkvene vlasti morale striktno kloniti posezanja za tuđim i povrede Drugoga.
Oko podne svratio stari znanac, poeta bez kučeta i mačeta, koji ispriča kako mu je neki zubar, negdje u Krajini, usred operacije trulih zuba, diskretno zabo u uho: „Samo da si, brate, malo bolji Srbin!“. Slušam to iz usta ovog bezubog ali još relativno normalnog, darovitog i čestitog Srbina, i grohotom se smijem.
Naveče u goste stigla Ana, ženina bratanica, studentkinja sociologije u Beogradu. Uvijek joj se obveselimo. Donijela novi broj Književnog magazina. Baš ga lijepo uređuje Slobodan Zubanović.
Sinoć poslao ispravku Nezavisnim novinama, čiji mi je izvještač sa poetsko-muzičke večeri u Istočnom Sarajevu (hommage Dušku Trifunoviću) pripisao riječi koje uopšte nisam izgovorio.
Posljednjih dana prevodio sam K. Mekela i U. Kolbea, njemačke pjesnike koji bi trebalo da u maju učestvuju na „Sarajevskim danima poezije“. Prevodio sam ih i ranije, drago mi je što ću ih ponovo sresti. Rado bih im negdje objavio i zbirke izabranih stihova, ali gdje? Mekel je i izuzetan crtač. Pričao mi je kako je jednom sa Vaskom Popom bio na pjesničkom festivalu u Jerusalimu. Tamo sam i sam bio 1995. sa Ivanom V. Lalićem, koji je već iduće godine preminuo. Zajedno sa jednom njemačkom pjesnikinjom, koja živi u Rimu, posjetili smo crkvu Hristovog groba. Neizbrisiv doživljaj.
Simpatična F. G. iz Beča javlja da se tamošnje malo alternativno književno društvance „Wienzeile“, kod kojeg sam jednom gostovao, pocijepalo. Ni poete-anarhisti ne mogu vječno zajedno.
Neki dan na televiziji sentimentalno podsjećanje na otvaranje Zimskih olimpijskih igara 1984. u Sarajevu. Sve to danas izgleda kao da se dešavalo na nekoj drugoj, srećnijoj planeti.
Juče su ovdje bili Janša i Rupel. Predratne štediše Ljubljanske banke dočekale su ih zvižducima, perući ulice uvezenom „radenskom“ i „alpskim mlekom“. Ta banka i slovenačka vlada drsko su im otele stotine miliona maraka koje ne žele da vrate, lažući da su pare onomad završile u Beogradu. Beograd je zgodan za sve optužbe, ali se sa ovom ne slažu više ni najgluplji od „glupih Bosanaca“.
Uz produženu epidemiju javne političke laži, beznađa i besparice, evo i epidemije gripa. Samo, nema te epidemije koja će zaustaviti agilnog, optimizmom zaraženog Ibrahima Spahića u promovisanju kulturnih programa njegove vesele „Sarajevske zime“, koja se događa i bez snijega. Spahić je zadužen za ostrvca vedrine u ovdašnjoj magli.
Da: i vlada Federacije BIH uveseljava natmureni narod: juče se „tehnički“ sastala posljednji put, a nova vlada ne može da se formira ni pet mjeseci nakon izbora. Stranke nikako da se nagode u raspodjeli ministarskih fotelja.
Grad je jutros u pravom tijestu od magle. Namjesti mi se za čitanje knjižica Kenjaža – teorijski pristup filozofa H. G. Frankfurta, o kojoj je dosta pisano (pogađate i zašto). Poslije te psihološko-filozofske analize bullshit-a (ne, ne odnosi se direktno na Bušove svjetske mirotvorce), prihvatio sam se značajnijeg štiva iz pera Amosa Oza: Kako izliječiti fanatika. Izvanredno!
Dok sam čitao Oza, sunce je rastjeralo maglu.
Popodne i naveče bio u Kreševu, treći put u životu. Znamenita varošica na mapi Bosne srebrene. Otkud ja u Kreševu? Tamo je preduzetnička kreševsko-splitska obitelj Stanić osnovala „Zakladu/Fondaciju Fra Grgo Martić“ koja je raspisala natječaj/konkurs za najbolje rukopisne zbirke poezije i proze, a ja (čovjek bez posla) prihvatio se članstva u žiriju. Sve je to stvar Stanića kao mecena, i hrvatska stvar, ali je lijepo što za nagrade (sume su pristojne) ravnopravno konkurišu i hrvatski i srpski i muslimanski pisci (kao po čuvenoj formuli za BIH Rodoljuba Čolakovića: umjesto „ni-ni-ni“, triput „i“).
Amos Oz piše da sukob između izraelskih Jevreja i palestinskih Arapa nije prosta priča o „dobrim“ i „zlim momcima“. „To je tragedija: sukob između ispravnoga i ispravnoga.“ Takoreći sukob načela, nepomirljivih istina. Uvažavajući tragičnu istinu obiju strana, Oz je za mnoge Jevreje postao izdajica, a palestinske prijatelje nije zadovoljio. Jedino rješenje sukoba bila bi, po njemu, poštena nagodba. Kao razvod braka. Svjestan da sam pojam nagodbe, osobito u Evropi, ne uživa naročit ugled, pisac ga ovako brani: „U mom svijetu riječ nagodba istoznačna je s riječju život. A tamo gdje je život, tamo su i nagodbe. (…) Suprotnost nagodbi jest fanatizam i smrt.“ Potreba za nagodbom je potreba „da izaberemo život umjesto smrti, nesavršenost života umjesto savršenosti slavne smrti“.
Da je sve ovo pisao o sukobima u Bosni ili na Kosovu, pledirajući za razumne nagodbe tragično sukobljenih, pisac se ne bi proveo ništa bolje. Za svoje bi bio izdajnik, za one druge – u čiju kožu pokušava da se stavi – sumnjiv ili lažni prijatelj.
Oblačan dan sa prosjajima sunca. Optimisti vjeruju da im se to proljeće smiješi, skeptici da ih sunce vara, laže.