Misterije politike 1Foto: Media centar

Uvek sam volela pametne, pismene i pitome muškarce. Pero Simić bio je jedan od njih. Njegov đavolski šarm, bio je zarazan…

Umeo je i u ona komunistička vremena, da vas vešto ubedi u ono u šta veruje i da vas lagano prevede na drugu obalu… Imao je fantastičan dar za politiku. Sećam se, bila sam mlada novinarka… Bio mi je neko vreme urednik.. Bilo mi je stalo do njegovog mišljenja… On je bio jedan od onih sagovornika, koji je umeo da vam okrene drugu stranu polulopte, koju vi obično ne vidite…

Bio je opsednut srpskim pitanjem u Jugoslaviji… Hteo je da me zainteresuje za tu priču… A ja sam bila i ostala, građanka sveta…

Bio je sjajan sagovornik. Vodili smo duge i zanimljive razgovore… Obično pored reke… Čuvena relacija od Ušća do Zemuna… Na kojoj, kako smo verovali, nije bilo doušnika… A bilo ih je… Naročito u vreme, kad samo spremali objavljivanje prve knjige Pera Simića, knjige o Brozu. Kada sam objavila knjigu, na vrata mog stana, jedno jutro, pojavio se mlad zgodan muškarac. „Hteo je da kupi knjigu…“!? Kao vojničko dete, otac mi je bio pukovnik JNA, uvek sam nepogrešivo razlikovala vojne bezbednjake od meklaudovaca…

Kada je Pero Simić bio imenovan za predsednika omladine Srbije, dobila sam poziv za prijem u vili „Jugoslavija“, 25. maja, za proslavu Titovog rođendana. Bio je to moj drugi suret sa Josipom Brozom. Prvi put bila sam u delegaciji omladinaca Beograda, kao jedan od poznatijih beogradskih izviđača, negde na početku studija, mislim 1966. godine. Bilo je to u Belom dvoru, ceo sto je bio prekriven sitnim žućkastim ružama, kratko sečenim. Od tada do danas, kupujem samo te ruže. Preko puta mene, sedela je naša zlatna košarkaška reprezentacija. Zaljubila sam se u Žuću, kada je poginuo, ta smrt me je obeležila… Osećala sam se, kao da sam izgubila verenika…

Pero Simić bio je dobar novinar, urednik, pisac…

Radili smo zajedno u „Večernjim novostima“ i družili se.

I više od toga, bili smo prijatelji. U vreme kad je prijateljstvo bilo kultno mesto mog sveta. Imala sam prijatelja i prijateljstava… Neka su trajala i po dvadeset godina. Danas, nemam više prijatelja. U tranziciji Srbije, prvo sam izgubila prijatelje…

Radili smo zajedno i družili se i kad sam napustila redakciju “ Večernjih Novosti“. Kada sam osnovala jednu od prvih privatnih izdavačkih kuća u Jugoslaviji „Akvarijus“ (1987) Zajedno smo kreirali moju prvu biblioteku: „Misterije politike“. U kojoj sam objavljivala veoma zapažene knjige koje su istraživale – tabu teme komunizma. Bio je to moj Berlinski zid. Bile su to moje čudesne, prelepe godine posvećene izdavaštvu…

Sećam se, imala sam mnogo puta proročke snove… Ispričaću samo jedan od njih… Radila sam na knjizi Jon Paćepe: „Crveni horizonti“. Jedne noći sanjala sam da je nestao prevod i prelom knjige iz kompjutera… Sutradan ujutro, nazvala sam saradnika koji je prelamao knjigu. On mi je rekao da se nešto dogodilo sa kompjuterom, i da je prevod nestao… Ne, to nije bila slučajnost!? Sutradan, sazvala sam konferenciju za štampu i legalizovala ceo događaj… Zahvalna sam prevodiocu Bošku Čolak Antiću koji je okupio novu ekipu prevodilaca, i tako je knjiga u kratkom roku bila objavljena.

Bila sam izdavač prvih knjiga Pere Simića…

Objavila sam njegovu prvu knjigu: „Kada, kako, zašto Tito“ (1989) i prvu knjigu o Aleksandru Rankoviću „Oproštaj bez milosti“ (1990) koju je napisao sa Jovanom Kesarom.

U istoj biblioteci objavljene su i knjige Momčila Đorgovića:“ Đilas – vernik i jeretik“ (1989), knjiga o Jovanki Broz Nataše Marković i Dragana Vlahovića „Život na dvoru“ (1990), knjiga Rose Dragović Gašpar „Let iznad Golog otoka“(1990), ispovest rumunskog generala Jon Mihalj Paćepe „Crveni horizonti“(1990), zatim stenogram sa suđenja Draži Mihailoviću „Ne osećam se krivim“ koju su priredili Jovan Kesar i Dragoje Lukić (1990), knjiga Saše Popovića „Jugoslovenski Muslimani“ (1990), knjiga Jovana Raškovića „Luda zemlja“ (1990) i knjiga Aleksandra Zinovjeva „Gorbačevizam“ (1990).

Zahvalna sam Peri Simiću, što je bio jedan od retkih novinara „Večernjih novosti“, koji me je sredinom osamdesetih, branio na partijskim konferencijama u redakciji, kada su me izbacivali iz Saveza komunista. Razlog, na nekoj od Konferencija novinara Jugoslavije, govorila sam da u redakcijama postoji Cenzura, Crne liste, na kojima se nalaze i neki liberalni članovi najviših organa države i SKJ….

U redakciji su danima trajala zasedanja partijske organizacije. Mrcvarili su me. Tražili su da se samokritikujem. Biće mi sve oprošteno, govorili su. Pero Simić nije došao na sastanak partijske organizacije kada sam izbačena iz SK. Ali sam mu zahvalna, da mi je pomagao da se spremim za odbranu, pred Komitetom SK saveznih organa kome sam se žalila na odluku partijske organizacije Novosti. Partijski sekretar Komiteta saveznih organa, gde je pripadala i „Borba“, bio je Vukašin Maraš, koji je sve učinio da mi potvrde kaznu.

A onda, preko noći, sve se promenilo.

Bio je to veliki skandal u novinarskoj organizaciji Jugoslavije i Izvršnom komitetu CK SKJ. Vratili su me u SK, jer su mi u toj priči bili naklonjeni, osim novinara iz drugih redakcija, tada izvršni sekretari CK SKJ Trpe Jakovlevski, zadužen za novinare (čija je kćerka bila novinarka u Beogradu) i Todo Ćulafić, takođe izvršni sekretar CK SKJ. Kome sam napisala pismo. Mislim da je to bio najbolji tekst koji sam napisala u životu. Nažalost, više ga nemam…

(Iz knjige sećanja na Peru Simića, koju ovih dana objavljuje „Laguna“)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari