Moj poslednji BITEF 1

Subota, 24. septembar
Budim se rano – još uvek mi ne prolazi pozorišni jet-leg posle premijere u Švedskoj koja je bila pre samo nedelju dana, a čini mi se da je prošao čitav mesec.

Verovatno zbog toga, što ni u ovom slučaju, kao ni u ostalim sličnim slučajevima, nisam imala dovoljno dugu pistu za sletanje i sumiranje utisaka.Čini mi se da imam hronični manjak od recimo, dva ili tri dana u životu, koje bih posvetila isključivo beslovesnom leškarenju i lenčarenju. Konstantno mi fali taj “auftakt” pre onoga što sledi. Dakle, bukvalno iste sekunde po povratku u Beograd, još na aerodromu, počinju razne aktivnosti na temu Bitefa. Mog poslednjeg Bitefa. Ta činjenica pojačava moje osećanje odgovornosti i čini čuda za psiho-fizičku izdržljivost u narednim danima, uprkos konstantnoj neispavanosti koja je počela još u predpremijernoj nedelji i koja spade u “rok službe”. Kucam po tri intervjua dnevno, odgovaram na manje-više ista pitanja koja uvek vode glavnom pitanju koje dolazi na kraju: “Zašto ste odlučili da se povučete?” Pokušavam da budem kreativnija nego što, se možda od mene očekuje i trudim se da na navedeno pitanje, ne menjajući suštinu svog odgovora, odgovaram na različite načine. U tome čak pronalazim i sitno zadovoljstvo, nalik onom koje osetite kada, na primer, popunite celu ukrštenicu.

I eto, večaras je sve počelo. Otvaranjem izložbe u RTS-u, zatim uličnom procesijom pored Ateljea 212 koji je kolevka beogradske pozorišne avangarde i prvi Bitefov dom. Borka Pavićević u govoru ispred Ateljea lepo i duhovito priča o šoku koji je kod publike izazvalo izvođenja trupe” Living Theatre” na prvom Bitefu. Sledi vrlo zanimljiva izložba Bitefovih plakata u New Momentu, potom se spuštamo Kopitarevom Gradinom pored kuće u kojoj je živela Mira Trailović i Jelena Bogavac joj upućuje glasni pozdrav preko megafona, kojim nam se, inače, sve vreme šetnje, duhovito -kako samo ona ume, obraća i usmerava kolonu. Prolazimo i pored čuvene baka-Olgine terase iz protesta 90ih, ali ona ovoga puta nije na mapi Bitefovih šetača. Pogled na baka-Olgin balkon u meni budi mešavinu nostalgije i samokritičnosti. Trebalo je da pozdravimo i baka-Olgin balkon, kao spomen mesto slobodnog duha kakav je Bitef uvek promovisao. Jer, kako je rekla MInja Bogavac u intervju u ovom listu “Bitef je Beograd kada je Beograd svet”. Divno i tačno rečeno. Duboki naklon baka-Olginom balkonu i svim šetačkim idealima!

Izuzetno zanimljiva i intelektualno uzbudljiva poljska predstava “Kantor Downtown” na dirljiv način spaja nasleđe jedne od kapitalnih predstava XX veka preko svedočanstava ostarelih pripadnika njujorške queer – scene iz tog perioda, uglavnom okupljene oko pozorišta LaMama, na koje je ova predstava ostavila snažan utisak za ceo život i povezuje slobodni pobunjenički duh kasnih šezdestih i sedamdesetih godina 20. veka sa bedom neoliberalne realnosti u kojoj čovek i umetnost gube ekonomsku vrednost, pa tako i svaki drugi značaj. Ova veoma uzbudljiva predstava koja nudi toliko sadržaja za ozbiljnu analizu, iako sinoć nije dočekana previše srdačno, kao ni mnoge druge u istoriji Bitefa, pravi fantastičan omaž Bitefovoj prošlosti kojoj pripada i obožavani “Mrtvi razred”Tadeuša Kantora, koji je na Bitefu 1977. odneo Grand Prix i koji spade u one retke Bitefove predstave koje su potpuno uspele čim su prikazane. Ona povezuje Bitefovu prošlost sa sadašnjošću i mitski avangardni teatar sa savremenim izvođačkim strategijama. Još jedan izazov za razmišljanje i promišljanje. Za one koji su spremni da ga prihvate. Veče se završava dugim i zanimljivim razgovorom o ovoj predstavi koji u obližnjem kafiću vodimo reditelj Borut Šeparović, scenograf Igor Vasiljev , rediteljka Petra Berg i ja. Mogli bismo da razgovaramo do zore ali nas u nekom trenutku obaveštavaju da se kafana zatvara.

Nedelja 25. septembar

Večras je na redu glamur i svečano otvaranje festivala. Unapred razmišljam kako da kroz to prođem što bezbolnije sa što manje pritvorne kurtoazije, koja će, znam, biti neizbežna. Ne volim te socijalane situacije koje moj prijatelj, kompozitor, naziva “falšem među ljudima”, a zbog raznih javnih dužnosti koje sam u životu podnosila, često sam im bivala izložena . Neko bi već razvio imunitet, a ja sam, eto, razvila samo dosadu. Unapred maštam o trenutku kada će sve biti gotovo.

Ipak, jedno socijalno okupljanje prethodi otvaranju, i zapravo je daleko prijatnije nego što sam očekivala. U vrlo neformalnoj bašti jednog restorana u centru grada na ručku sa počasnim gostima festivala, među kojima su i Bob Wilson, Ala Demidova, Sonja Vukićević, kritičari Georges Banu, Michael Coveney, umetnici Dalija Aćin, Bojan Đorđev , Borut Šeparović i, LJubiša Ristić i Dušan Jovanović, čija će slavna imena koja su zadužila Bitef od najranijih dana ovog festivala, biti pročitana večeras, imam osećaj da se nalazim u dugom kadru nekog Fassbinderovog filma. Sve vreme očekujem neki acting-out, ali sve protiče mirno i vrlo prijatno u skladu sa slow-food ideologijom.

Predveče odlazim u Narodno pozorište na probu otvaranja. Moj mali zadatak je da sa Milanom Cacijem Mihailovićem, čovekom koji stoji iza mitskih najava uoči predstava na Bitefu od samog početka, probam njegovo pojavljivanje na sceni. Dogovaramo se da uprkos fizičkoj pojavnosti koju će Caci imati na večerašnjem otvaranju, on, ipak, ne kaže nista, već da samo pogleda publiku i ode, a da njegov glas koji svi tako dobro prepoznaju, ostane poslednje što čujemo pre početka predstave. Caci je, naravno, ljubazan i skroman i lako se sve dogovaramo.

Sledi otvaranje, koje je spektakularno, ali sa merom i ove godine, hvala bogu, bez političara. U uvodnom govoru je pomenut samo jedan –jedan od vrlo retkih koji to zaista zaslužuju, Milan Vukos – osnivač Bitefa. Ne znam da li drugi političari koji su to ime večeras čuli, osećaju ikakvu potrebu da u budućnosti ovog festivala ostanu zabeleženi na isti način? Ne verujem, ali se ipak, pitam.

Veče se završava zabavom i socijalizacijom koju umereno dobro podnosim. Rano odlazim kući i dok pešačim sećam se Jovana koji je bio isti kao ja i koji je imao pravilo da uvek, kada je to moguće, ode na spavanje pre ponoći. Jovan i ja kao Pepeljuge – zabavlja me ova misao i njena vizuelna reprezentacija.

Ponedeljak, 26. septembar

Budim se rano i osećam vrlo umorno. Shvatam da već dva dana pišem samo o Bitefu kao da ništa drugo ne postoji. Čitam vesti, ali nemam potrebu da išta komentarišem. Sve je jezivo. Tekst bosanske blogerke Marine Mlinarević Sopte mi vraća malo nade. Navijački proživljavam svaku njenu sočnu psovku protiv ratnih huškača i ostalih ratobornih stanovnika Zapadnog Balkana, post-jugoslovenskog prostora ili skraćeno, Regiona. Čitam i tekst o Jelisaveti Načić, prvoj srpskoj arhitektkinji (ne znam da li je ovo pravilno rodno transponovanje struke, bitno mi je da se vidi moja namera), potpuno zaboravljenoj pred kraj života i sahranjenoj na tajnoj lokaciji iz protesta njene ćerke, koja je sa pravom bila ljuta na državu zbog nebrige o Jelisaveti. Kako smo fantastični u tome da umanjimo ljude, njihova dela i uništimo njihove živote, da bismo ih posle ponovo otkrivali, divili im se i podizali im odvratne out-of date spomenike.

Večeras na Bitefu „Urnebesna tama“, predstava fantastičnog nemačkog autora Wolframa Lotza u produkciji bečkog Burg Theatera. Četiri briljantne glumice nam neverovatno uzbudljivo igraju predapokaliptičnu viziju savremene zapadne civilizacije u sudaru sa drugošću i tupavom nesposobnošću da se ona vidi, prepozna i uvaži. Radi se o drugim kulturama, ali i o svim drugim otpadnicima od neoliberalne paradigme uspeha i sreće koja, preko putovanja u sopstveni anus, vodi do totalnog uništenja i ekstremnog narcizma zapadnog belog čoveka sa povlasticama. Moja premijera ovog teksta u Švedskoj, inače njegova skandinavska praizvedba, je bila pre desetak dana i Burgovu predstavu pratim, takoreći, kao insajderka, govoreći u sebi tekst pre glumica. Osećam teškoću sa kojom se probijaju do svesti Bitefove publike u kojoj je večeras bilo čak 150 kritičara, gostiju Međunarodnog simpozijuma međunarodnih kritičara koji se odvija u sklopu Bitefa. Mogu samo da zamislim kako se osećaju pred takvom publikom, ali vidim da se ne daju i navijam za njih.

Potrebno je dosta pameti i volje da se dekodiraju veoma kompleksni i intelignetni nivoi ovog teksta i predstave. Na kraju, dobijaju lep i dug, zasluženi aplauz. Jasno mi je da nisu malobrojni oni koji su dobro razumeli ovaj tekst i predstavu, ali mi je jasno da ima i onih drugih – kao i uvek na Bitefu.

Nadam se da su kritičari koji su sinoć sedeli u publici dobro čuli i razumeli mudri i dobronamerni uvodni govor renomiranog francuskog kritičara Georgesa Banua o ljubavi i odgovornosti kritičara prema pozorištu i da će ga imati na umu. Uh, zaista ne bih volela da se ijedna moja predstava igra pred 150 kritičara, makar svi bili mudri kao Georges.

Utorak, 27. septembar

Odlučila sam da danas odem na Oktobarski salon. Ipak se održava bijenalno, a i ja sam sve manje ovde, pa pomišljam da bi bila šteta to propustiti. Izložba je dobra, prija mi, mada je pomalo bezopasna za trenutak u kom se nalazimo. Ima sjajnih i ubedljivih radova koji problematizuju kapitalističku ideju ljubavi i sreće. Raduje me što vidim da je u postavci i rad kineskog umetnika Yang Fudonga. Očekivala sam nešto malo oštrije od njega, jer pamtim njegov divan projekat posvećen „Kineskoj kulturnoj revoluciji“ koji sam pre par godina negde videla. Ovoga puta se bavio intimističkom relacijom dvoje mladih Kineza, što me, takođe, mada na drugačiji način, inspiriše na razmišljanje. Shvatam, po ko zna koji put, koliko mi je bliža paradigma vizuelne umetnosti od pozorišne i koliko god i ova prva bila uslovljena tržištem i ostalim sredstvima korupcije umetnosti, tu postoji izvestan prostor slobode – makar utoliko što je moguće da video rad ili slika nadžive kontekst u kom su nastali, pa i samog autora, što uvek ostavlja prostora za nadu da će nešto vredno jednom, ipak, biti prepoznato. Tako je i sa filmom. Pozorišna predstava brzo umire, a sećanje na nju je često posredovano raznim, često banalnim interesima ili naprosto pukom kratkovidošću. I ima prilike za samo taj jedan, prvi, krug recepcije. To je kao Ruski rulet. Nikad ne znaš kada će da izleti metak.

Predstave žive, obraćaju se malom broju ljudi i umiru ostavljajući za sobom tek majušni eho ili, eventualno video zapis koji uvek laže. Po ko zna koji put se pitam ima li smisla baviti se pozorištem.

To se, valjda, pita i 150 kritičara koji su gosti ovogodišnjeg Bitefa, kao i umetnici koji nam dolaze, a sasvim sigurno i publika.

Uveče na Bitefu gledamo dve različite nemačke predstave inspirisane postkolonijlnim zapadnoevropskim diskursom koji dominira savremenom Evropom i, očito, teatarskim prostorom.

Prva je predstava „Saosećanje, istorija mitraljeza“ švajcarskog reditelja, Milo Raua, zvezde dokumentarističkog teatra, koja kroz priču o genocidu u Ruandi i impresivnu igru dve glumice govori o dvostrukom moralu i manipulaciji emocijama zapadnih konzumenata, pa indirektno i pozorišnih gledalaca, koji su u sistemu repertoarskih mejnstrim pozorišta gotovo uvek konzumenti. Pada mi na pamet video-rad Siniše Radulovića sa Oktobarskog salona, koji se zove „77 pitanja“. Jedno od njih glasi otprilike ovako: „Da li je moguća umetnička revolucija u institucionalnom okviru“. On kaže „Ne“.

I ja kažem „Ne“. I Milo Rau kaže „Ne“. Možemo samo da se pravimo da jeste, što je mehanizam koji ova predstava vrlo sofisticirano i mudro potkazuje. Dobija obgroman aplauz, ali nisam sigurna da su svi gledaoci potpuno razumeli, da su i sam aplauz, kao i njihova pozicija posmatrača koji „saoseća“, deo dekonstrukcije hipokrizije koju ova predstava veoma vešto sprovodi. Druga predstava „ Ambasador: Nemačko afrički komad sa pevanjem“ nastavlja sa temom Afrike, u formi između teatra, performasa i koncerta i uspeva da podeli publiku na one kojima se izuzetno dopada i na one koji je potpuno ne razumeju. Tako i treba da bude na Bitefu.

Sreda 28. septembar

Posle nekoliko dana zapadnjačkog pogleda ka istoku, pogled nam se vraća nazad kroz singapursku produkciju „Softmachine“ koja se, ovoga puta, bavi problemom tipizirane i ograničene zapadnjačke perceprcije savremene azijske umetnosti od koje se očekuje da bude folklorna i da proizvodi egzotično-mistični utisak na zapadnog gledaoca bremenitog poluznanjima i svim vrstama uopštavanja kada je reč o savremenim pozorišnim praksama koje dolaze iz Azije. Predstava na duhovit i vrlo sofisticiran način problematizuje koncept zapadnjačkog „fantazma“ o telesnosti Azije, kao i savremenim umetničkim strategijama koje nam dolaze sa tog kontinenta. Za mene divno iskustvo. Festival je na polovini i već prepoznajem ozbiljne tragove umora kako na sebi tako i na festivalskom timu, razapetom između mnoštva obaveza. Iskustvo mi kaže da je sledeći korak, obično, teška prehlada, koja najčešće dolazi odmah po završetku Bitefa.

Četvrtak, 29. septembar

I bila sam u pravu. Prehlada se širi, organizacioni tim, pretrpan obavezama je već načet i sada je samo pitanje koliko brzo će se ko razboleti. Vozimo se na adrenalinu, pa je, očigledno,da neki od nas to malo odlažu. Adrenalinski doživljaj je i francuska predstava „Svita br. 2“ Žoris Lakosta, koju smo večeras gledali. Bućkuriš reči i verbalnog otpada savremene civilizacije koji ne proizvodi nikakav suštinski značaj na svet u kom živimo osim estetskog doživljaja, koji autori predstave mudro potcrtavaju i ironiziraju, oduzimajući rečima telo kao i zatvoreno i jednosmerno značenje, svodeći govor savremenog čoveka bez „svojstava“ na muzičku partituru koju briljantno izvodi petoro izvođača. Publika ih oduševljeno prati i na kraju dobijaju ovacije. Ovo je predstava koju znam gotovo napamet i ovog bila sam bila sigurna da će je Beograd dobro prihbvatiti – što je retkost.

Posle toga jurimo u Bitef Teatar na divnu predstava Ane Dubljević i Igora Koruge – malu po formi ali veliku u kompleksnosti promišljanja pozicije umetnika kao ljudskog i društvenog bića u svetu koji nameće imperativ savršenstva i „dobrog raspoloženja“ u svetu u kom nije moguće osećati se loše, a još je manje moguće to saopštiti.

Petak, 30. septembar

Čini mi se da je danas dan za mali predah. Večeras je na repertoaru samo jedna predstava, a i druge aktivnosti se pomalo smanjuju. Iskoristiću tu priliku najbolje što mogu.

Još je rano da sumiram Bitef koji i dalje traje, ali rekla bih da je zaista dostojan svog jubileja, dostojanstven u praćenju zlatne niti koja ga je vodila svih ovih 50 godina, nesklon dodvoravanju i podilaženju a darežljiv sadržajima i mogućnostima – za one koji žele da gledaju preko žice, tarabe, zida i Beograda na vodi.

Autorka je pozorišna rediteljka i selektorka BITEFa

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari