Da, ovdje se znalo kada se kreči, a kada  štirka… Kako se dočekuju gosti, komšije i prijatelji… Kako se gradi i čuva dostojanstvo porodice ali i mjesta…

***

Moja baka Anka ja vrlo interesantan lik. Rođena u okolini Črnomlja u Sloveniji putem pisama je upoznala dedu Obrada iz Smoljane, sela pored Bosanskog Petrovca… Rodila se blistava ljubav, sretan brak i uspješan posao u Lušci Palanci, mjestašcu podno samog Grmeča. Kada je deda u ratu preminuo od tifusa do poslednjeg daha je ostala vjerna životnoj ljubavi, kuhinji, bašti, cvijeću i knjigama.

***

Voljela je seljanima opričati veliku ljepotu Ane Karenjine, gradnju mosta iz turskog vakta, pustolovine Tarzana ili Starca na moru… dajući novi život pisanoj riječi i stvarajući neuobičajen ugled, poštovanje i respekt i van granica sela. Njeni recepti, serviranje i gostoprimstvo poznati su bili i generalu armije Kosti Nađ, saveznom sekretaru za NO, kada je na poziv opštine bio dva dana naš gost, posjetio narodni zbor, obećao novu osnovnu školu i naravno ispunio obećanje Krajišnicima, svojim ratnim drugovima.

***

Baka Anka je ostala  u lijepom sjećanju i mnogim studentima šumarstva, profesorima, inžinjerima, političarima ali i radnicima nadničarima koji bi „kod Anke radili i samo za hranu“.

***

Ipak, ne grešeći dušu, domaćinstvo je nosila majka, neumorni radnik, uvijek pri kraju trpeze, kada sve obavi, onako skromna i tiha, ne pominjući preteško breme svakodnevnice. Bezbrojne torbe, brižno upakovane nosile su najčistiju majčinsku ljubav i suze kojima nas je redovno pratila.

***

Otac je kao lugar danovao po reonima Grmeča, čuvajući svaku garančicu, poštujući radnike ali i državu kojoj je vjerovao. Kada je negdje u poratnim godinama prateći trag kradenog trupca vidio trpezu i porodicu domaćina, samo ih je pozdravio, rekao prijatno i vratio se nazad. “Neću pisati prijavu pa neka me kazne… Pura i kom su i naša sramota!“ Država nije propala a on je ostao omiljeni kod seljana, a bogme, po priči samoga, u odsustvu autoriteta i kod snaša.

***

 Kao jedini sin u porodici bio sam velika maza, nemirko i bezobrazan do svakodnevnih batina i neprijatnosti za sve ukućane a najviše za dvije starije sestre koje tvrde da ispaštaju i dan-danas. Krađa voća, poderana obuća i odjeća, polupani prozori loptom, skitanje po cijeli dan… bili su uobičajena pojava sve do polaska u školu kada poštovanje prema učiteljici mijenja moje poimanje života donoseći trunke radosti u porodicu. Ali, i tada je bilo ispada…

***

Oko četvrtog razreda nisam htio poljubiti ruku popadiji što je rasrdilo baka Anku, iako je samo ona ispoljavala najviše razumjevanja za moj temperament, valjda zbog imena. Toliko da braća Srbi vide kako su religija i pismo proganjani u minulom dobu koje  smo tako sramno popljuvali negirajući i vlastite živote.

***

Lagati mi ne da Palanka koja je devedesetih imala konture gradića sa nekoliko hiljada sretnih žitelja i dve tvornice dostojne Kanade. Moji drugari imali su sve što i ja u Sarajevu, osim univerziteta i pozorišta, a i to im nije ni bilo potrebno jer su sve znali bolje od odlikaša dižući rep floskulama iz žute štampe i nakaradne istorije koja ne objašnjava već opravdava. Pet narodnih heroja, stotine spomeničara i hiljade boraca… neki još živi… nijemo su posmatrali pogubljenje svojih čeda, ne retko, i sami paleći vatru ludilu političke i moralne kataklizme.

***

Sada palanačko polje preuzima korov, struju i vodu plaća oko dvije stotine kuća sa jednim ili dvoje članova porodice, tvornice opljačkane, motel na Grmeču umjesto svjetske atrakcije sada je ruševina a spomenik NOBu kao da skapava.

***

Identična slika u Bihaću! Đački dom AVNOJ, ta prelijepa zgrada u borićima iznad partizanskog groblja, dijeluje sablasno. Sive zidine i korov kao i polomljene biste narodnih heroja zaustaviše mi dah… A tako sam volio ovu  kuću! Tu sam odrastao u skromnim uslovima diveći se ljepoti iskrenog drugarstva kome je nestašno vesela mladost davala polet, poseban šarm i neiskvarenu duhovitost. Solo pasulj dva puta sedmično, a kupanje jednom….

***

Bilo nas je dvanaest u sobi i redovno bi mijenjali đžempere u krug. Kada mi je drugarica iz klupe rekla da imam lijep džemper odgovorio sam da to nije ništa naročito, da imam još jedanaest. Negdje pred kraj gimnazije, mala zlobnica kao da me provali… “Eno, Mujo nosi tvoj đžemper“…“Poklonio sam i onih jedanaest, vidiš da sam porastao“!

***

Kao maturant krećem u negativnijem smjeru… Prva rakija, prva cigara, prve jedinice i prva velika ljubav kojoj ću u Kanadi pola vijeka kasnije pod pritiskom nostalgičnih mora napisati:

We just waked aroun / In a rainy July’s night   / This kiss was such as alone / To harden into stone…

***

Stojim pred kompleksom zgrada bivše Tehničke Vojne Akademije u Zagrebu oko pola jedanaest naveče. Sve je u mraku. Nigdje jednog znaka života. Nekada je ovdje stanovala nauka i prvi kompjuter u Lijepoj Našoj, a sada se čeka zaslužni bojovnik da iz usta radnika pokupi poslednje zalogaje i stavi tačka na mračnu prošlost.

***

Kako ja zalutah ovdje? Opet onaj Kosta, španski borac, narodni heroj! Poslije strpljive diskusije i evociranja uspomena obrati se i meni…“Kad si odlikaš, da li bi volio biti diplomirani vojni inžinjer i oficir ?“ – „Bi“, kao iz topa ću ja generalu armije. “Ali onda ne gledaj nikome u noge već pravo u oči !“… „Fizika i matematika moraju biti na prvom mjestu!“, naglasi generalov vozač – pratilac – sekretar. Da, da, sve u jednom … demokrate.

***

Uzalud opomene… Trema me prati do kraja života,  a fizika, matematika i elektronike su mi donosile mnogo glavobolje i šestice, za razliku od cimera tehničara koji su mnogo lakše ubijali osmice. Veliko poštovanje predavačima… svi odreda dr nauka… nastavnim planovima, predavanjima, labaratorijama ali taj fakultet definitivno nije bio za mene. Ipak, nekako sam isplivao do diplome ne sluteći kaznu koja me čeka. Sve ću to morati ponovo, natenane postaviti na svoje mjesto, ovaj put uz rad i bez neograničene pomoći prijateljski strpljivih asistenata koji su za naša pitanja danonoćno dežurali na katedrama.

***

Nevjerovatno! Kakav je ovo scenarij? I kasarna „Jajce“ u Sarajevu je napuštena… Kapija zabravljena, nigdje žive duše. Koliko energije sam ovdje ostavljao, subota i nedelja, nevine mladosti… Tražeći samo jednu satisfakciju – da drugovi shvate da sam odgovorna ličnost u službi zajednice koju volim… Da želim profesionalni i privatni integritet kao ostvarena ličnost i poštovanje koje mi kao takvom dolikuje. Ta težnja ka boljem možda je bila ključni faktor uspjeha.

***

Kadrovski savjeti i odgovorne starješine, kao i kolege ispod u lancu hijerarhije su prepoznali rezultate, poštovali moju privrženost kolektivu te nakon tri godine završetka trupnog staža u Đakovu …obišao također, impresije iste … kao kapetan prve klase, postavljen sam u Komandu 7  na vrlo odgovornu rukovodeću dužnost pokrivenu zahtjevima algoritama koji čine sistem DT.

***

Nakon preporuka Generalne inspekcije NO dobijam najviše službene ocjene i uslove za ubrzano napredovanje, a 1990. sam namjenski upućen na Komandno štabnu akademiju u Beograd.

***

A znao sam da i slobodno vrijeme učinim dovoljno prijatnim. Dobra muzika, divni drugari, velike i male ljubavi, društvo za mali fudbal, kao i umjereni kafanski život … „što u greijehu vino krije“… bili su prilika da punim plućima doživljavam ljepotu vremena i nadahnuća u lavirintima emotivnog svijeta.

Muzika, poezija, sport, kultura uopšte, činili su me plemenitijim i optimističnijim.

 *** 

U kafani KUD „S P Seljo“ imao sam prekrasno društvo duhovitih virtuoza, sarajevske raje i nezaboravne večeri sevdaha sve do svitanja. Jedan od njih, neću vam reći ime, pjevao mi je često na uvce ali me zato na koncertu u Kanadi nije poznao. Tipičan geg iz „Selje“. Onako isfrustriran… kad mi je predao mikrofon… i ja sam zapjevao… I tebe sam sit kafano…

***

Istina, kafanu sam napustio ranije, negdje oko čina majora kada je onaj lugar onako grubo nasrnuo na dostojanstvo moje persone ponavljajući „ da si sposoban do sada bi se oženio“. Potpuno se posvećujem porodici i profesiji a Maja i Marko su najljepši uspjeh u mom životu.

***

Dolaskom Kadijevića, kao pete ličnosti po redu iz vrha generalskog kadra, počinje negativna selekcija u JNA. Na završnoj konferenciji KŠA u Beogradu oštro sam kritikovao kolege za izostanke sa nastave, profesore za slabe pripreme predavanja, ocjenjivanje kao i za opšte stanje reda i discipline. Usledila je kazna. Prekomanda u OK ŠTO Doboj na sporednu dužnost.

***

Više od toga me bolilo političko ludilo nacionalista kojima su komunisti na tacni servirali vlast. Jugoslavija, komunizam, antifašistička borba, samoupravljanje i pokret nesvrstanih … kao i drug Tito … proglašavaju se nacionalnim zlom nivoa fašizma. Ovo kao i teze o ugroženosti ne prihvatam ni dan danas. Za mene je Jugoslavija, i pored negativnih pojava, bila primjer političke i duhovne harmonije, gdje su se društveni i prirodni potencijali dijelili na human i dostojanstven način uz široke mogućnosti da biramo puteve i utičemo na naš život u svijetu koji nas uvažava i poštuje. Nacionalno pitanjeje farsa – a atak na društvenu imovinu bio je pravi cilj! Gubitnik je radnik i građanin!

***

Rat me zatiče u Republičkom štabu teritorijalne odbrane BiH gdje, na iznenađenje Divjaka i Šibera, odbijam ponudu Alijinih emisara i vraćam se kod Kukanjca u JNA. Postavljaju me, bez mog pristanka, na dužnost načelnika veze Sarajevsko – romanijskog Korpusa. Za dva mjeseca provedenih  u ratu izgubio sam dvadesetak kilograma i dobrano posjedio dok mi je glavobolja razarala ono malo sposobnosti za rad.

***

Gledao sam ludilo oko sebe… Razularena horda nacionalista, novočetnika, kriminalaca i zbunjenih vojnika… Dobro sam upoznao generala Mladića kome sam referisao svakodnevno. Opšti utisak o njemu je negativan mada se prema mojoj struci odnosio tolerantno, sa uvažavanjem.

***

Kad sam se na sastanku sa Karadžićem, odbijajući čin pukovnika i ostanak u VRS, otvoreno izjasnio da sam kao oficir JNA vjeran i zakletvi JNA, nisu reagovali… Sem Načelnika Bezbjednosti : “Ne smiješ ići – pucaćemo!“…“Ja idem, a vi pucajte !“… Usmenu trač naredbu da oficiri rođeni na teritoriji BiH imaju ostati u VRS smatrao sam bezvrijednom i nepostojećom.

***

U Beogradu sa suprugom, dvoje djece i dva kofera… Podstanari smo u Vinči i jedina izvjesnost je neizvjesna budućnost. Nema postavljenja a pritisak da se vratim u Bosnu ne prestaje uz prozivke, pretnje, poniženja…

***

Najteži mi je udarac od starih saradnika koji su dobro znali moj rad, a sada su četnički zadojeni jurišnici! General Delić me podučava da JNA mora braniti srpski narod. Odgovorio sam mu da JNA koja nije odbranila Jugoslaviju neće odbraniti ni srpski narod. Kada je dara prevršila mjeru, kao moralni čin, po ličnom zahtjevu, napuštam JNA optužujući vojni vrh za pretstojeći politički i sveopšti kolaps. 

***

Prijatelji me ubjediše da napišem molbu a direktor DD „Telefonija“ reče da ću, ako je tačno pola od onog što sam napisao, biti primljen između pedeset kandidata. Rukovodilac radova u kablovskoj operativi je mnogo ispod mog dostignutog nivoa, ali moralo se. Putovanja i rad od 8h do 22h, pokazalo se, dobra su terapija za postJNA sindrom.

***

„Pa zašto ideš ?“…  meni će dišo, vlasnik deviznog depoa.

„Pa da sam mislio biti lopov, ostao bih na Palama… Tebi ipak „ukradoh“ ono što si mi dužan“.

***

Postajem tehnički direktor firme u raspadu „Elektro veze servis“, a generalni direktor mi je drug sa akademije, bivši major JNA. Lepi planovi, divne ambicije ali svako jutro jedan od nas hita na šaltere SDK da vidi da li je nešto crkavice uplaćeno.

***

Po ulicama Beograda hapse Bosance. Nasrću i varošani na ijekavce. Sedam dana ne idem na posao skrivajući se u Novom Beogradu. U „Našoj Borbi“ pišem dnevnik „Omča je nad našim glavama“. Redovno pratim sesije Beogradskog kruga, jedini glas razuma intelektualne prestolnice.

***

Papiri za Kanadu stižu kao nada za spas. Na aerodromu prijatelji plaču. Najviše generalni direktor Elektro veze… koga će nakon dvije godine, spaljenog pored auta, prepoznati po službenoj torbi. Do danas nerazjašnjena  misterija!

***

Kanada je obećana zemlja za odabrane dok vredniji svaštare. Maja i Marko sa po dve univerzitetske diplome raduju se perspektivi u službi kapitala dok je njihov  … najbolji  drug, učitelj, vozač, kuvar i zabavljač… doživio profesionalni debakl.

***

Poslije stotinu ispita uz rad odlikaš je ispunio još sedam puta više aplikacija za posao… A onda se zakleo  da nema više sile da to nastavi. Ubjeđen je, tome je kumovala i gospoda iz Haga poslije dvodnevnog ispitivanja o svemu i svačemu … uz prisustvo policije. Nudili su  med i mlijeko na kraju balade … za one algoritme.

„Ne, ne gospodo draga! Moja zakletva nepostojećoj domovini vrednija je od zlata i palata ! … A moj životni cilj je da svi jednoga dana budemo dovoljno bogati“.

***

Raznosim pice, čistim školu, izmišljam specijalitete… Mnogo čitam…

Divim se Andriću, Krleži, Dučiću, Šekspiru, Hemigvaju… Najomiljenijem Dostojevskom, Geteu… Osjećam unutrašnji zov i romantične nemire… Počinjem da pišem u najezdi predivnih slika prošlosti… Zapamtio note iz Palanke… Sviram, komponujem, prevodim… Poeme dopunjujem igrom boja uz pomoć kompjutera… Rađaju se eseji, komedije, razmišljanja… Pjevam, plačem, grohotom se  smejem… Dozivljavam katarzu kroz amaterske pokušaje koje gradim i koji izgrađuju mene.

***

Gospodi iz Haga sam na rastanku odsvirao „Moja zemlja“. Bilo je i treme  i aplauza…U Beogradu me dočekala penzija… Duplo manja od zarađene! … Negde „izgubljeni“ dokazi o mom radnom stažu… Nacionalisti stoluju u Ministarstvu odbrane i ne zaboravljaju mi „izdaju“.  Vučić se oglušio na moje pisanije i dokaze … Čekam odgovore Jankovića i Antonijevića.

***

Roditelji u poznoj starosti žive kod sestara i zetova u Herceg Novom. Otac sanja Grmeč i donacije. Majka mi tura sto eura u džep…“Uzmi, sad ti treba“… „Nemoj majko da se brukaš, gdje ću to uzeti… Fali ti još jedna nula“, šalim se sa njom.

O sagovorniku

Obrad Daljević, diplomirani vojni inženjer,  potpukovnik JNA, rođen je u 1953. u Lušci Palanci. Tehničku vojnu a kademija KOV završio je u Zagrebu a Višu vojnu akademiju u Beogradu. Kao izvanredan oficir i stručnjak bio je nagrađivan i vanredno unapređivan. Dosledan svojim uverenjima i svečanoj obavezi, odbivši da učestvuje u ratu, napustio je Armiju.