Moja žena, čvrsta kao stena 1

Tek kad je izbila epidemija, uspeo sam napokon da zamislim sopstvenu smrt.

Pokušavao sam to da učinim i ranije u više navrata, ali svaki put kad bih legao u krevet, zatvorio oči i probao da vizualizujem svoje poslednje sekunde, nešto bi pošlo naopako.

Ako bih, recimo, zamislio kako gubim kontrolu nad kolima nasred autoputa i, blokiranih točkova, vrludam iz trake u traku pri brzini od 100 kilometara na sat, dok mi razjareni vozači besomučno trube, moj auto bi, sekundu pre sudara, kliznuo u zaustavnu traku i, uprkos celoj drami i aktiviranim vazdušnim jastucima, nekako bih uvek preživeo.

Pored saobraćajne nesreće, imao sam i razne druge vizije: terorističke napade, žestoke okršaje s komšijama, infarkt u studiju usred kulturnog programa emitovanog uživo na televiziji s nacionalnom frekvencijom. Koliko god da su scene u mojoj glavi bile jezive, na kraju bih ipak ostao živ.

Jedna od tih situacija okončala se tako što sam raščupan davao izjavu za dnevnik. U drugoj sam se pak probudio u bolnici, a sin mi se bacio u zagrljaj. Ali svaki od tih incidenata bi se, uprkos mojim zdušnim naporima, završio bez smrtnog ishoda.

A onda je došao koronavirus i rešio stvar. Sada je dovoljno da uveče, kad legnem, zatvorim oči i već vidim kako me zbog teškog respiratornog stanja odvoze u bolnicu.

Nekolicina unezverenih lekara, koliko ih je ostalo na pretrpanom odeljenju za hitne slučajeve, doslovno posrće od umora.

Moja žena ljubazno moli mladog doktora mutnih očiju da me pregleda, i dodaje da sam visokorizičan, jer imam astmu. Doktor je gleda belo. Rasejan je. Možda se pita kako će izgledati njegova smrt, kad mu kucne čas. Ili mašta o tome da se istušira.

Pokušavam da se osmehnem – pročitao sam negde da ljudi koji se smeše pobuđuju kod drugih empatiju, i zato su prevaranti uvek nasmejani – pa sam nabacio svoj najšarmantniji kez.

Ako bi me ovaj mladoliki doktor samo letimično pogledao, odmah bi ga dirnula moja ljudskost, a osmeh na mom posivelom licu podsetio bi ga na njegovog voljenog ujaka, koji je poginuo mlad u saobraćajnoj nesreći. Ali on me ne gleda. Pilji u drugom pravcu. Posmatra maljavog grmalja s visokim zaliscima koji stoji ispred šaltera i urla kao manijak.

Razaznajem iz njegove dernjave da već tri sata čeka da neko dođe i pregleda njegovog oca. Starija bolničarka za pultom moli ga da se smiri. Grmalj ne odgovara ništa, već pripaljuje cigaretu.

Utom pritrčava zdepasti kratkovrati čuvar i naređuje mu da je ugasi, a maljavi grmalj kaže da će je ugasiti onog trena kad neko od lekara bude došao da pregleda njegovog oca.

Moja žena pokušava da privuče pažnju mladolikog doktora, ali on je ignoriše i odlučnim korakom odlazi do grmalja i njegovog oca. Osećam da, koliko god se trudio, ne mogu da udahnem. Kao da guram zaključana vrata.

Pamtim taj osećaj još od detinjstva, sećam se napada astme, svakog detalja.

S tim što je u to vreme uvek postojao jedan tračak vazduha koji bih nekako uvukao u pluća. I doktori su brinuli o meni. Pogledam svoju ženu. Plače, što me izluđuje. Umreću za koji trenutak, pomirio sam se s tim. Brojim sekunde do kraja. Ali čemu suze?

Zašto moram da napustim svoj predivni život na ovaj način: bez sunca, plavog neba, s maljavim grmaljem koji urla i duva mi dim u lice i voljenom suprugom koja rida? Smrt treba da bude kao kraj sezone televizijske serije o mom životu, s tim što nove sezone neće biti – pošto sam umro.

A ko želi da u poslednjoj sceni završne epizode gleda uplakanu porodicu u prepunoj, depresivnoj sobi za prijem hitnih slučajeva? Kažem porodica iako moj sin nije tu.

Kod kuće je, igra fortnajt. Barem je igrao kad je hitna došla po mene. Zamolio sam ga da ostane kod kuće, plašio sam se da ne zakači nešto u bolnici. Nije poželjno razboleti se dok hara koronavirus, čak i ako si klinac. Drago mi je što me neće videti na samrti. Da je ovde i da vidi moju ženu kako plače, i on bi se rasplakao: kad je reč o emocijama, strahovito je podložan uticaju.

A onda bi sve postalo mučno preko svake mere. Želim da kažem ženi nešto što će je razveseliti i skrenuti joj misli, nešto zbog čega bi prestala da plače. Ali ne mogu više da govorim. Mrtav sam. I onda cele noći ne mogu da zaspim.

Odlučio sam da otvorim dušu pred svojom ženom. Znam da dani korone nisu najbolje vreme za poveravanje, ali sve me to svrbi iznutra kao hemoroid i moram sebi da olakšam.

“I to je to?“, upita ona. “To tebe brine? Ne to što ćeš umreti mlad i ostaviti ženu, sina i zeca, već to što ja plačem?“

Pokušavam da joj objasnim da su korona virus, moja felerična pluća, kolaps zdravstvenog sistema, maljavi grmalj koji puši u čekaonici – zatečeno stanje. Tu sam nemoćan. Ali njen plač je stvar izbora. A taj izbor mi se nimalo ne sviđa.

“U redu“, kaže moja žena naizgled pomirljivim tonom kojim se uvek obraća psima s korpom na njušci kad laju na nju na ulici. “Ako sam dobro shvatila, želiš da ja, u okviru priprema za najgori mogući scenario, malo poradim na tome? Da budem spremna i da se, dok budeš umirao preda mnom u bolnici, nipošto ne rasplačem?“

Ushićeno klimam glavom. Ovo je retkost. Najčešće ne ukapira šta želim.

“Želiš dakle da ti sada obećam da, ma šta se dogodilo, neću plakati nego ću… šta ja znam… samo ću ti namignuti?“, pita se. Objašnjavam joj da ne treba da namiguje, dovoljno je da me drži za ruku, da bude smirena i prisebna. Kao one ožalošćene majke koje se pojavljuju na televiziji i zahtevaju da ne popuštamo pred terorizmom. Jasno se vidi da im je teško, da su skrhane od bola, ali glume snagu, prave se da im nije ništa. Mnogo je lakše napustiti svet kada znaš da iza sebe ostavljaš ženu čvrstu kao stena. “U redu“, klima glavom. “Ako će to da te smiri, tako ću postupiti. Nema plakanja. Dogovoreno!“

Ponovo ležim budan u krevetu. Moja žena spava, čujem kako ravnomerno diše pored mene, a kad zatvorim oči, sve mi iznova navire: bol, treperenje neonke iznad mog kreveta, vazduh koji odbija da uđe u moja pluća.

Čujem maljavog grmalja kako urla i stariju bolničarku kako pokušava da ga smiri. Borim se za dah, guram vrata iz sve snage, ali zaključana su.

Moja predivna žena stoji nadvijena nada mnom i pogledom traži doktora. Zna da nema šanse da ga pronađe, ali ipak pokušava. Ponestaje mi vazduha, i ona to oseća. Gleda me, i ja vidim u njenim očima da je došao kraj. Uzima moju ruku i prislanja je uz svoje lice. Jaka je, kao one majke na televiziji, samo znatno smirenija. Njene zelene oči kažu: šteta što odlaziš, druže moj, ali znaj da će sve biti u redu kada te više ne bude. I onda zaspim.

Masline ili Bluz za kraj sveta

Svet se raspada, a ja jedem masline. Prvobitno sam planirao da jedem picu, ali kad sam ušao u prodavnicu i video ispražnjene police, shvatio sam da mogu da zaboravim na testo za picu i sos od paradajza. Obratio sam se kasirki na brzoj kasi, starijoj ženi koja je skajpovala s nekim na španskom preko mobilnog telefona. Izgledala je skrhano: “Sve su pokupovali“, promrmljala je ne podižući pogled, “ostali su samo ulošci i marinirano povrće”.

Na polici se nalazila jedna jedina tegla maslina punjenih crvenom paprikom – te najviše volim.

Kad sam se vratio na kasu da platim, kasirka je bila sva uplakana. “On je kao topla veknica hleba“, reče, “moj lepi mali unuk“. Nikad ga više neću videti, ni pomirisati, nikad više neću moći da zagrlim svog voljenog bebana”.

Umesto da joj odgovorim, spustio sam teglu na pokretnu traku i izvadio pedeseticu iz džepa. “U redu je“, rekao sam kad sam shvatio da neće uzeti novčanicu, “ne treba mi kusur”.

“Novac?“, reče ona prezrivo. “Svet se raspada, a vi mi nudite novac? Šta da radim s njim, molim vas?“

Slegnuo sam ramenima. “Zaista želim ove masline. Ako pedeset nije dovoljno, platiću koliko god da koštaju…“

“Jedan zagrljaj“ – prekide me uplakana kasirka i raširi ruke. “Koštaće vas jedan zagrljaj.”

Sedim sada na svojoj terasi, gledam televiziju i mezetim sir i masline. Nije bilo jednostavno sprovesti televizor ovamo, ali ako ovo nije najbolji način da se dočeka kraj – uz jeftinu argentinsku sapunicu pod zvezdanim nebom – onda zaista ne znam šta je. Na programu je 436. epizoda i ne znam nijednog junaka. Svi su lepi, uznemireni i viču jedni na druge na španskom. Nema titlova, pa ne razumem najbolje zbog čega urlaju. Sklapam oči i prisećam se kasirke u prodavnici. Dok smo se grlili, trudio sam se da budem što manji i topliji. I da mirišem kao da sam se tek rodio.

Kratke priče Etgara Kereta o izolaciji

Etgar Keret (1967), jedan od najpoznatijih savremenih izraelskih književnika, nedavno je u Beogradu predstavio svoje dve knjige kratkih priča – Sedam dobrih godina i Iznenada neko pokuca na vrata, koje je s engleskog prevela Mila Gavrilovć, a objavila Laguna. Priče jedinog izraelskog autora čije su knjige objavljene u Palestini, bile su predložak za pedesetak ekranizacija. Poznat je i kao filmski i televizijski scenarista. Film Meduze, koji je režirao zajedno sa svojom suprugom Širom Gefen, osvojio je 2007. Zlatnu kameru na festivalu u Kanu. Njegove knjige su sa engleskog ili hebrejskog prevedene na tridesetak jezika. Zanimljiv je i podatak da se njegove knjige najviše kradu po izraelskim knjižarama i da su najčitanije u zatvorima.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari