Iz Vatikana je stigla mala lepa božićna vest. Papa Franja, papa siromašnih kako ga zovu, koji je ovu godinu proglasio – Godinom milosrđa u katoličkom svetu, imenovaće sledeće godine Majku Terezu – sveticom. Biće to svojevrstan omaž ženi čudesne biografije, ikoni 20. veka, dobitnici Nobelove nagrade za mir (1979), jednoj od najznačajnijih žena moderne istorije Balkana, koju su obični ljudi s razlogom zvali – kraljica siromašnih. Rođena je pre 105. godina u Skoplju, u uglednoj albanskoj katoličkoj porodici.


Do ovih dana Majka Tereza (1910-1997) imala je zvanje Blažene. Beatifikacija je stigla iz ruku pape Vojtile 2003. godine. Biti blažen znači biti blizak Bogu. U svetačkoj hijerarhiji to je nešto niže zvanje od svetice. Još za života Majke Tereze obični ljudi su je smatrali svetom. „Otići će u Raj“, govorili su. „Smrt, vraćam se kući Bogu“, govorila je ona. Po vatikanskim pravilima, bilo je potrebno naći još jedno čudo, njeno čudesno isceljenje, koje joj se pripisuje, i našli su ga…

Zvezda katoličkog sveta, kraljica siromašnih, Majka Tereza je na raskošan i autentičan način spojila Nebo i Zemlju, bogate i siromašne, moćne i one „koji nikome nisu potrebni“. Njena čudesna biografija i prebogat humanitarni rad posvećen siromašnima i osnivanje reda – Misionarki ljubavi u katoličkoj crkvi, jedna je od najlepših priča u 2.000 godina hrišćanstva obeležila i moj život, posle jednog sasvim slučajnog susreta sa Majkom Terezom u Rimu, na Trgu svetog Petra, sredinom osamdesetih godina prošlog veka. Kao novinarka obišla sam više njenih kuća, u Skoplju, Peći, Rimu. Ako bih morala u jednoj rečenici da definišem fenomen nazvan Majka Tereza, učinila bih to lako i jednostavno. To je kultura života i radosti, umetnost ljubavi, etika i estetika siromaštva, egzotika i erotika božanskog… Svuda sam sretala katoličku redovnicu koja je stalno ponavljala – Molitva nije dovoljna!. „Na sudnji dan, vagaće se samo ljubav… Ljubav nepoznate žene može spasiti svet… Kada budemo odlazili na onaj svet, Bog nas neće pitati koliko smo radili, šta smo sve imali, već koliko smo ljubavi poklonili drugima. Pitaće nas, kakvi smo bili prema siromašnima, gladnima, umirućima, jesmo li ih ljubili… samo ljubav može spasiti svet, i nije važno koliko činimo za druge, nego sa koliko ljubavi i radosti to činimo…“

Od Majke Tereze sam naučila kako da razlikujem – milostinju od milosrđa. Često se setim njenih reči, ovih godina kad je Srbija postala – zemlja siromašnih na periferiji Evrope. „Govoriti o siromasima danas je u modi“, govorila je poznata misionarka. „Poznavanje, služenje i ljubav prema siromašnima sasvim je nešto drugo… Ako mnoge medicinske sestre pomažu siromašnima novca radi, zašto mi to ne bismo mogle činiti, Hristu za ljubav…“

Sećam se njenih poziva na duhovnu obnovu zapadnog sveta, obolelog od potrošačkog društva, i kuge modernog sveta koji živi bez ljubavi… „Dodirnite siromahe dobrotom i ljubavlju, počnite svoje misije u svom ulazu, kući, kvartu u kome živite, a zatim mislite na ceo svet. Ako nismo sposobni da volimo nekog tu pored nas, ne možemo ni Boga voleti. Bog nije tamo, negde daleko, on je tu kraj nas, skriven u svakom ljudskom biću…“

Bila sam fascinirana kako je mnogo puta u svom životu siromašne uspela da dovede u centar sveta… Bogatima je najčešće govorila: “ Ali ja ne želim da vi meni date delić onoga čega imate u izobilju, hoću da mi date sve… hoću da vas zaboli… Hoću da dođete i sami nahranite i operete bolesne, gubave, siromašne.“ I oni su dolazili… Državnici širom sveta utrkivali su se da se sretnu sa njom, da se slikaju… Bila je zvezda katoličkog sveta.

Papa Vojtila posebno je voleo Majku Terezu, zalazila je u njegov dom kao kakva kćerka, kazivali su upućeni. Bio joj je naklonjen jer je crkvu zamišljao tako kako ju je zamišljala Majka Tereza i njene Misionarke ljubavi. Žurilo mu se, zbog lošeg zdravlja, želeo je da je još za svog života proglasi sveticom, ali mu je Papsko veće savetovalo da to ne čini.

Na jubilej svog pontifikata (25. godina), na raskošnoj svečanosti na Trgu Svetog Petra u Rimu, koji je tada ugostio milion ljudi, hodočasnika i gostiju iz celog sveta, papa Jovan Pavle je 19. oktobra 2003. godine proglasio Majku Terezu blaženom. A 5. septembar, dan kada je umrla u Kalkuti u 87. godini života (1997), ustanovio je za Dan Majke Tereze. Bio je to zaista svetski spektakl, sa preko hiljadu prisutnih novinara, i moja malenkost među njima. U jednom trenutku, nad glavama prisutnih, na celom trgu, razvila se albanska zastava. Taj nenajavljeni performans trajao je samo nekoliko sekundi… Obezbeđenje je munjevito reagovalo…

Ono što je mene fasciniralo tih dana u Rimu jeste što su zahvaljujući Majci Terezi još jednom oni najsiromašniji bili u srcu sveta, kao i onog dana kada joj je papa Vojtila, usred moćnog, bogatog i prenaseljenog Vatikana, darovao kuću za siromašne „Marijin dar“ (1988) Mala, plava vrata, naknadno otvorena na masivnom vatikanskom zidu, preko puta raskošnog ulaza u salu za svečane audijencije. Gde ubogi i siromašni iz „večnog grada“ dolaze na večeru. I sam papa Vojtila običavao je za Božić da služi one „koji nikome nisu potrebni“.

Svoju veliku avanturu sa Hristom i sa siromašnima započela je još u rodnom Skoplju. Sa dvanaest godina imala je prvo nadahnuće, sa osamnaest drugo, kada je napustila dom i majci poručila: „Bog me zove… venčana sam za Hrista“ i otišla je u misije u Indiju. Dvadeset godina kasnije, 1948. godine, posle jednog novog nadahnuća, negde na Himalajima, napustiće mesto nastavnice i upravnice uglednog Lorentinskog manastira u kome su se školovala bogata indijska deca, i krenuće po slamovima Kalkute da spasava bolesne, gubave, napuštene i umiruće… Za pedeset godina rada nastaće i ogromna međunarodna organizacija za pomoć najsiromašnijima među siromašnima, sa oko 4.000 sestara i preko stotinu hiljada prijatelja i saradnika širom sveta. Jedino nije otišla u Kinu, a to joj je bila velika želja.

Kada je posle četrdeset godina prvi put došla u Jugoslaviju (1978), posetila je Beograd, Prištinu, Peć, Skoplje. Još uvek je dobro govorila srpski. Jugoslavija je u to vreme bila jedina komunistička zemlja koja joj je pružila gostoprimstvo. Zabeleženo je da joj je Josip Broz Tito posalo telegram-čestitku kada je dobila Nobelovu nagradu za mir. Ali joj Enver Hodža nije dozvolio da uđe u Albaniju, ni posle intervencije mnogobrojnih svetskih državnika, kada joj je majka umirala u Tirani. Tada su je njeni saradnici, na aerodromu u Rimu, prvi put videli kako plače.

Kada je 1997. godine umrla „zlatna koka Vatikana“, kako su je zvali oni koji je nisu voleli, koji su joj zavideli i želeli da vide smrt njenog reda, u njenom ličnom vlasništvu ostalo je samo nekoliko stvarčica. Jedna Biblija, brojanica sa krstom, mala zdela u koju je moglo da stane dve šake pirinča i jedne kožne sandale. I tri beloplava jeftina sarija. Tri sarija, to je bio deo njenog imidža. Jedan je nosila, drugi je prala, a treći je čuvala za svečane prilike. Sve je to bilo izloženo na velikoj izložbi u Rimu, prilikom njene beatifikacije 2003. godine, kada je proglašena Blaženom. Kažu, bila je to najbrža beatifikacija u istoriji katoličke crkve.

U mnogim zemljama regiona poštuje se i slavi Dan Majke Tereze. U Skoplju, Prištini, Tirani… Mnoge ulice, škole, trgovi, aerodromi nose njeno ime. Gotovo čitavu deceniju vodi se pravi rat u regionu oko toga „Čija je Majka Tereza!“ Meni se čini da je ovu dilemu najbolje rešila sama Majka Tereza. Bila je građanka sveta. Jednom prilikom, na dodeli Nobelove nagrade za mir, izjavila je: „Rođena sam u Skoplju, po krvi sam Albanka, indijska sam državljanka (1947), po poslanju sam katolička redovnica i pripadam celom svetu. A po srcu sam, samo Isusova.“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari