Moskva Asanžu ne veruje 1Foto: EPA/ JUSTIN LANE

Dok se ovih dana razmatra pitanje izručenja osnivača „Vikiliksa“ DŽulijana Asanža Sjedinjenim Američkim Državama, koga već deset godina sumnjiče za veze s Moskvom, pa i za uplitanje u prethodne američke izbore po želji Moskve, u ruskoj prestonici stručnjaci za „psihološko“ i „hibridno ratovanje“ imaju brojne sumnje u stvarne motive i pozadinu dvojice najpoznatijih globalnih „zviždača“, Edvarda Snoudena i DŽulijana Asanža.

Profesor moskovskog Univerziteta Lomonosov i jedan od najpoznatijih stručnjaka za pitanja „hibridnih ratova“, Andrej Manojlo, za razliku od mnogih koji se oduševljavaju „Vikiliksom“, Asanžom i Snoudenom, ima krajnje oprezan i pesimističan stav prema njima.

U knjizi „Informativni rat i psihološke operacije“, on oba slučaja vidi akcije kojima su u pozadini obaveštajne službe. Za DŽulijana Asanža kaže da je „idealista“ kojim se koriste obaveštajne službe.

Pošto postoje ograničenja u apsorbivanju „potoka informacija“, većina ljudi se oslanja na to da provere autentičnost nekoliko dokumenata i da osnovu toga ocenjuje sve druge. Najveći broj dokumenata nema nikakvu vrednost, jer su svi događaji završeni, a akteri van političke i javne scene.

Izuzetak u depešama Vikiliksa bili su razgovori sa arapskim liderima, koji su ukazivali na njihovu otuđenost od problema naroda svojih zemalja, ekstremnu korupciju i familijarizam.

Ruski autori smatraju da su te depeše, pojavljujući se neposredno pre dramatičnih događaj a na Bliskom istoku, imale velike značaj u pripremi „arapskog proleća“.

U takve dokumente uključuju se oni koji imaju direktne veze sa aktuelnim događajima. Oni su oštri i u nekoj meri takođe senzacionalni, razotkrivaju tajne operacije, mahinacije i afere političara koji su još na vlasti.

U tom kontekstu Vikiliks je 2016. objavio masu dokumenata, nazvanih „Panamski papiri“ koji je trebalo da kompromituju ruskog predsednika Putina, a da njegovo ime nije nijednom pomenuto.

Manojlo nije nimalo sentimentalan ni prema Edvardu Snoudenu. On smatra da Snoudenov „prebeg“ nije mnogo različit od drugih „prebega“ koji su omiljen način za dovođenje protivnika u zabludu. Manojlo smatra da ima osnova da se veruje da razlog njegovog prebega nije pravdoljubivost, nego sukob sa saradnicima koji je izazvan „teškim Snoudenovim karakterom“.

NJegov prebeg nije bio čin borbe, nego povlačenja, koji je kasnije Snouden predstavio kao čin „samopožrtvovanja“ radi izvlačenja na svetlo dana onih koji su činili zlodela unutar obaveštajnih službi SAD.

Manojlo se oslanja na verziju da je rukovodstvo Nacionalne obaveštajne agencije zapazilo neuobičajno ponašanje Snoudena i umesto da ga smesta otpusti, odmah je planiralo da ga „otpremi“ u Rusiju i snabde informacijama koje je trebalo ekskluzivno da stignu u ruske ruke.

Kada je Snouden „snabdeven“ svim fajlovima, za njim su najbolji agenti – likvidatori CIA organizovali poteru, ali bez rezultata, što baca dodatnu sumnju na uverljivost celog slučaja.

Stvari su se dalje odvijale po svim pravilima detektivskog žanra: optužbe za izdaju i špijunažu trebalo je da ubede svetsku javnost i Rusiju da je on zaista ukrao dokumente neprocenjive važnosti u Agenciji za nacionalnu bezbednost i da je „ozbiljno rizikovao“ predajući ih u inostranstvu.

Pošto su agenti CIA ranije uhvatili desetine takvih „prebega“, činjenica da je Snouden živ napustio SAD, ukazuje Manojlu da je zapravo reč o inscenaciji bekstva, o čemu Snouden, razume se, nije ni razmišljao. Među dokumentima koji su došli Snoudenu u ruke, a tako i ruskim obaveštajnim službama, nalaze se sigurno i oni koje je CIA isfabrikovala specijalno za Moskvu o čitavom nizu ključnih pitanja međunarodne političke scene.

Snouden je sve to dostavio kao „prvorazredni kurir“ u ruske ruke. A to što mu je oduzeto državljanstvo kada je bio u avionu za Moskvu, obezbeđuje da on nikuda ne može dalje da odleti i da sve što je poneo sa sobom, stigne upravo u ruske, a ne u neke druge ruke.

Igor Panarin je jedan od najproduktivnijih i prvih autora koji su u Rusiji počeli da pišu o ovoj temi odmah nakon događaja u bivšoj Jugoslaviji. Panarin svoje brojne knjige zasniva na platformi da su zapad, liberalizam i demokratija neprijatelji Rusije oduvek bili, a da samo „državni razlog“ ima neku vrednost.

U skladu s tim, sačinio je periodizaciju ruske istorije prema kojoj je Rusija od 2018, ušla u svoju 18. etapu, koju on naziva „državna Rusija“, – naveo je u svojoj knjizi „Tramp, Rusija i hibridni rat“.

On u knjizi „Informacioni rat i komunikacije“ tvrdi da se protiv Rusije, tačnije protiv Vladimira Putina vode „hibridne“, odnosno „specijalne“ operacije. Te operacije su jednake onima koje su vođene pre 70 godina, kako bi se diskreditovao Staljin, koji je „bio simbol slavnih dostignuća sovjetske epohe“, kada je SSSR postao „superdržava“.

Operaciju za Staljinovu diskreditaciju razradio je Alen Dals, zajedno sa Savetom za međunarodne odnose, koristeći „operativne mogućnosti CIA i MI6“. Ta operacija je „najduža informaciona operacija britanske obaveštajne službe MI 6“, koja je trajala 64 godine, od 1948. do 2012. Slična operacija po trajanju je operacija „007“, gde su 22 filma o DŽemsu Bondu snimljena za 17 godina manje.

U skladu s tim ocenama, Nikita Hruščov je „neobrazovani nomenklaturni voluntarista“ koji je bio „idealni objekat za manipulisanje od strane britansko – američkih specijalnih službi“, pa su ga ove dve službe „aktivno podržavale u borbi za vlast u SSSR“. Na osnovu toga, kasnije je izabran Mihail Gorbačov, koji je bio „podoban Savetu za međunarodne odnose“, „kao čovek sličan Hruščovu“.

Kada je Putin formulisao novu doktrinu Rusije – doktrinu integracije Evroazije, postao je glavni objekat informacionog rata protiv Rusije, tvrdi Panarin.

„Sledbenike Alena Dalsa i stavropoljske budale Mihaila Gorbačova, veoma je naljutila ruska ideja koju je formulisao Vladimir Putin početkom izborne kampanje u članku Rusija na granici stoleća u decembru 1999. u kojem su glavne ideje bile patriotizam, državnost, društvena solidarnost i državotvornost“, smatra Panarin, indirektno zamerajući Putinu pasivnost u realizovanju svog programa, sve do 2012. godine.

„Odmah je počelo protivljenje njihovoj realizaciji, pa nije bilo nikakvog razvoja sve do 2012. Tek posle Kongresa „Jedinstvene Rusije“ održanog 24. septembra 2012. u njen program uključene su ideje iz Putinovog članka 1999. Da bi „antiputinovska“ operacija bila efektivnija, SAD su kao ambasadora u Moskvu poslale svog najboljeg stručnjaka za Rusiju, Majkla Mekfola. Ta operacija je zamišljena i kreirana u Londonu i ona ponavlja operacije koje je Britanska imperija vodila protiv Francuske, Nemačke i SSSR“, zaključuje Igor Panarin.

U knjizi „Informativni i hibridni sukobi“, on analizira izveštaj američkog Ministarstva finansija od 30. januara 2018. koji je poznat kao „Kremaljsko saopštenje“.

U njemu se nalazi spisak od 210 osoba bliskih predsedniku Putinu. Dok se u Rusiju spekulisao ko je i kako ušao na taj spisak, a ko nije i zašto, te se širila verzija da je to „slučajni spisak“ koji je administracija tek onako sastavila i dala Kongresu kako bi ga zadovoljila, Manojlo tvrdi da je to spisak koji je nastao na osnovu obaveštajnih informacija Ministarstva finansija i da Amerikanci ne gube vreme baveći se ispraznim akcijama.

On smatra da je spisak bio „prva kaskada standardne američke operacije informativnog rata u planiranoj operaciji pokušaja da se utiče na ruske izbore“.

U toj operativnoj kombinaciji nalaze se „osobenosti i nijanse“, pošto je sekretar ministarstva finansija Mnučin izjavio da spisak nema nikakih relacija prema uvođenju novih sankcija prema ličnostima koje su na spisku. Ali, spisak je sastavljen na osnovu podataka finansijske obaveštajne službe, koja se nalazi u Ministarstvu finansija.

To znači da su svi koji su na spisku skenirani rentgenom, a to znači da je za svaku osobu napravljen dosije o inostranoj imovini, preduzećima, računima, nekretninama. To je „tajni deo“ spiska koji je bio predočen Kongresu na zatvorenim sednicama koje su bile posvećene sankcijama. „A o tome treba da se razmisli“, poziva Manojlo.

Iako američko Ministarstvo finansija negira da taj spisak znači i uvođenje sankcija, ono ne odriče da će u nekom trenutku te sankcije moći da se uvedu. „Političkoj eliti“ koju su SAD uzele na zub, nedvosmisleno se poručuje „da ozbiljno razmisli“. O čemu? O tome da li su i dalje spremni da podržavaju predsednika i da rizikuju svoju imenovinu zauvek? Istovremeno se poručuje da vremena za razmišljanje neće biti beskonačno dugo: ko ne odluči – zakasnio je. A za one koji se budu kolebali, biće uvedene sankcije. To je politika „štapa i šargarepe“.

Mogućno je i da će SAD uvesti sankcije, ne protiv onih koji su na spisku, nego protiv njihovih zapadnih partnera. U suštini mogućna su dva pristupa spisku.

Jedan je da se on ignoriše u čemu ima „zrnce razuma“, jer se on javlja kao deo opšte „antiruske tendencije“ u savremenoj američkoj politici. Ako ne možeš da promeniš situaciju – promeni svoj odnos prema njoj. Ali to ne rešava problem. Stvar je u tome što je „Kremaljski izveštaj“ samo prvi „probni balon“ iza koga će ići drugi potezi, predviđa Manojlo.

Kosovo i odnos prema zapadu

Knjiga o ovim temama u moskovskim knjižarama ima napretek. Najveći broj je objavljen u poslednje dve godine. Renesansa interesovanja za „psihološke operacije“ koje su bile visoko na listi hladnoratovskih metoda borbe dva bloka, prema navodima samih autora, potiče iz analize događaja u bivšoj Jugoslaviji, a posebno odnosa prema tadašnjoj SR Jugoslaviji i specifično Srbiji unutar nje. Profesor Vojne akademije „Petar Veliki“, Vladimir Novikov, u knjizi „Informaciono oružje – oružje savremenih i budućih ratova“, smatra upotrebu „sredstava informacione borbe“ u delovanju NATO i SAD protiv SR Jugoslavije u „rešavanju konflikta“ na Kosovu 1999. godine, „najjasnijim primerom“ te strategije, koju on detaljno analizira. I svi drugi autori uzimaju Jugoslaviju kao tačku preokreta u ruskom odnosu prema zapadu, SAD i NATO. „U toku vojne akcije protiv Jugoslavije, ostvarena je taktička provera teorijskih postavki poslednjih američkih vojno – strateških dokumenata u kojima su izloženi osnovi organizacije i vođenja informacionih operacija, kako nacionalnih oružanim snagama, tako i snagama NATO-a na različitim područjima delovanja“, zaključuje Novikov.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari