Mihal Ramač Koliko ljudi u Srbiji iskreno želi da se razjasni ubistvo Zorana Đinđića? Pedeset? Pedeset hiljada? Petsto hiljada? Nema svrhe nagađati. Da ih je više, videlo bi se. Okupljali bi se, protestovali bi, zahtevali bi da država čini što može. Pritiskali bi državu da, umesto pritisaka na sud, omogući pravično suđenje.

Mihal Ramač Koliko ljudi u Srbiji iskreno želi da se razjasni ubistvo Zorana Đinđića? Pedeset? Pedeset hiljada? Petsto hiljada? Nema svrhe nagađati. Da ih je više, videlo bi se. Okupljali bi se, protestovali bi, zahtevali bi da država čini što može. Pritiskali bi državu da, umesto pritisaka na sud, omogući pravično suđenje. Pravičnost podrazumeva da niko nije kriv dok se pravnosnažno ne dokaže. I obrnuto: da niko ne može biti heroj ako ustreli čoveka na štakama. U Srbiji većina ne

mari ni za šta osim za svoja posla. I ne oseća da je se tiče suđenje stoleća. Šta sprečava ljude, šta sprečava državu da veruju u pravdu i bore se za nju? Da li je u međuprostoru i međuvremenu između komunizma i kapitalizma zabranjeno verovati u pravdu i ostala opšteljudska načela? Jeste da Amerikanci nisu razjasnili ubistvo Kenedija, a Šveđani atentat na Palmea. Srbija nije ni Amerika ni Švedska. Tamo većina ubistvo naziva zločinom. Ovde mnogi crtaju oreole iznad glava majora Zvezdana i pukovnika Legije. Ova zemlja nema snage da se odupre zlu. Tačnije, nema volje. Nema volje da otkrije ko preti iz potaje, ko podmeće bombe, ko odšrafljuje točkove sa sudijinih kola. Preovladavajuće raspoloženje koleba se između bezvoljnosti i mrzovolje.
Nije strašno što nema vlade. To je samo loše. Strašno je što nema države koja bi delovala u interesu svih građana. Dok je nema, nema vajde ni od vlade, bila tehnička, manjinska ili kakva god. Ako je koji dan posle Đurđevdana ipak bude, unapred se zna da će ministri koristiti svaku priliku da okreću glavu jedan od drugog i da se uzajamno opanjkavaju gde stignu. Stoga se mnogi pitaju šta je bolje: kakva-takva koalicija onih koji se nazivaju demokratskim snagama ili raspuštanje parlamenta koji još nije počeo da radi i novi izbori. Volje birača, po gotovo opštem uverenju, plaše se svi izuzev radikala. Pozivajući se na to uverenje, neki smatraju da je bolje ne odlagati neizbežno nego, đinđićevski rečeno, što pre progutati žabu. Oni previđaju samo jedno: kada dođu na vlast, radikali mogu da ostanu na njoj i punih dvadeset godina. Šegrtovali su kod Miloševića, nadživeli ga i štošta naučili o vladanju, o šegačenju sa narodom i inaćenju sa svetom.
Veličina političara nije u tome kako se vide u ogledalu i kako ih slikaju laskavci. Ona je u tome da se razume vreme u kojem se živi i da se hrabro gleda unapred. Rusija i svet ispratili su Borisa Jeljcina s dubokim poštovanjem ne zbog njegovih povremenih ispada, već zbog toga što je umeo da vidi šta se zbiva i da deluje u skladu s tim. Shvatio je da su komunizam i sovjetska imperija mrtvi i imao snage da to javno kaže. Uz sve rizike. Rizik koji donosi suočavanje sa istinom prihvatio je i Stjepan Mesić. Nije morao ići u Jasenovac i govoriti ono što je govorio. Znao je da će se time teško zameriti mnogima. Znao je i to da odgovornost koju nosi kao šef države ne dozvoljava da bude dopadljiv i samodopadljiv, već da zahteva mnogo više. Tu negde može se prepoznati razlika između državnika i političara. Ili jesi ili nisi. Neko misli samo na sebe i samo od danas do sutra. Neko misli na to da će ljudi živeti i država postojati i posle njega.
A Kosovo? Ako tamo zaista ništa nije valjalo ni u kraljevini ni u republici ni pod Miloševićem ni posle njega, nije razumno očekivati da sadašnja ili buduća vlast ispravi sve stare greške. Razumno je zahtevati da jasno kaže šta je stvarno i šta nije moguće. Slanje nekoliko hiljada ljudi da bivakuju pod šatorima na granici na nekoga može ostaviti izvestan utisak. Teško da može uticati na one koji sve posmatraju bez viška osećanja i koji će pri donošenju odluke prvo misliti kakve posledice će ona imati po njih. Šta god činio, svet to čini sebe radi. Za svetske diplomate – od Moskve do Njujorka – ljudi pod šatorima su jedan od bezbroj problema koji treba rešiti diplomatskim putem. Ovdašnja vlast mora ih posmatrati kao hiljade nesrećnih sudbina kojima se svakodnevno mora pomagati da žive kao ljudi. Malo je dati im šatore za jednokratno slikanje.
Ponegde se još dodeljuju prvomajske nagrade. Poneko će se prisetiti nekadašnjih prazničnih povorki, bakljada, vatrometa i uranaka. Prisetiće se i dodele ključeva od novih stanova, otvaranja novih fabrika i pogona. Nekad bilo. Od Prvog maja ostala je ljuska ispod koje nema ničega. Pravo na rad, život od rada, radnička prava – sve to iščilelo je zajedno sa starim poretkom. Novi nikako da se uspostavi. Mučan je put od plavih kombinezona do belih kragni.
Ni u Beogradu ni u Briselu niko neće obeležiti prvu godišnjicu prekida pregovora o pristupanju Srbije Evropskoj uniji. Evropljani nemaju za čim da žale. Srbija ima vremena.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari