U američkoj politici, još od usvajanja Trumanovog pogleda na Jugoslaviju, nazvanog „strategija klina“, nisu postojale jasne odluka šta bi SAD učinile za Jugoslaviju. Jugoslavija, pored toga što je bila komunistička zemlja, nije bila članica NATO-a da bi se na nju automatski primenjivao član 5 o međusobnoj zaštiti članica, ukoliko jedna od njih bude napadnuta. Odnosi Jugoslavije sa Zapadom, opet, bili su toliko drugačiji od odnosa drugih komunističkih država, da su uključivali izuzetno važne vojne aspekte.

Već početkom pedesetih održano je nekoliko sastanaka radi sinhronizacije planova jugoslovenske vojske sa zapadnim armijama u slučaju napada na Jugoslaviju. Ovi planovi nikada kasnije nisu bili poništeni i na osnovu njih uvek se i razmatralo pitanje „šta bi Zapad učinio za Jugoslaviju, u slučaju da bude napadnuta“. Ta neodređenost dozvolila je da se na Zapadu razviju dva mišljenja: jedno je da Jugoslavija nije članica NATO-a i da Zapad nema obaveze da interveniše u slučaju napada, a drugo je da Jugoslavija nije članica, ali da obaveze ostaju „kao da jeste“.

Jugoslovensko vođstvo, a posebno Tito, želeli su oslonac na Zapad, ali nikada nisu za svoj plan imali pripadnost jednom ili drugom bloku. Klatno spoljne politike pomeralo se s jednog na drugi kraj, sve dok nije dostiglo poželjnu tačku koja je definisana kao „ekvidistanca“. Ta politika je i u odnosima sa Istokom i sa Zapadom po definiciji sadržavala područja saradnje i područja konflikta. Dok je 1951. primao američko oružje, Tito je držao napetost sa Zapadom povodom Trsta. Zanimljivo je da je ista osoba sa jugoslovenske strane bila „nadležna“ i za sukob i za saradnju sa Zapadom. Vladimir Velebit je dogovorio isporuku oružja Jugoslaviji, ali je vodio i pregovore povodom Trsta, sve do njihovog okončanja.

Predizborna kampanja

Dileme američke politike prema Jugoslaviji sasvim dobro ilustruje neobična polemika vođena u predsedničkoj kampanji 1976. godine, ali i još nekoliko događaji iz perioda Karterove administracije i poslednje etape Titovog života. Džimi Karter je kao predsednički kandidat izazvao veliku kontroverzu koja je nedeljama potresala američki spoljnopolitički establišment, baš u vezi sa Jugoslavijom. U pokušaju da pokaže razumevanje američke spoljne politike prema Jugoslaviji – razljutio je Tita i Jugoslaviju izjavom da sovjetska invazija na Jugoslaviju ne bi ugrozila američku nacionalnu bezbednost i da ne bi garantovao da će zbog Jugoslavije u rat uvesti američke jedinice. Karter je dao takvu izjavu za vreme treće predsedničke debate Karter-Ford – čiji je domaćin bila Barbara Volters 22. oktobra 1976. u odgovoru na pitanje da li bi on intervenisao ako bi Sovjetski Savez napao Jugoslaviju.

„Poslednje dve sedmice imao sam priliku da razgovaram sa dvojicom predstavnika koji su posetili Sovjetski Savez, Jugoslaviju i Kinu. Jedan je guverner – Averel Hariman, koji je posetio Sovjetski Savez i Jugoslaviju, a drugi je Džejms Šlezinger, koji je posetio Kinu. Dobio sam kompletan izveštaj iz ovih zemalja od ove dvojice istaknutih džentlmena. Gospodin Hariman je razgovarao sa rukovodiocima u Jugoslaviji i mislim da je tačno reći da ne postoje nikakvi izgledi, prema njihovom mišljenju, da bi Sovjetski Savez izvršio invaziju na Jugoslaviju ukoliko bi Tito otišao sa scene. Sadašnje rukovodstvo je prilično jedinstveno i mislim da bi bila krajnje neverovatna stvar da se to promeni. Od samog početka moje kampanje tvrdio sam, i to je moj standardni odgovor koji imam na jugoslovensko pitanje, da nikada ne bih ušao u rat ili dozvolio da budem uvučen u vojno razračunavanje ili mešanje u unutrašnje stvari bilo koje druge zemlje ukoliko ne bi bila neposredno ugrožena naša bezbednost. I – ne verujem da bi naša bezbednost bila neposredno ugrožena ako bi Sovjetski Savez ušao u Jugoslaviju. Ne verujem da će se to dogoditi. Zaista se nadam da neće. Preduzeo bih najenergičnije mogućne mere izuzev vojne akcije naših trupa, ali sumnjam da bi moglo doći do takve eventualnosti“, rekao je doslovno Karter.

VeŠtina diplomatije

„Njujork tajms“ je odmah sutradan objavio kritički osvrt na takve Karterove opaske u tekstu Bernarda Gvertzmana, „Karter isključuje rat zbog Jugoslavije: on kaže da sovjetska invazija ne bi predstavljala nikakvu pretnju bezbednosti SAD“, piše ovaj komentator i dodaje: „Izgleda da Karter uzima strateški položaj Jugoslavije sa mnogo manje značaja od Fordove vlade i drugih vlada ot kad je Jugoslavija raskinula sa Sovjetskim Savezom 1948. godine“. Štaviše, u članku se ponavlja komentar Helmuta Zonenfelda, visokog stručnjaka Stejt dipartmenta za istočnoevropska pitanja, o tome da bi „bilo kakva promena koja bi značila povratak Jugoslavije u sovjetsku orbitu predstavljala veliki strateški udarac za Zapad, pošto i mi, i Zapadnoevropljani, u stvari, Istočnoevropljani, imamo vitalne interese da se nastavi nezavisnost Jugoslavije od sovjetske dominacije“.

Tadašnji državni sekretar i savetnik za nacionalnu bezbednost Henri Kisindžer uključio se u ovu svađalačku raspravu preko teksta Leslija Gelba „Kisindžer o Karterovom stavu o neintervenciji o Jugoslaviji“, objavljenom 25. oktobra, izjavljujući da „demokratski kandidat nije još shvatio veštinu diplomatije… pošto bi napad bilo na Kinu ili Jugoslaviju nesumljivo uticao na računice drugih zemalja i vremenom bi mogao pogoditi Ameriku čak i ako ne preduzme odmah ništa“. Ispitivanje Nikson-Kisindžerove spoljne politike ukazuje na to da se na Jugoslaviju gledalo kao na zemlju blisku i važnu, kako to sugeriše Kisindžerova izjava.

Bio je to slučaj bez presedana za Kisindžera, da odnose Amerike sa Jugoslavijom diže na isti nivo važnosti kakvu imaju odnosi sa Kinom. Očigledno je Henri Kisindžer to učinio u okviru pokušaja da objasni „dve vrste američkih interesa u svetu“. On je spomenuo formalne obaveze kakve ima Severnoatlantska organizacija i oblasti u kojima „bilo da imamo obaveze ili ne, možemo smatrati da je naša bezbednost ugrožena“. Lesli Gelb je tvrdio da Kisindžer sugeriše da postoje i američki bezbednosni interesi u dubokoj povezanosti sa Kinom i Jugoslavijom „kao da su članice NATO“. Kisindžer je takođe istakao da je važno da SSSR shvati da bi pritisak na Jugoslaviju imao najozbiljnije posledice na odnose sa SAD.

Organsko jedinstvo

Džimi Karter je odgovorio sledećeg dana, a Kisindžerove tvrdnje nazvao „praznim predizbornim pretnjama“. Znajući kakvo je stanje u američko-jugoslovenskim odnosima i kontroverze u Karterovoj predizbornoj debati, budući savetnik za nacionalnu bezbednost Zbignjev Bžežinski je u februaru 1977. objavio članak u londonskim časopisima „Survey“ i „Daily Telegraph“ pod naslovom „Nezavisnost Jugoslavije u interesu SAD“ koji je naišao na pohvalu u beogradskom listu Politika: „Bžežinski je najjasnije potvrdio interese Amerike za očuvanje nezavisnosti Jugoslavije“.

Dalje se navodi i ističe da je „stav Bžežinskog suštinski drukčiji od stavova njegovog prethodnika dr Kisindžera i njegovog pomoćnika Zonenfelda koji su želeli da vide tešnje, „organsko“ jedinstvo Rusije sa istočnoevropskim zemljama i čiji je savet Jugoslovenima bio da budu „manje netolerantni prema Moskvi“. Očigledno Bžežinski je napisao članak pre nego što ga je Karter naimenovao i kada ga je urednik kontaktirao, nije želeo da načini nikakve promene.

Na početku Karterovog mandata, problemima „procesa nasleđivanja“ u Jugoslaviji bavila se i Trilateralna komisija. „U svetlu nastavljanja ozbiljnih nacionalnih napetosti u Jugoslaviji, niko ne može da bude siguran da će „kriza nasleđivanja“ biti izbegnuta, što bi Sovjetima dalo priliku, u najmanju ruku, za indirektnu intervenciju, ako ne i za direktnu intervenciju koja se može pretvoriti u veliku međunarodnu krizu“, smatrala je Trilaterala.

Takva kriza može da bude sprečena samo „kombinacijom jasne jugoslovenske spremnosti da se odupre takvoj intervenciji, odlučnim i pravovremenim upozorenjem NATO-a sila i podržanim planiranjem o upotrebi jednica“, uočila je Trilaterala. Trilateralna komisija je na kraju obeležila Jugoslaviju kao potencijalno veliku evropsku opasnost sledećom tvrdnjom koja će se pokazati tačnom: „Zbog nepostojanja preciznog dogovora Istoka i Zapada i zbog važnosti zemlje za evropsku ravnotežu, ona se mora smatrati najverovatnijim eksplozivnim problemom u Evropi“. Iste godine Tito je dao intervju Volteru Kronkajtu, kada ga je američki novinar direktno pitao da li Jugoslavija od predsednika Kartera očekuje preciznu obavezu američke intervencije u slučaju potrebe da se odbrani nezavisnost Jugoslavije.

– Ne, odgovorio je Tito. To ne tražimo i nećemo ni od koga da tražimo.

Dve godine kasnije sovjetske trupe su umarširale u Avganistan, a jugoslovenski predsednik je otišao na lečenje sa kog se više neće vratiti. Američka administracija u takvim prilikama uvek je postavljala pitanje da li postoje i slične namere prema Jugoslaviji.

Odlazak marŠala

Početkom 1980. prema svedočenju višedecenijskog sovjetskog ambasadora u Moskvi Anatolija Dobrinjina, lično mu se obratio Karterov državni sekretar Sajrus Vens, s kojim je, inače, imao veoma bliske odnose, s pitanjem o sovjetskim namerama prema Jugoslaviji. „Vens je uporedio ovo (eventualni sovjetski napad na Iran ili Pakistan iz Avganistana, prim. aut.) sa hipotetičkim napadom na Jugoslaviju posle Titove smrti, što bi dovelo naše odnose na ivicu katastrofe“, piše Dobrinjin u svojim memoarima „In Confidence – Moscow’s Ambassador to America’s Six Cold War Presidents“. Vens je u razgovoru nastavio da insistira na pitanju odnosa prema Jugoslaviji, na šta je Dobrinjin odgovorio da takvi planovi ne postoje, govoreći s „poznavanjem stvari“, budući da se upravo vratio iz Moskve, ali je napomenuo da je osetio da iza takvih pitanja stoji „geopolitička teorija Zbignjeva Bžežinskog koji se uvek interesovao za sovjetsku veliku strategiju“ i čija su shvatanja dominirala u Vašingtonu i Karterovoj administraciji u to doba. Mesec dana nakon Titovog odlaska u bolnicu, 8. februara 1980. predsednik Karter je lično saopštio da će SAD „preduzeti svaku neophodnu akciju“ da bi zaštitile Jugoslaviju od sovjetske akcije. U merama koje je naredio, posebnu ulogu imalo je demonstriranje spremnosti američke Šeste flote da se nađe Jugoslovenima „pri ruci“ ako ustreba. Pre toga, krajem januara 1980. on je uputio i pismo sovjetskom lideru Leonidu Brežnjevu u kojem je predlagao „razjašnjenje velikog broja pitanja preko privatnog i ličnog kanala komunikacije“ jer je „opasnost od nesporazuma sada veća nego bilo kada u našim odnosima“. Karter je u ta pitanja ubrojao i Jugoslaviju, za šta je rekao da „oseća da je važno da ga razmotrim lično sa vama“. Veoma otvorenim tonom, američki predsednik piše:

– S pogoršanjem Titovog zdravlja, budućnost Jugoslavije je postala predmet brojnih spekulacija. Mislim da je neophodno da razumete naše mišljenje povodom Jugoslavije u periodu koji je pred nama. Mi i naši saveznici pridajemo najvišu važnost nezavisnosti, jedinstvu i teritorijalnom integritetu nesvrstane Jugoslavije. Jugoslovenska vlada, bez obzira na rukovodstvo koje joj je na čelu, mora da bude slobodna u izboru vlastitog unutrašnjeg i spoljnog pravca. Sjedinjene Države i njeni saveznici nemaju nameru da se mešaju u unutrašnje stvari Jugoslavije, bilo sada ili u budućnosti. Mi očekujemo da Sovjetski Savez i njegovi saveznici deluju na sličan način. Vi posebno treba da razumete da bi svaki napor (od strane Sovjetskog Saveza, umetnuo predsednik Karter rukom) da se oslabi unutrašnje jedinstvo Jugoslavije ili potkopa njena tradicionalno nezavisna spoljna politika, bio neprihvatljiv za SAD. Ja bih pozdravio vašu potvrdu da vi ne nameravate da vodite politiku paralelnu s našom“, napisao je Karter. Savim neobično, u ovu razmenu pisama uključio se iz bolesničke postelje i jugoslovenski predsednik. Prema pisanju magazina „Tajm“ od 10. marta 1980. beleži da se Tito iz bolesničke postelje obratio liderima supersila: „Gest je stigao i u telegramu predsednika Jugoslavije Josipa Broza Tita: uprkos svojoj teškoj bolesti, Tito je pisao Karteru i Brežnjevu i savetovao im da očuvaju detant“.

Interesi NATO-a

U dokumentu CIA „Yugoslavia: An Inteligence Apprasial“ (In response to NSSM 129) od 27. jula 1971. njegov cilj u Jugoslaviji se definiše kao „priprema za dan kada Tito više ne bude tamo“, pošto je „zemlja još od sredine četrdesetih kompletno i potpuno pod njegovim vođstvom“.

Ova analiza sačinjena je nekoliko meseci nakon što je američki predsednik Ričard Nikson posetio Jugoslaviju u septembru 1970.

Očekuje se i da NATO sa svoje strane podrži jugoslovensku poziciju. „Izjava NATO-a treba da jasno stavi do znanja da će svaki pokušaj ugrožavanja jugoslovenske politike nesvrstanosti ugroziti ravnotežu snaga na južnom krilu NATO-a i na Mediteranu i da će, prema tome, direktno uticati na interese NATO-a“, a ostale „osnovne vojne mere za podršku Jugoslaviji u suštini biće nastavak inicijativa započetih pre Titove smrti“.

One uključuju:

1) obuku jugoslovenskih oficira nekonvencionalnim tehnikama ratovanja

2) obezbeđivanje vojnih saveta i ekspertiza koje će jugoslovenskoj vojsci pomoći u upravljanju kadrovima, resursima i logistikom

3) uvećati posete američkog vojnog osoblja uključujući posete brodova iz američke Šeste flote

4) stvoriti vojni tim za diskusiju s Jugoslovenima da bi se odredilo koja pomoć i (ili) oprema su potrebni za podršku nezavisnosti Jugoslavije

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari