Ne želim da se svetla ovde ugase! 1

Čuvena pesma Should I Stay or Should I Go engleskog pank-rok benda Kleš / Clash imala je među mladima u Jugoističnoj Evropi 1990-ih godina poseban status.

U balkanskoj interpretaciji ovog stiha nalazila se egzistencijalna drama odnosa (mladog) pojedinca prema domovini.

U domaćoj jugoslovenskoj varijanti bila je to dilema uzrokovana građanskim ratovima, dok je u rumunskoj ili bugarskoj verziji pesma odražavala stanje osvešćenosti nakon izlaska iz višedecenijskih političkih izolacija ovih zemalja.

Tako je (ne)očekivano jedna ljubavna pesma primarno lišena političkog značenja, pa dakle i netipična za ovaj bend, zadobila svoj klešovski politički eho.

Šta je to dom?

Svedoci smo da taj eho na ovim prostorima i dalje traje.

Štaviše – intenzivira se!

S tim što je dilema koju on simbolizuje u mnogim slučajevima pretočena u odluku…

Šta to znači u brojkama?

Prema EUROSTAT-u Srbiju godišnje napusti više od 51.000 ljudi (poslednjih godina najčešće korišćeni podaci govore o verovatnih 35.000 – prim. ur).

U slučaju susedne Rumunije, u kojoj je trend novijih migracija duži, to znači da u zemlji od oko 19 miliona stanovnika, skoro polovina ili 9.700.000 njenih državljana živi na relaciji Rumunija-inostranstvo.

„Devet Rumuna napušta Rumuniju svakoga sata kako bi pronašlo posao u nekoj drugoj zemlji. Dve stotine Rumuna napušta svoje domove svake nedelje kako bi pronašla novi dom u nekoj drugoj državi. 100.000, 110.000, 120.000… Rumuna napušta svoje domove svake godine kako bi izbegli životne i radne uslove u svojoj zemlji“.

Ove rečenice preuzete su iz interdisciplinarnog umetničkog projekta HOMING rumunsko-nemačke grupe umetnika stacioniranih u Štutgartu i Hamburgu, u kome je, između ostalog, pomenuta pesma benda Kleš bila jedan od motiva i repera tokom istraživanja i realizacije projekta, započetok 2019, završenog maja 2020.

HOMING projekat zanimljiv je ne samo zato sto se, koristeći umetničke prakse, bavi migracionim procesima unutar EU, ukazujući posredno i na mogući srpski scenario u bliskoj budućnosti, već i stoga što se bavi univerzalnim pojmom i osećanjem doma u aktuelnom trenutku rastuće globalne nesigurnosti.

Šta je to dom za one koji su otišli, a šta za one koji su se vratili?

Na koji način je dom važan za one koji su večno na putu.

I posebno – šta ostaje od doma u domu iz kojeg je većina otišla…

Ili: da li i kako se dom menja kad se u njega usele stranci?

Gde je uopšte dom?

Šta dom čini domom?

Kako opisati osećaj udomljenosti?

Sa svim ovim pitanjima, važnim za savremenog Rumuna, ili bilo kog drugog emigranta, ali i za Nemca, odnosno bilo kog drugog domicilnog građanina, koji sve više svoj prostor deli sa strancima, grupa umetnika se iz Štutgarta uputila u Temišvar.

Na jednom od centralnih gradskih trgova podignut je POP UP prostor – radionica priča u koji su bili pozivani građana Temišvara iz različitih slojeva društva skoro svih generacija, kako bi podelili svoju priču o domu.

Građani su kroz intervju sa autorima projekta izgovarali svoju priču u kameru ili mikrofon, ili bi je sami pisali a potom razgovarali sa domaćinima ove dnevne sobe na središtu trga.

Takođe su donosili i fotografije ili druge memorabilije. Svi su imali lična migrantska iskustva.

Priče i predmeti umnožavali su se svakog dana od čega je nastajala dokumentarno-umetnička instalacija.

„Svakoga dana imali smo po jedno osnovno pitanje koje bi bivalo postavljeno svakom učesniku, kao okidač za priče tog određenog dana. Nakon nekoliko dana druženja sa publikom i sakupljanja priča priredili smo i različite događaje kojima su impuls dale upravo sakupljene priče. Sa lokalnim umetnicima, arhitektima, aktivistima, političarima, majkama, očevima, decom, kućnim ljubimcima… realizovali smo tribine, muzičke programe, radionice sa mladima i performans. Događaji su nosili sledeće nazive: U kom pravcu je dom?, Kako zvuči dom?, Da li da ostanem ili da odem?, Kakav ukus ima kuća?, Jeste li stigli kući?, Zašto ostajemo?, Zašto je trava zelenija na drugoj strani? Rumunski mitovi o Zapadu i unutrašnjim konfliktima. Želeli smo da zaronimo u različite perspektive“, objašnjava za Danas Ema Stajkut (Ema Staicut), glumica i inicijatorka ovog projekta.

Na pitanje šta za njih simboliše pojam doma, intervjuisani građani su odgovarali npr. – miris bagrema, ili miris zidova roditeljske kuće, zatim, ton skajp zvona, ili humor ljudi iz zavičaja, ili pak mesto na kojem želimo da budemo sahranjeni…

Nakon mnoštva višesatnih intervjua sa ulica Temišvara, ali takođe i od intervjua vođenih onlajn sa Rumunima koji žive na drugim kontinentima, načinjena je izložbu u temišvarskom kulturnom centru Casa Artelor a potom i u Literaturhaus / Kuća književnosti u Štutgartu.

Export Children / Deca za izvoz

„Rumunija je ušla u EU 2007. Moja generacija je bila prva generacija koja je imala potpuno otvorena vrata u svet. Mi smo bili odgajani kao deca za izvoz (export children). Od naših ranih godina učili smo po nekoliko jezika, od nas se očekivalo da budemo najbolji u svemu što smo radili, da razvijamo snagu volje i nastavimo da se trudimo bez obzira na šanse, da radimo naporno, jer, kako kaže krilatica vezana za rumunski socijalizam: naporan rad se isplati! Izvozna deca bi tako postajale mašine koje neprestano rade, jer u komunističkom mentalitetu Rumunije tvoj identitet je strogo definisan tvojom radnom sposobnošću i izdržljivošću. Moja generacija je smatrala da je to u redu, jer smo naš uspeh dugovali našim roditeljima. Njihovu borbu dosta nas je shvatalo kao žrtvovanje kako bi nama obezbedili način života koji je njima bio zabranjen. Naravno, oni nisu razmišljali o drugoj strani priče o odlasku, o konsekvencama koje će odgajanje deteta za izvoz imati po njihove kasnije živote. Mi smo pripremani da odemo i otišli smo da se nikad ne vratimo“, kaže Ema Stajkut.

Mnogi roditelji ove dece za izvoz i sami su prethodno bili migranti.

Bile su to prve generacije koje su masovno nakon pada Čaušeskuovog režima (1989) mogle privremeno da rade u Nemačkoj, Francuskoj, Italiji, Grčkoj… najčešće kao jeftina radna snaga, bez poznavanja jezika i sopstvenih prava.

„Većina njih je otišla na nekoliko meseci što se potom pretvorilo u godine. Oni su pauzirali svoj pravi život, ostavivši decu sa bakama, dekama, rođacima, prijateljima duboko čeznući za domom, ali i verujući da se težak rad na kraju isplati. Mnogi od njih su se potom zaista i vratili – u nove i lepe ali prazne kuće. Sad su deca u inostranstvu… Ili, ukoliko su ostala kod kuće, poput jedne mlade Temišvarke koja je ispričala svoju priču za projekat HOMING, emotivna veza sa roditeljima je izgubljena: „Za mene je moja porodica – grupa mojih najbližih prijatelja sa kojima sam odrastala. Čak i sad kada su se roditelji vratili, ja se osećam jako čudno da sa njima provodim Božić, jer sam to stalno činila sa prijateljima. Stoga to želim i sada. Ja volim svoje roditelje, ali takođe osećam i da ne znam kako da se ponašam kao ćerka. Ja vidim da to njih boli, ali prosto ne mogu da se pretvaram da sam nešto što nisam.“

Svoje priče za HOMING su dali upravo i neki od roditelja poput onih opisanih u prethodnoj priči: „Imam težak osećaj da u stvari zaslužujem da budem ostavljen i usamljen, jer sam to isto uradio svom detetu.“

Matrica napuštanja i splet kompleksnih osećanja u vezi sa tim ponavlja se u pričama velikog broja intervjuisanih građana različitih generacija.

Ema Stajkut naglašava da uprkos ekonomskom napretku u Rumuniji trend emigriranja raste a sa njim i rastakanje nekada čvrste rumunske patrijarhalne porodice: „Slanje novca roditeljima zamenilo je nekadašnje obavezne nedeljne posete roditeljskoj kući. Dok roditelji ostatak života provode isključivo u čekanju na te retke posete, neprestano gledajući u kućne oltare od fotografija svoje dece i unuka. Jer, zapravo, tokom komunizma nisu naučili, niti su to mogli kasnije da prihvate, da je život mnogo širi od napornog rada i žrtvovanja.“

Ipak, postoje i priče o mladima, pa i o mladim roditeljima koji su se vratili u Rumuniju.

Kod nekih od njih takođe je prisutna potreba za zajednicom, koju navode kao razlog povratka.

Jedna mlada majka kaže: „Nama je u inostranstvu nedostajalo osećanje povezanosti karakteristično za naše selo. I sad pokušavamo da to oživimo. Nama je potrebno ispunjeno osećanje pripadnosti, osećanje zajedništva.“

I upravo porodica, voljene osobe, prijatelji, familija, najčešći su odgovor na pitanje šta je za vas dom.

Drugi mladi roditelj izjavljuje: „Ne znam šta bih uradio ako bi moj sin jednoga dana odlučio da ode… Veoma me pogađa to što vidim da mladi nemaju šanse. Ipak, ne želim da se svetla ovde ugase!“

Projekat zajedništva ili Priča svakog pojedinca je važna

Ove teme su svakako i teme drugih, ne samo rumunskih umetničkih projekata različitih žanrova.

Ali ono što je specifično za projekat HOMING jeste da je nastajao u zajedništvu.

U pitanju je višestruko autorstvo koje se širilo samim odvijanjem projekta, jer je i u njegovom osmišljavanju, kao i u realizaciji, pored inicijalne grupe umetnika (pisci-novinari, glumci, vizuelni umetnici, reditelji, fotografi…) učestvovao i značajan broj građana Temišvara.

Lične priče pojedinaca, kao dokumenti, pretočeni su u izložbe audio / tekst / foto – instalacija, perfomanse, dokumentarne filmove i radionice, svedočeći o tome da se svi računamo, da je priča svakog pojedinca važna.

Projekat je otkrio još nešto paradoksalno: u Ruminiji do tad u javnosti skoro uopšte se nije čuo glas onih koji su ostali, onih koji nisu emigrirali.

Ova gruba podela na one koji su otišli / napustili dom i one koji su ostali u raznom domu, u velikoj meri generiše oštre socijalne konflikte savremenog rumunskog društva.

„I pozitivne i negativne posledice pridruživanja Rumunije Evropskoj uniji tek su počele da se pojavljuju, ali teško je zamisliti budućnost u ovom praznom domu. Mnogi ljudi su počeli da se vraćaju, mnogi su se posvetili kreiranju promena u Rumuniji… Ali, dok mi mislimo da je to samo rumunska stvar, ja postavljam pitanje: koja je odgovornost Evropske unije u svemu ovome. S druge strane, trebalo bi se zapitati i: kako navike nas kao pojedinaca podstiču socijalna razdvajanja… Da li je i naš dom takođe prazan?“, kaže Ema Stajkut.

Kuda idemo…?

Projekat HOMING u saradnji sa Zavičajnim kulturnim centrom Podunavskih Švaba (Haus der Heimat) u Štutgartu, trenutno priprema radionice za tinejdžere Kuda idemo kada se svet oko nas vrti?

Tinejdžeri iz Rumunije i Nemačke upoznaće se sa opštom istorijom migracija i njihovim društveno-političkim kontekstima, a potom će dati sopstveno viđenje istorijskih i aktuelnih seoba, što će biti materijal za zajednički performans.

Korona virus zaustavio je, ili usporio, većinu kulturnih i umetničkih aktivnosti u čitavom svetu. Ohrabruju vesti da pojedini projekti poput HOMING projekta ipak nastavljaju da deluju, uprkos ili baš zbog sveta koji se, čini se, sve jače vrti.

Čini li pojedinac „dom“?

Ako skoro svi napuste jednu zemlju, pojedinac koji ostane postaje stranac u sopstvenoj zemlji. Da li taj pojedinac još uvek može činiti dom? – pita, između ostalog, Elize Vilk / Elise Wilk, dramaturškinja iz Rumunije u pismu Žan-Klodu Junkeru, predsedniku Evropske komisije u period 2014. do 2019.

Fenomen migracija

Ema Stajkut, jedna od autorki projekta HOMING, dete je rumunske revolucije. Odrastala je u sred rapidnog rušenja jednog i nastajanja novog društvenog sistema, nakon pada Čaušeskuovog režima. Za sebe kaže da je postala migrantkinja-ekspert, uvek između svetova, na mestu gde se ukršta mnoštvo perspektiva i gde je sve moguće. Studirala je izvođačke umetnosti u Velikoj Britaniji i radila kao glumica, plesačica i pedagog u Londonu. Bila je deo ansambla Theaterhaus u Štutgartu, a trenutno sarađuje sa citizen.KANE.kollektiv u Nemačkoj. Kvalifikovana je terapeutkinja regresoterapije i trener joge. Ema Stajkut bavi se i istrživanjem fenomena migracija, radnih uslova u EU, i seksualnog rada. Živi na relaciji Rumunija – Nemačka – Tajland.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari