Neda Todorović: Moja generacija je prošla lakši put 1

Kada sam na drugoj godini studija novinarstva na FPN u Beogradu (a bila sam tek druga generacija univerzitetski obrazovanih novinara u Srbiji) počela da saradjujem u NIN-u, koji je u to vreme za novinare bio ono što je Akademija nauka za ljude od nauke…

…tražeći bilo kakvo mesto među tim istinskim bardovima žurnalistike, pronašla sam oblast koju tada niko od kolega nije pokrivao, nikoga nije interesovala.

Bilo je to “žensko pitanje“, vrlo aktuelno u to vreme u Americi i u Evropi kao uostalom i u Jugoslaviji. Postepeno sam osvajala  taj, do tada margialni  sektor i on me, na različite načine, pratio tokom čitave novinarske  karijere: deset godina sarađivala sam u NIN-u i osnovala rubriku koja se jedno vreme zvala NIN-a, četiri godine bila sam glavna i odgovorna urednica Bazara, osnovala sam časopise Jefimija i Jasmin, tri godine bila sam autorka TV serije ONA… Najzad, doktorirala sam na temu o ženskoj štampi a moja knjiga „Ženska štampa i kultura ženstvenosti“ dobila je prvu nagradu na konkursu RT Beograd za najbolje delo iz oblast masovnih komunikacija. Sada sam urednica i koautorka (sa novinarkom  Radmilom Stanković) novopokrenute edicije Druga strana istorije čija je prva knjiga, monografija „Izuzetne žene Srbije XX i XXI veka“ upravo izašla iz štampe.

Ako je u početku taj moj izbor sektora i bio odluka razuma, vremenom je postao temelj lične osećajnosti pa i strasti: shvatila sam kolika je nepravda da se veća polovina stanovništva planete tokom čitave istorije civilizacije drži u kućnom pritvoru i da samo retke “alibi žene“ probijaju povremeno vekovima neprobojnu granicu između privatne i javne sfere dostižući danas i najviša mesta u politici, privredi i kulturi namenjena najsposobnijim  ljudima, bez obzira na pol. U XXI veku, međutim, studentkinje čine veću polovinu upisanih na najveće svetske visoke škole i univerzitete,  žene osvajaju sve profesije, veliki su izgledi da će i najmoćnja  svetska sila uskoro dobiti predsednicu. Neki naučnici, a među kojima je i najmlađi švedski Nobelovac dr Jonas Riderstrole predviđaju da će ovaj  XXI vek biti – vek žena. Verovatno polaze od  Markuzeovih teza o ženskim vrednostima (zalaganje za mir, za očuvanje planete, za pomoć slabim, nezaštićenim,  marginalnim grupama…) koje će morati da budu dominantne ako bude dovoljno svesti da se sačuva ova planeta. Uzbudljivo mi je da pratim te ogromne promene osećajući da  sam i sama njihov istraživač i akter. Nepoznat mi je osećaj manje vrednosti zato što pripadam ‘’drugom polu’’.

***

Pokušavam da svakoj novoj generaciji studentkinja i studenata novinarstva FPN već na onom prvom, uvodnom času ulijem poverenje u njihove moći, ističući da svaki pojedinac  može da postigne sve što želi u karijeri, pod uslovom da to dovoljno snažno želi. Nekadašnje generacije studenata su bile solidno naoružane prethodno stečenim srdnjoškolskim znanjem, bile su načitane, pismene, odlično informisane, samosvesne. Tačno su znale  šta se od njih u budućoj profesiji očekuje. Posle završenih studija, lako su sticale odgovorne pozicije u mediijima, u  politici, u diplomatiji.

Današnjim generacijama mnogo toga nedostaje. Oni su rođeni u krizi, poznaju rat i proterivanje, a izbeglički status i tranzicija su njihovo prirodno okruženje. Lišeni su normalnog detinjstva, lepote odrastanja, upoznali su nemaštinu, nesigurnost, mnogi od njih nikada nisu izašli iz Srbije! Vidim sve to po onome što, kada dođu na studije drže na klupama gde preovlađuju jeftini tabloidi. Oni i ne pokušavaju da se bore za elitni status kome smo mi težili, oni se trude da prežive na studijama od onoga što njihovi roditelji teškom mukom uspeju da im pošalju. Potrebno je mnogo vremena i strpljenja da mladi ljudi sa takvih polaznih pozicija shvate razliku između kvalitetnih i tabloidnih medija, da nauče da na Internetu ima mnogo đubreta i da je neophodno da poznaju i ostale medije, da ih ubedimo da ne mogu u visokointelektualnu profesiju bez kvalitetne podloge,  bez određenog fonda pročitanog i naučenog. Takvo opterećenje predhodne generacije nisu imale.

***

Da li bih danas odabrala istu profesiju, da li bih to savetovala svom detetu, ima li u novinarstvu budućnosti? Moja generacija školovanih novinara, kao i moje prve generacije studenata novinarstva prošle su lakši put od ovoga koji predstoji današnjim studentima žurnalizma. Mi smo imali brojne i raznovrsne mogućnosti, oni pred sobom imaju trnovit put sa neobeleženim etapama  živog blata na čijem  kraju ih umesto Pulicerovog lovorovog  čeka trnov venac. Mislim da je naša dužnost da ih na vreme na to upozorimo. Škola bi trebalo da ih naoruža znanjima koja će im na tom putu koristiti. Koliko god aktuelna  situacija u medijskoj sferi bila nepodnošljiva, tačna je i ona Tijanićeva konstatacija na poslednjem, testamentalnom obraćanju budućim kolegama, studentima novinarstva da je sada, pošto je konkurencija u profesiji minimalna, skoro da je i nema, u novinarstvu najlakše napraviti  ime.

U prilog dobroj školi kao neophodnoj osnovi, a verujem da je FPN još uvek takva škola, stoji i činjenica da smo velikom broju naših studenata napisali preporuke za nastavak studija na poznatim, svetskim fakultetima za komunikologiju i novinarstvo. I, da nam oni javljaju da svugde imaju odličan prolaz, ponegde ih upisuju i na višu godinu studija od one na kojoj su bili, lako se uklapaju. To ide u prilog onoj početnoj tvrdnji o tome da svako može da uspe, pod uslovom da to stvarno I želi.

Znači da je sve ovo vredelo i da još uvek vredi. Ja bih u novinarstvo ponovo ušla, moja kćerka je završila novinarstvo, ne bih imala ništa protiv da i moj dvogodišnji unuk kada dođe vreme pođe istim stopama.

***

Trudeći se tokom čitavog radnog veka da držim u ravnoteži teoriju i praksu, radeći paralelno na fakultetu i u brojnim medijima, nadam se da sam  razumela, poznajući je dobro iznutra,  novinarsku profesiju.  Znam sa  koliko je žrtvi, ličnih lomova, nerazumevanja, omalovažavanja, kažnjavanja, odricanja od privatnog života, dečjih suza…sve do ubistva novinara zbog napisane reči… popločan put do pravog, velikog, časnog, neokaljanog novinarskog imena.

Pratim gotovo sve što naši studenti rade u medijima, svesna sam sjaja i bede profesije koja, čini mi se, nikada nije bila na nižim granama. Malo plaćeni, ponižavani, omalovažavani, novinari se danas bore da prežive a ako imaju i porodicu izbor im je još teži, suženiji. Mnogi žmureći pristaju na sve, jedan broj svesno pravi kompromise, a sasvim mali broj onih ludo hrabrih, nepotkupljivih, dosledno brani pravo na slobodu izražavanja i ugled profesije. Sve je to, naravno, razumljivo.

Bila sam u prvim generacijama školovanih novinara među kojima su novinarke brojčano dominirale. Iz te statističke nadmoćnosti rođena su imena velikih ženskih novinarskih zvezda bivše Jugoslavije i današnje Srbije: Dara Janeković, Jelena Lovrić, Tanja Torbarina, Slavenka Drakulić, Veroslava Tadić, Lila Radonjić, Radmila Stanković, Mirjana Bobić, Bojana Lekić, Vesna Mališić, Tamara Skrozza… Sada ih u profesiji ima stvarno mnogo, ali kao da se mnoge od njih više upinju da budu voditeljke, da se slikaju, plaćajući danak estradizaciji profeseije… Čast retkim, izuzetcima.

***

Oduvek je profesija novinar podrazumevala razne vrste pritisaka – vlasti, oglašivača, tajkuna, vlasnika medija, urednika poslušnika. Ali je, u vremenima kada je društvo išlo unapred, bilo mnogo više mogućnosti izbora: novinar je mogao da bira za koji će medij raditi shodno ličnom opredelenju, imao je obezbeđenu pristojnu egzistenciju,  mogao je da menja redakciju kada se nije slagao sa uređivačkom politikom. Sada se mediji svakodnevno gase, kvalitetni mediji su sve ređi, niskotiražni su, broj onih koji imaju neku diplomu u nesrazmeri je sa sve manjim brojem raspoloživih mesta u novinarstvu. Taloidi(oti)zacija je globalni, opšti trend.

Koje su danas mogućnosti izbora koje se nude novinaru? Svi smo svesni masovnog prihvatanja linije manjeg otpora. Pa ipak, profesija jednom mora da povuče crtu, mora da stane iza svakog pojedinačnog novinarskog nepristajanja, ne sme da posustaje u onoj vrsti borbe za slobodu  izražavanja  koja je stara koliko i najstariji medij – štampa. Treba li da podsetim: naš posao je da služimo građanima, da budemo njihove oči i uši, da ih što tačnije informišemo o značajnim pitanjima koja se tiču njhovog  života i egzistencije. Mi smo čuvari društva od samovolje moćnika svih vrsta.

Ulazeći u ovu, specifičnu profesiju moramo da se oslobodimo svih vrsta nacionalnih, verskih, rodnih i bilo kojih drugih ličnih uverenja i pripadnosti jer smo u službi jednog, najvišeg cilja – ISTINE. To su pretpostavke od kojih polazimo obrazujući buduće novinare. Sa tim postulatima ih odmah suočavamo. Svedok sam da značajan broj naših najtalentovanijih, najkreativnijih studenata, svestan raskoraka između ideala profesije i realnosti, beži u druge struke gde sukob  između želja i mogućnosti nije toliko veliki. Možda zato danas u profesiju ulaze uglavnom srednjaci i oni sa dna lestvice. Sem, naravno, retkih zaluđenika koji su spremni da pomeraju sizifovsko kamenje istine,  ma koliko ih to koštalo.

***

Uz ovu profesiju od njenog nastanka vezivali su se pojmovi cenzure i autocenzure. Poznata je zakonomernost: što je društvo na nižem stepenu razvitka, što su institucije države koje bi trebalo da su u službi građana slabije a moć vlastodržaca veća, što je stanovništvo siromašnije i što je manje obrazovano, oba ova vida zabrane, i zakonska i mentalna da  se čitaocima, slušaocima i gledaocima kaže istina, da se oni suoče sa realnošću, prisutnija su nego u razvijenijim, bogatijim  sredinama. Mada, ni tamo nisu nepoznata pa se informisanje približava storitelingu (pričanju priča).  Najbezbolniji način primene različitih metoda suzbijanja slobode medija  je onaj, još od antike oprobani, delotvorni metod:  hleba i igara. U tom kontekstu tumačimo napore svih vlastodržaca, centara moći, da se mase globalno opijaju najjeftinijom zabavom, kompjuterskim igricama, rijaliti programima najnižeg nivoa, tračem i famom posledicom tabloidizacije svih segmenata društva. Na delu je ono što teoretičari definišu kao infantilnu regeresiju. Kada imate veliki procenat nedovoljno obrazovanih, siromašnih,  anesteziranih konzumenata takvih stupidnih sadržaja, lakše je ućutkati mali broj kritički nastrojenih novinara i medija jer se oni obraćaju zanemarljivo malom broju visokoobrazovanih  čitalaca. I, jedva preživljavaju bez novca a pod pritiscima. Moć im je stoga krajnje ograničena.  Svejedno je, onda, koji ćete način sputavanja slobode izražavanja primeniti – direktnu zabranu (putem smenjivanja urednika, novinara, gašenja medija, slabljenja njihove ekonomske baze, dovođenja pristalica i partijskih ljudi na čelne pozicije i u upravne odbore) ili strah od gubljenja posla, strah za elementarnu egzistenciju u situaciji gde gotovo i da nema više nikakve mogućnosti izbora.

***

Ne znam zašto se vest, taj najelementarniji oblik novinarskog izražavanja, najteže uči. To se ponavlja kao konstanta u svim predhodnim  generacijama. Mnogo duže studenti savladavaju pisanje vesti nego pisanje članka ili komentara. I danas ima novinara koji godinama pišu sve druge oblike (intervju, reportažu, kritiku) a da nisu savladali vest iako je u pitanju temeljni oblik izražavanja bez koga ne bi bilo ove profesije.

Možda i zato što vest, kao faktogrfski oblik izražavanja, ne trpi isticanje ličnog stava nego počiva na ‘’golim’’ činjenicama koje, na najmanjem mogućem prostoru, sa što manje reči, uz najprobirljiviju selekciju moraju da prikažu suštinu, srž događaja. A to nije lako. Verovatno i zato što je neophodno da u tako kratkom tekstu imate, ako hoćete da ste nepristrasni, sva tri ugla –  ‘’za’’, ‘’protiv’’ i ‘’nezavisni pogled na događaj’’.

U pitanju je složen proces koji zahteva brojne sposobnosti novinara spremnog na kopanje  činjenica, istraživanje, konsultovanje izvora, selekciju materijala, pisanje i proveru podataka potroši mnogo vremena bar koliko i neki drugi, mnogo duži oblik novinarskog izražavanja. A ispod vesti ima mesta samo za inicijale, pa se novinarska slava, jedini šlag i šampanjac u ovoj profesiji, lakše stiče kada se bavite dužim formama izražavaja  u kojima pored potpisa i prava da iznosite i svoja gledišta imate i sliku, često u boji.

***

Šta danas, kada se toliko govori o tzv. građanskom novinarstvu, o tome da svaki laik može da objavi ono što se pred njegovim očima  desilo a još i lično mišljenje o svemu bez obzira na kompetentnost , znači biti novinar? To znači da taj talentom obeleženi pojedinac mora da bude vrhunski obučen, multimedijalan, spreman da odgovori na visoke zahteve, na standarde ove profesije koje nam nameće XXI vek.

Svaki očevidac neke saobraćajne nesreće može, ako je elementarno treniran, da pruži povređenom neophodnu, prvu pomoć. Ali samo iskusan lekar koji odlično poznaje medicinu može da uspostavi  kliničku sliku, tek na osnovu detaljnog ispitivanja daće ispravnu dijagnozu i odrediti pravu terapiju koja vodi ozdravljenju pacijenta.

To je, otprilike, posao novinara od vajkada: od lučkih boema iz vremena razvijenih gradova renesanse, do društveno političkih radnika iz ere socijalizma, do tehničara informacija za koga se tako zdušno zalažu aktuelni mendžmenti velikih medijskih kuća. Ima savremeni novinar odlike svih tih svojih predhodnika, ali je samo jedan zajednički imenitelj svih prabih, velikih medijskih poslenika svih vremena – vrhunski  profesionalizam. A on se satoji od mnogo sastojaka, od talenta, od permanentnog  rada na sebi, od istovremeno širokog renesansnog i uskog specijalističkog obrazovanja, od brzine snalaženja i moći poniranja, od analitičnosti,  od nedostatka straha i viška prodornosti, od kreativnsti i strasti, od empatije i, najzad, od zrnca ludosti. Verovatno nisam  najbolje odgovorila na pitanje šta je novinar, ali  znam da on nije laik. U dve reči, on je vrhunski profesionalac. Tačno se zna se šta se pod tim podrazumeva.  

O sagovornici

Prof. dr Neda Todorović (1948) redovna profesorka Fakulteta političkih nauka u Beogradu, predaje četiri novinarska predmeta. Osnivala je Smer za novinarstvo na Filozofskom fakultetu u Banja Luci, predavala je na Fakultetu muzičke umetnosti u Beogradu i na ALU. Bila jedan od tri rukovodioca Specijalističkih studija  za Multimedijalno novinarstvo na Univerzitetu umetnosti sa norveškim Univerzitetom, Oslo. Usavršavala se na londonskom City University.

Autorka je dva udžbenika iz oblasti novinarstva, nekoliko zbornika i više desetina stručnih i naučnih radova objavljenih u stručnim časopisima. Autorka je knjiga (trilogije) o  fenomenima  modernog života: „Duh devedestih“, „Hrana kao drugi seks“ i „ Dvehiljadite“ kao i zbornika „Tretman knjige u srpskim medijima“. Urednica je i koautorka dvojezične monografije „Izuzetne žene Srbije XX i XXI veka“ , prve od četiri knjige iz edicije Druga strana istorije.Deset godina bila je saradnik njusmagazina NIN, a sarađivala je i sarađuje sa više dnevnih i nedeljnih listova. Bila je glavni i odgovorni urednik časopisa za žene Bazar i Jefimija i kolumnistkinja časopisa ELLE.  

Na TV Beograd bila je autorka, scenaristkinja i voditeljka serije ONA, Kino oko, Nedeljno popodne, Noćni program, Modni magazin, Novinarske radionice.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari