Sve je počelo 1948. u vršačkoj Čukur mali, u Ulici Stefana Nemanje broj 60, kada sam se u oktobru rodio. Upamtio sam veliku dvokrilnu zelenu kapiju i usku avliju koja je vodila do dvorišne zgrade. U sobe se penjalo drvenim basamacima. Stepenište i kuća još postoje. Sve se nastavilo u mojoj trećoj godini kada smo se nas petoro preselili u Njegoševu dvanaest, jednu ulicu severnije od prethodne. Iz oba sokaka najlepši je pogled na Kulu nad Vršcem, gradom koji sam u nekim svojim pričama i romanima prozvao Roševom. Vrščani Roševljani. Za Sterijine junake rečeno je da su Sterijanci jer Jovan Popović ih nije izmislio. Oni se iz veka sele u novo stoleće, do večnosti, uveren sam. Sterija to tvrdi. I prepoznaje ih. Pero upire u njih.


U Sremskoj broj četrdeset i pre Drugog svetskog rata bila je pekara koju je držao Nemac. Staru kuću zamenili smo još starijom u koju smo se uselili posle brze razmene mog oca i nekog čika Mileta, takođe pekara. Imao sam pet godina. Pekara nije donosila novac i nije dugo izdržala. Otac je morao da je zatvori i otvori drugu u selu Jermenovci u opštini Banatsko Plandište, kuda smo mi deca odlazili tokom zimskom i letnjeg raspusta i igrali se sa tamošnjim školarcima. Pamtim Crkvu svete Ane, školu sa pijaninom ispred koje je bio arteski bunar, ringišpil na maloj poljani i fudbalsko igralište, kao i jedan trošni zid koji ne postoji kao što je nestala i očeva pekara u glavnoj ulici.

*

U Sremskoj, ranije zvanoj Turnbergase po nemačkoj pesnikinji Mariji Turnberg iz devetnaestog veka koja je rođena u Vršcu a preminula u Beču, u novom domu sam se često fotografisao. Čuvam fotografiju sa psom, ljubimcem Dunavom. Čučim pored njega i grlim ga jednom rukom a on dahće i pokazuje jezik i zube. U školi – ona sada nosi ime „Jovan Sterija Popović“ – učitelji su mi bili Vera Orlov i Sima Janjić. Tada sam naučio da čitam i pišem, i da izmišljam priče. Naučio sam da pišem kratke sastave i smišljam usmene pripovest. Vešto sam prepričao i narodnu bajku „Baš-Čelik“ u dva nastavka na dva časa. Činilo mi se da sam autor te pripovesti. Uživeo sam se u nju, mali glumac, baš.

**

Jedan dodgađaj je posebno obeležio moje odrastanje u Sremskoj. Posle jedne jake letnje kiše kada se bujica vode slila niz ulicu po njenom koritastom središtu, kanalu nalik, voda je za sobom ostavila komadiće metala, gvožđa, eksera, šrafova koje smo mi dečaci iz Sremske pokupili i u pletenoj korpi odneli u otpad. Prodali smo svoj gvozdeni ulov i za dobijeni novac od jedne starice kupili sitne zelene jabuke koje smo pojeli i zbog kojih smo povraćali. I pozelenili. Toj je taj čuveni divlji sokak u kojem se tapkalo i razmenjivale se sličice fudbalera. Ulica koju nije bilo moguće izmisliti, koja nas je gutala goluždrave i bosonoge.

***

Kada sam pošao u peti razred moje odeljenje je prebačeno u školu „Olga Petrov“ u koju sam, kao i kasnije kao učenik gimnazije, odlazio Ulicom Heroja Pinkija, davanašnjom Drajlaufergase ne znajući da se u njoj zbio jedan od zločina nad nedužnim civilima tokom Drugog velikog rata. O tome se u varoši tajilo, ćutalo. Godinama sam prolazio tom sporednom ulicom, a važnom u istoriji lepe, neko reče slepe, varoši. Posle sam se upisao u gimnaziju, u Sterijinoj ulici. Imala je prostrani podrum u čijim su se prostorijama održavale igranke i gde se do poslednje kapi znoja igrao stoni-tenis, pre i posle časova, pa i tokom njih kada se sa nastave bežalo. Lako je bilo sakriti se u skroviti, hladoviti podrum.

****

Jedan mudar čovek je rekao: „Lako je ući u Vršac. Teško je iz njega izaći.“ Ja sam uvek u Vršcu, u životu i svojim knjigama. I onda kada sam otišao na studije u Beograd u kojem sam jedno vreme živeo i radio u tada uglednoj izdavačkoj kući NOLIT, skoro četvrt veka. Promenio sam mnogo adresa – prva je bila na Vračaru u Mutapovoj ulici – i na svakoj od njih napisao mnogo strana romana. Pamtim sumorne, ne tužne, nedelje pošto sam i deo vojnog roka proveo u velegradu ne znajući šta ću sam sa sobom u nedeljno popodne. Najjednostavnije je bilo ići na utakmice, na Zvezdinu Marakanu. Davno nisam bio tamo. Ni fudbal ni navijači nisu oni stari, iskreni, plemeniti i vešti.

*****

Uvek sam bio u sadašnjosti, pa i kada bih počeo da pišem duhovitu autobigrafiju, svoj životopis, i u ovom času kada se prisećam svojih bliskih prijatelja, takođe gimnazijalaca za koje se verovalo da su bili najbolji učenici naše stare stroge vršačke škole. Branislav Milošević, Srdan Bogosavljević i Đorđe Lazin su posle studija ostali u Beogradu i napravili ugledne novinarske i profesorske karijere. Ali, davno ih nema sa nama, u ovoj suvoj, napukloj, pomalo svirepoj, surovoj stvarnosti. Stvarnijoj od stvarnosti, rekao bih i rado zapisao. Njome caruju, diriguju, podsmevaju joj se političari. A i oni su ljudi od krvi i mesa. Oni se ne dele na dobre i loše – samo su loši. Okruženi su, ili ih imaju, odličnim udvoricama i pomoćnicima ali im, ipak, nedostaje mudri vešti savetnik Radoje D. koji stalno gleda u budućnost. Vidovit čovek. Video je i drugu stvarnost, zagledao se iza poturenog mu ogledala. Kao gatalica.

******

Sve je u mom životu nekako išlo ravno, jednolinijski, pravim hodnikom sa slabašnim prigušenim svetlom, dok nisam počeo zanosno da igram stoni fudbal u kafeu FK “Vršca” i počeo da pišem knjige krajem šezdesetih godina. Neke ispite na fakultetu sam ostavio u klubu a ostale zatvorio u svojim knjigama odakle im nema izlaza. Nema ni vremena. Ono se prevrće preko glave, kao i ljudi. Godine kada je preminuo Josip Broz upoznao sam Snežanu, a iz braka sa njom imam sinove Miloša (1981), psihologa, i Dušana (1983) ekonomistu, koji su studirali na Beogradskom univerzitetu mada je u njihovo vreme bilo i privatnih fakulteta. Ne bave se umetnošću, ali i sam život jeste umeće, veština, sirova umetnost. Jezgro njeno. Bar mislim da je tako, ili samo tako govorim. Da mi prođe vreme. Ponekad pomislim da sam skriboman jer ne mogu bez pisanja, a kada pišem duže, osetim mučninu i u sebi kažem: „Mrzim pisanje, robe njegov“.

*******

Uprkos tome sebe sam smatrao piscem čim sam objavio prve svoje radove, rane radove, pesme, hiljadu devetsto šezdeset četvrte, u pančevačkom „Pančevcu“. Iduće godine biće pola veka od tog za mene značajnog događaja a za svet nevažnog. Kao i svaki mladić bio sam nadobudan i zagledan u visoka nebesa. Moglo se i bez tih pesmuljaka. A kasnije je objavljena i prva moja priča Vašarište u novosadskom Indexu, u kojoj se spominje sin jednog od učesnika strašnih zbivanja na vršačkom lokalitetu Šinteraj, stočnom i pasjem groblju, oktobra 1944. Pisao sam o Vršcu (Roševu) najviše, ali i o srednjoevropskom Beču i nemačkoj varoši Švebiš Gmindu, nedaleko od Štutgarta, po kojima su se potucali Vrščani, ne samo moji prijatelji. Odjednom, kada sam počeo da objavljujem knjige, primetio sam da moji bliski drugari, Toni, Miša i Želimir, i brat Šandor, žive u Austriji, Nemačkoj, Švajcarskoj i polako postaju sasvim drugi ljudi. Razilaze se sa svojom prošlošću. Ostavljaju je nama, ostalim ovde, na teret i dušu. Pokušavam da pišem o njima, ali mi najbolje uspeva da ih sanjam i tako, prividno, dovedem u stari, prvi zavičaj, o kojem maštaju i stari Vrščani, Donaušvabe koji su pre više decenija na volšeban način otišli iz Vršca i Banata. Od njih nisu ostali ni mali tragovi. Vidim i čujem, i pišem. Neki od njih bi da se vrate ali nemaju gde. Kada s vremena na vreme doputuju u Vršac preostaje im samo hotel „Srbija“. On ih nikada neće izdati i isterati na ulicu.

********

Pre no što sam pisao o sudbini vršačkih Donaušvaba, ogledao sam se na temama naših gastarbajtera, gostiju-radnika, o čemu se u to vreme malo pisalo. Kao što sam u romanu Lavirint (1995), sročenom iz jedne preduge rečenice, ispisao stranice o zatvorskom eksperimentu, o grupi Vrščana koji su u tom psihološkom ogledu bili podeljeni na zatvorenike i tamničare, pa su se ovi drugi toliko uživeli u svoje važne uloge da su bili presvirepi pa je eksperiment morao biti prekinut. Sada imamo po inostranim i našim televizijama rialiti predstave, stvarne surove igre u kojima učesnici lako gube živce. U tom romanu sam upotrebio imena naših poznatih pisaca da bih i tu samo psihološku i literarnu igru začinio „solju“ naših spisatelja od kojih se svaki u svom književnom delu poigrao stvarnošću, i preokrenuo je. Naročito Milorad Pavić čije sam ime takođe upotrebio. Jedino se malo zbog korišćenja svog imena naljutio Živojin Pavlović, ali je na kraju sve prihvatio kao umetničku šalu. Slanu. Roman Lavirint jeste moje učešće u pomenutim televizijskim igrama, neka vrsta njihovog manifesta. Neki cinik bi rekao „mašina za mlevenje ljudskog mesa“. Tri navedene teme su srž, nosioci moje proze kao i tri varoši, zapravo dve varoši i jedan megalopolis. O Beogradu, mada sam u njemu dugo živeo i sa njim i danas održavam vezu, pisao sam vrlo malo. Videću šta na tom planu mogu da uradim, ako ne bude kasno. Zapravo pisao sam u Romanu o romanu o maturantskim protestima hiljadu devetsto devedeset četvrte godine. A o junskim gibanjima 1968. ni slovca nisam napisao mada sam u tim demonstracijama učestvovao kao student prve godine Filozofskog fakulteta, kao mali filozof.

*********

Moji učitelji u književnosti bili su – navodim ih po godinama rođenja – Vasko Popa, Milo Dor (Milutin Doroslovac), Ervin Mareš i Borislav Radović. Najviše vremena provodio sam sa Ervinom Marešom, germanistom, s kojim sam se viđjao skoro svakog podneva i sa njim sedeo u bašti hotela „Srbija“. Desetak puta zajedno smo putovali u Beč, pa i u Frankfurt na Sajam knjiga gde smo se u sazvežđu knjige gubili. Pričali smo o svetu, Vršcu i njegovoj rodnoj Beloj Crkvi. Sa Popom sam najčešće sedeo na Tašmajdanu, u „Maderi“. Jednom sam mu uoči Božića po gregorijanskom kalendaru sa Cvetnog trga nosio jelku koju je kasnije Vaskova Haša, Jovanka Singer, ukrasila. Oni nisu imali dece i mojim sinovima su često slali slatkiše, mahom zagrebačke bajadere lepo upakovane. Sa Vaskom sam poslednji put pio kafu u “Metropolu” u društvu Miodraga Matickog, krajem 1990. godine. Kod Haše sam navraćao i posle Popine smrti. U njenom stanu smo Radović i ja provodili mnogo vremena dok se pripremalo izdanje „Sabranih pesama“ Vaska Pope u izdanju Društva „Vršac lepa varoš“ koje smo moji prijatelj i ja osnovali 9. aprila 1995, u nedelju kada je „Politika“ objavila moju priču Dušan Vukajlović, posvećenu rano preminulom pesniku. Vasko je i dobio ulicu u Vršcu, koja je nekada bila Lenauova ulica, tada nazvana po pesniku koji je od Sterije stariji četiri godine po rođenju i smrti. Pomenuto Duštvo je osnovalo i Književnu nagradu „Vasko Popa“ čiji je prvi dobitnik bio Borislav Radović, pa Stevan Raičković… i samo jedna pesnikinja, Radmila Lazić. Nagrada živi svoj život i okrenuta je mnogim našim pesnicima.

***********

Milo Dor je mnoge pisce sa bivših jugoslovenskih prostora pomagao stipendijama čuvene Literarne mehane i ličnim prilozima, prijatnim sedeljkama u njegovoj kultnoj kafani „Humel“ (Bumbar). Jedanaestog marta 2003. godine u Nacionalnoj biblioteci svečano je obeležen Lutin (Doroslovčev nadimak) osamdeseti rođendan. Tokom programa čitani su i odlomci iz na nemački prevedenog mog Romana o Milu Doru, a posle smo dugo sedeli u jednoj bečkoj kafani. Ušli smo i u dvanaesti mart, dan beogradskog zločina kada je mučki ubijen Zoran Đinđić. Trinaestog marta Luta, njegova Ilza i ja sedeli smo u „Humelu“. Prvi put u Vijeni nisam mogao da dopijem pivo. Bilo je pregorko. Istog dana ispunjen strepnjom krenuo sam u Beograd… Luta je predlagao da u Austriji potražim azil, ali u Vršcu me je čekala porodica, ne manje uplašena od nas zatečenih u Beču. Kada god sam bio u inostranstvu bojao sam se da će neko meni drag da premine. Dogodilo se. Prošla je decenija.

Sledeće godine napuniće se sedamdeset godina od vršačkog zločina u Sporednoj ulici kada su zbog ubistva majora Crvene armije za odmzadu likvidirani stanovnici te ulice, više od sto četrdeset. Njihova tela su zapregom vožena preko glavnih varoških ulica do Šinteraja gde su pokopana bez ikakvog obeležja. Tamo najbolje uspeva kopriva i drugo divlje bilje. Sa tog pasjeg i ljudskog groblja kroz lišće koprive lep je pogled na Kulu nad Vršcem. Do danas to stratište gde su sahranjivani i drugi ljudi 1944. pa i kasnije nije obeleženo osim što se o tome piše i govori, slobodno. Napisao sam roman Sporedna ulica o tome. Neprijatno me je iznenadila primedba nekih mojih kolega pisaca, ne prijatelja, što pišem o tom događaju. Nijednom piscu nisam zamerio teme njegovih dela. Umetnik može da piše o bilo čemu, slika i vaja bilo šta, komponuje, izmišlja. Teme nisu važne, bitan je kvalitet, on nosi delo, on ga drži. Kada je već o tome reč, ova naša stvarnost je stvarnija od stvarnosti. Igre, nadigre, preigre, poigre. Ili je ovo vreme međuvreme, vanvreme, paravreme. Svet i paralelni svet. Dovoljan je jedan neoprezan korak u stranu, s one strane ode čovek. Postane senka, sen.

***********

Senke, seni, siluete jesu bitne na slikama i grafikama Vrščanina, poznatog austrijskog slikara Roberta Hamerštila (1933) koji je sa dvanaest godina sa porodicom isteran na ulicu i koji je prošao kroz pet logora, od kojih je jedan na vršačkom aerodromu, dok se nije dokopao Austrije gde živi. O njegovom životu i toj drugoj strani života napisao sam roman Gatalica posvećen njegovom sadrugu iz detinjstva koji je stradao u logoru Rudolfsgnad, danas Knićanin, hiljadu devetsto četrdeset šeste. O Hamerštilu je film snimio Branislav Lazin s kojim sam bio u Beču februara dve hiljade devete kada je u Muzeju Leoplod postavljena Robertova izložba. Brana je na početku Marijahilferštrase snimao kuću u kojoj je prvi svoj stan imao slikar Paja Jovanović a tada je u pustoj ulici naišao glavom i bradom on Hamerštil, pa samo zajedno otišli u muzej da vidimo majstorove senke.

O SAGOVORNIKU

Dragi Bugarčić je rođen 1948. u Vršcu gde je završio osnovnu školu i gimnaziju. U Beogradu je studirao na Filozofskom fakultetu. Svoja prva dela, zbirku priča Semankare i roman Sparina objavio je 1970. Slede romani Pusti puže rogove (1974), Zaharije u Beču (1975), Pustolovine Želimira Besničkog (1975) i Gost (1979). Nakon petnaest godina pauze, objavljuje roman Strah (1994), pa zatim romane Lavirint (1995), Roman o romanu (1997), Roman o Milo Doru (2002), Mocart i kugla (2005), i Sporedna ulica ( 2006 ). Knjigu priča Grob Džonija Vajsmilera objavio je 2003. Najnoviji roman Gatalica, o austrijskom slikaru Robertu Hamerštilu, rođenom vrščaninu, upravo mu je izašao iz štampe. Dragi Bugarčić živi u rodnom Vršcu. Oženjen je Snešanom i ima sinove Miloša i Dušana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari