Neophodno znanje za obrazovnu praksu 1

Poslednja knjiga Paola Freirea (1921-1997), poznatog brazilskog i svetskog pedagoga, teoretičara i filozofa obrazovanja, sinteza je njegovog dugogodišnjeg saznavanja, „Pedagogija autonomije“ („Clio“, 2017) razmišljanja o „naprednoj obrazovnoj praksi“ i iskustva u radu na emancipaciji potčinjenih.

Namenjena je nastavnicima i njihovim profesorima kao vodič za „neophodno znanje za obrazovnu praksu“.

Freire naglašava da podučavanje ne sme da bude prenošenje znanja, već stvaranje mogućnosti za njegovo nastajanje i konstrukciju. Krajnji cilj je razvijanje „epistemološke radoznalosti“ koja vodi pravom saznanju, i to preko kritičke misli, odnosno želje za pobunom i očuvanjem radoznalosti, a samim tim i očuvanjem autonomije pojedinca. „Naivna radoznalost“, iz koje takođe potiče znanje zasnovano na iskustvu, karakteristika je zdravog razuma i nije dovoljno za saznavanje koje vodi napretku. Kritička svest koju nastavnik treba da razvija kod učenika vodi u „epistemološku radoznalost“, a to znači da je pristup predmetu saznanja organizovaniji i precizniji, odnosno da postoji „metodološka strogost“ koja podrazumeva istraživanje. Prema tome, podučavanje, učenje i istraživanje se posmatraju kao proces kroz koji se predaju postojeća znanja i stvaraju ona kojih još nema.

Dobro podučavanje zahteva i kritičko preispitivanje sopstvene prakse. Treba da postoji ono što Freire naziva dijalektikom „između raditi i misliti o onome što se radi“, te da u kontinuiranoj obuci nastavnika ključno treba da bude kritičko promišljanje prakse. Značajna je takođe misao da podučavanje zahteva svest o nedovršenosti i uslovljenosti ljudskog bića. Svest o nedovršenosti daje nam ideju o mogućnosti napredovanja, a o uslovljenosti da to ne podrazumeva prilagođavanje, već aktivno učešće u stvaranju društva i istorije. Pozivajući se na negativna iskustva globalizacije, neoliberalizma, depriviranih, svih vrsta nejednakosti, Freire ovom knjigom šalje poruku nastavnicima i onima koji ih pripremaju da je „osvešćivanje“ ljudska neophodnost.

Kao i pokret teologije oslobođenja, poznat i po kritici obrazovanja (Ivan Ilič, „Dole škole“), koji je Latinsku Ameriku zahvatio nekako u isto vreme kad je i Freire stvarao, uz njegovo pozivanje na Marksovu filozofiju o čoveku kao o svesnoj i autonomnoj ličnosti, obeležen je kao marksista. Iako je to obeležje imalo negativnu konotaciju, Freire nije odustao od svojih ideja, obimnog znanja i iskustva u radu sa potlačenim stanovništvom i izgradio je pedagogiju autonomije koja nas upućuje na pedagoške probleme aktuelne i danas, u globalnom neoliberalnom svetu.

Vaspitanju koje je često zanemareno u procesu obrazovanja posvećuje posebno mesto. Protiveći se pretvaranju obrazovnog iskustva u jednostavno tehničko uvežbavanje, kao da nam baš sada upućuje kritiku, Freire insistira na formativnom karakteru obrazovne prakse, pri čemu se ne mogu zanemariti estetska i etička dimenzija. Ova potonja je ono što se naziva i primerom ponašanja i rada nastavnika, okruženja u kojem deca uče i objašnjavanjem pojmova. „Nema ispravnog mišljenja bez svedočenja prakse koja ga potvrđuje umesto da ga negira, a nema mišljenja bez razumevanja koje se uzajamno konstruiše“. Onaj koji podučava mora biti svestan sopstvene nedovršenosti, manjkavosti iskustva ili znanja i otvoren za stalno učenje u komunikaciji s učenicima. Uče i nastavnik i učenik – jedna je od centralnih ideja ove knjige. Obrazovanje i vaspitanje kao jedinstvo jesu specifično ljudsko iskustvo jer ono od nas čini ono što jesmo i to su naši referentni okviri, ističe Freire. Budući da je ljudska specifičnost, obrazovanje je oblik uticaja na svet, zahteva slobodu i autoritet, svesno donošenje odluka, sposobnost da se drugi sasluša, kao i prihvatanje ideološke dimenzije obrazovanja. Ovo ne znači povinovati se, već razumeti uticaj ideologije, bez koje, svestan je Freire, obrazovanje ne postoji. Razumevanje ideologije znači i oprez protiv zamki te iste ideologije i „opasnosti koja nam preti od negiranja sebe samih kao ljudskih bića“…

„Autonomija pedagogije“ preporučuje se svakom nastavniku i svakoj školskoj biblioteci. Podeljena je ne samo u tri glavna poglavlja: „Nema podučavanja bez učenja“, „Podučavanje nije puko prenošenje znanja“ i „Podučavanje je ljudska specifičnost“, već i na veliki broj potpoglavlja koja sama po sebi predstavljaju pedagoški savet i uputstvo. Dakle, nastavnik je može koristiti kao stalni priručnik, kao „vademecum menti“ koji će otvoriti u delu koji mu je u datom trenutku potreban.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari