Sve je novo pa i ropstvo. Ono je danas dobrovoljno. Prvi put imamo robove, a ropstva ne. Ropstvo se skrilo iza ponuđenog tržišta šarene kupovine, tako da jedino sami sebe ne možemo da kupimo. Kada se čovek jednom navikne na ropstvo nikad ga više neće interesovati sloboda.

 Čovek pokušava da kupovinom nadoknadi grižu savesti, izgubljenost u lavirintu predmeta, betona i mašinerije. Kakva je razlika između robova na galijama i robova u fabrikama koji po četrnaest sati drže alate u rukama, zaboravljajući da treba da se vrate kući i zagrle svoje najmilije. Džepovi robova su, uglavnom, prazni, a oligarhijskih kapitalklasnika, uglavnom, puni. Sebe prodajemo jeftino, a ono što proizvodimo plaćamo skupo. SAMO se pitam kakva je to ekonomija? To je izrabljivanje!

Nesloboda postaje čovekova uteha jer se identifikuje sa većinom i imitira sveopštu volju za propadanjem svoje epohe. Čovek nije izgubio refleks za slobodu, nego ga je potisnuo. Zar se ne pita Berđajev – zašto je tako puno robova, a malo slobodnih ljudi? I odmah odgovara – pa zato jer je ropstvo lako, a sloboda teška. Čoveka masovne psihologije uvek zanima „religija lako“. Ropstvo danas nije eksplicitno. Ono deluje pod plaštom slobode. To je sloboda uvijena u celofan, ona koja slašću vodi u mučninu i otrove. Licemerizam, kao posebni šlag-dodatak, postaje suptilno savršenstvo antislobode. Demokratija ubija volju jer je kapital zamenio plemenita osećanja u čoveku. Mediji SAMO potpomažu. Demokratija je jedna od najboljih solucija svih mogućih ropstava.

Čovečanstvo može izlečiti poezija!

Ovaj svset, zasigurno, je nerastumačljiv i uvek teži onome što ne želi i to mu se – nažalost – i ostvaruje. Služi se dobrim rezonima i lošim odlukama.

Ali: bolje sluga, nego rob!

Život se razvija u obliku pljuvaonice, gde svi bljuju svoje nezadovoljstvo i nesnalaženje u ovom svetu, veli Gotfrid Ben. Savremeno doba potrebuje umetnost da bismo došli do slobode razgrćući laži i manipulacije. Zato umetnik uvek mora da je asocijalan.

Savremena mantra postaje – činim tebi, ono što ne želim sebi. Tako se čovek oseća prisutnim u ovom svetu preko neetičkih principa. A rastu nove konotacije jevanđelja dvadeset prvog veka.

Muškarci su – nije dobro ćutati – postali robovi žena. Obožavam žene, ali i protestujem zbog njihovog „ženskog patrijarhata“ preuzimanja muškosti. Čovečanstvu nedostaje ženskosti. Mnogo ljudi mladih i starih pričaju mi istu priču o narastanju nemogućnosti spajanja polova. Bol se pretvara u bespol. Najveću kaznu koje muškarac i žena mogu da dožive. Muškarci beže od žena, žene su postale agresivne… sve intonira da himna spajanja brzo doći neće. Dogod muškarci ne budu priznali da su slabiji pol, povratka nema. Mi ne smemo da plačemo, mi ne smemo da branimo muški pol, nametnuta nam je slika snažnog pola koji krije svoju patnju. Zbog toga sam uvek na strani onih muškaraca i žena koji su povređeni.

Ljubav je najsnažniji otrov protiv ropstva. Iz virtuelne stvarnosti možemo se izvući ako se posvetimo realnoj ljubavi, inače – pripašćemo večnom ropstvu koje nikad ne propada.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari