Slobodan Jovanović u „Jednom prilogu za proučavanje srpskog nacionalnog karaktera“ niti spominje, niti naglašava da je srpska elita imala „zdrav razum“.

Plahovitost na granici sa mahnitošću je lajtmotiv njegovog eseja. Ko su, odakle su ti ljudi? Geograf Cvijić je ustanovio da su dobar deo Srbije zauzeli Dinarci. Šumadija i Mačva su naseljene hajducima i uskocima iz Hercegovine, Bosne i Sandžaka.

A šta je sa Srbima sa severa, iz srednje Evrope, šta je sa našim dositejima koji su se zauzimali da zdrav razum i trezvenost ovladaju ovim prostorima? Gde su oni?

Ustanci, ratovi, revolucije su dizali planince i poput bujice raznosili ih po celom Balkanu. Francuski istoričar Brodel u studiji o Mediteranu tvrdi da je „planina obično svet izvan civilizacije“, a njeni stanovnici, Zagorci, su „rođeni vojnici, banditi ili prognanici, hajduci ili uskoci, „hitri kao jeleni“, epski hrabri. Planina podstiče njihove prepade, a hiljade narodnih pesama opeva njihove podvige: pretučeni begovi, napadi na karavane, otmice lepih devojaka“.

I kada su sišli sa planina u ravnice i varošice, Jovanović ističe, da su i narod i elita ostali u stanju „dinarske psihoze“, pa se živelo pustolovno i udaralo se na sve ono za što su oni mislili da je nepravda. A nepravda je sve ono što ograničava „poludivlju narav“ koja alibi nalazi u permanentnoj proizvodnji „nacionalnog oduševljenja“ i autohipnozi „herojskim narodom“ u ratnoj službi „nacionalne misije“. Nekom „revolucionarnom selekcijom“ stvorena je „jedna srdačna i buntovna rasa“, utvrđuje Jovanović. Pod udarima takve stihije „zdrav razum“ popušta, on podrazumeva hladnoću, odložene reakcije, prihvatanje realnosti, kompromis, praktičnost, pravljenje dugoročne strategije i efikasne taktike. „Zdrav razum“ uvek pita za cenu nečega, šta nešto košta i da li će i koliko da pretekne. Ne prihvata posledice rizika „neka košta šta košta“ i život nasumce, od danas do sutra. Nije slučajno da smo mi potpuno finansijski nepismen narod.

Jeste, postoji pozitivna čudnovata prirodna bistrina i slobodoljubivost sposobna za veliki polet u časovima pregnuća. Pokazale su se, međutim, nedovoljne u sudaru sa civilizacijom. Nesposobnost za disciplinu i nesposobnost za zajedništvo ometale su plodotvornu društvenost. Brodel je primetio da su planine centralnog Balkana područja raštrkanih naseobina i citira vizantijskog cara i istoričara iz desetog veka Konstantina Porfirogeneta da „ti narodi ne mogu da podnesu da dve kolibe stoje jedna blizu druge“. U izolacijama, bilo planinskim, bilo društvenim, mudrost grčkih filozofa „Poznaj samog sebe“ i „Sve sa merom“ nema smisla.

Bogata mašta koja se iscrpljivala u pričanjima i samoisticanju suzbijala je negovanje unutrašnjeg života. Uz pusto maštanje išla je i odvratnost prema radu. U tom svetu samo glup i budala rade, a pametni nemaju rašta proveravati da li su sposobni ili ne. Praznina još praznijeg pričanja poput živog peska guta volju za stvarnim radom, kovitla se para pod pritiskom brzog oduševljavanja i brzog razjarivanja. U fantazmagoriji, međutim, ambicija je bez snage.

Nacionalna i politička oduševljavanja bez zdravog razuma dovela su elitu, neumoljiv je Jovanović, do „oskudice psihološke pronicljivosti“. Nije slučajno oficirsku kliku koja je vladala i Srbijom i Jugoslavijom od 1903. do 1941. nazvao „mesečarima“.

Te „mesečare“ i njihove političare-skutonoše istorijska nauka još nije obradila u objektivnom svetlu. Antikomunistička histerija im čak udara pozlatu, a nova država u njima traži kontinuitet i temelje. Crnorukci su bili na čelu svih državnih pogona u kojima se izgrađivala njihova trijumfalističku istorija i čistio svaki atonalni šum koji bi narušio njihove slavodobitne himne.

Što je društvo zatvorenije, utoliko je šansa za preživljavanje zdravog razuma manja. Na stvaranje poželjnog nacionalnog karaktera u nedemokratskim i partokratskim društvima utiču dominantna stranka u vlasti i civilne i vojne tajne službe. Oni selekcionišu i verifikuju ljude za poželjnu elitu. Bez obzira na proklamovane javne uzore, tajne policije postavljaju svoje ljude, često beskarakterne i besprincipijelne, prevrtače i lažljive, podle i podaničke, spremne na sve, a u saradnju primaju i štite mediokritete, čak i one sa kriminalnim pedigreom. Karakterne i principijelne lome ucenama, kompromituju, marginalizuju, a podobne „ližisahane“ ubacuju u epicentar javnog života. Vade mulj koji inače nikada ne bismo videli. Sa takvim ljudima na površini, moral pada, vrednosti se rastaču, društvo propada.

Kao u Nušićevoj Srbiji i u Pašićevoj Jugoslaviji kadrovanje, selekcionisanje, raspored i unapređivanja vršili su se pristrasno po regionalnim, plemenskim, rođačkim, stranačkim i ličnim kriterijumima. I Titovu Jugoslaviju je to dovelo do kraha. „Mesečari“ su, opominje Slobodan Jovanović, sve one koji se nisu slagali sa njima etiketirali kao „beskičmenjake“ i svrstavali ih u kategoriju „rđavi Srbin“. „Rđavi Srbi“, ma koliko zapravo da su bili dobri Srbi, teško da su mogli da uđu ili stvore elitu. Mogli su da napreduju samo u tabloidnu bruku, u zatvor, ali i pod zemlju. I ko vaspitava te vaspitače? Na kakvom obrascu? Na osnovu čega se oni stavljaju iznad društva? Brodel tvrdi da se hajduk kada siđe u grad lako pripitomljava i postaje, gle čuda, žandarmerijski pomoćnik.

Crnorukci su se iznad društva postavili serijom ubistava, njihova surovost stvorila je društvo straha. Jovanović ih naziva „mesečarima“ jer su bili „oduševljeni nacionalisti koji su verovali u istorijsku misiju Srbije i bili rešeni da se toj misiji posvete. Ali, patriotsko oduševljenje ugušilo je svaku kritičnost u njima. Oni su kao mesečari postali neosetljivi za teškoće i opasnosti“. Pod njihovom supervizijom Srbija je išla nizbrdo sve do 1941. godine. LJutili su se na zdrav razum vlade kada je procenjivala situaciju ili kada se plašila rizika. U vreme mira bili su toliko osioni da vlada nije znala šta da radi sa njima. Bio je to nagon koji nije umeo da stane, i koji je manifestovao nedostatak psihološke pronicljivosti da „pokrenuti događaje nije isto što i događajima upravljati“. Mahniti u nacionalnom oduševljenju, primećuje Jovanović, nisu poklanjali pažnje ni ratnoj spremi ni tehnici rata uopšte. Vinaver je u „Godinama poniženja i borbe“ opisao kakvu su sramnu propast i ljagu 1941. godine ti „mesečari“ priredili narodu i vojsci.

Slobodan Jovanović u „Jednom prilogu“ nastupa kao metaistoričar i na početak srpskog novog doba, po metodi Đanbatista Vika, stavlja dolazak misaonih divova u masu varvara. Munju prosvećenosti sa Zapada donosi Dositej, on je grom koji nacionalni problem postavlja kao kulturni problem, vojuje protivu „popova i njihove vlade nad duhovima“, naspram endogenom sujeverju uvodi trezvenost zdravog razuma i otvara prostor za stvaranje inteligencije. Govorom tela Dositej se razlikuje od domorodaca. Imućnijima su tela zatrpana teškim, širokim turskim haljinama i okićena jataganima, fišeklijama i kuburama, a seljaci u prnjama, svi u istočnjačkim sporim pokretima, čučenjima i sedenjima prekrštenih nogu, u konspirativnim mimikama i gestikulacijama, skrivenih pogleda. Na skulpturama Dositeja vidimo vitko telo, sa slobodnim i istaknutim rukama i nogama, racionalno odeven, telo u hitrom i stalnom pokretu, radoznali putnik slobodnog duha. Sa portreta u nas beskompromisno i slobodno gleda prosvećen i dostojanstven čovek, Evropejac.

Pored Dositeja, među očeve nacije, Jovanović stavlja Vuka, NJegoša, Svetozara Markovića, Cvijića, kontroverzni a svojim dinamitnim oduševljenjem uticajan do danas liberalni pokret Ujedinjene omladine. To su ljudi koji će pokušati da u praznini jedne svesti utisnu, svaki svoj, model poželjnog života. Prema crkvi je distanciran i oprezan, komentariše je usput, ne divi joj se. Borba za civilizacijsko oslobođenje podrazumeva borbu protiv klerikalizma. Dositej ju je potisnuo, ali se ona uključila u nacionalnu borbu „gde je za vreme Turaka stekla velikih zasluga“. U tim borbama se amalgamišu pravoslavna vera i srpski nacionalizam i „usled toga srpski nacionalizam bio je sav prožet onim fanatizmom koji religija daje“.

Posle 17 godina života među Englezima Jovanović se distancira od svih oblika srpskog nacionalizma. Sa usijanim glavama, uviđa, u novom svetu se ne može daleko stići, a može se mnogo nastradati. Ne toleriše ni Vuku. Jeste da Vuk u nacionalnu misiju dolazi sa Zapada, ali je inspirisan nemačkim romantizmom, a ne evropskim racionalizmom kao Dositej. Militantni oblik nemačkog Sturm und Dranga preživela je Evropa 1941-1945, a nacizam je ekstremizovao postulat romantizma o naciji kao jednoj izuzetnoj duhovnoj porodici sa izuzetnim zbirom intelektualnih i moralnih svojstava. Mada ne kaže, ali se između redova može naslutiti da Jovanoviću Vukovo traganje za autentičnom srpskom dušom od pre dolaska Turaka liči na nemačko oživljavanje Nibelunga i arijevskog pranaroda sa Himalaja. Sumnjivo je i to oživljavanje narodnih umotvorina, zar sa drevnim Srbinom da se pravi novi Srbin?

Da li se baš može Vuk učiniti odgovornim za, čak i preterano, omladinsko oduševljenje jednog netom oslobođenog naroda? Jovanović kao da deli Vinaverovu podsmešljivost koji primećuje da je Vuk Novi Zavet prevodio „u plahom duhu hajdučkom“ i da je to „silovito i krepko jevanđelje, daleko od svakog bogoiskazateljstva, od svake raznežene i zanesene odanosti nebesnom carstvu“. Autentični biblijski pojmovnik, međutim, ni do danas nije ušao u srpske uši i u srpski jezik. Tome je Vuk najmanje vinovnik.

Vuk oživljava jezik koji u civilizaciju upada sa hajdučkim ritmom plahovitog dinarskog pranaroda tako spremnog da se odazove na „revolucionarna oduševljenja“. Pedesetih godina prošlog veka u londonskom hotelu Jovanoviću ne može da promakne kako su se ti oduševljeni Dinarci lako pretvarali u revolucionare, komunističke komesare, u odane čuvare poretka, u bezmerne slavitelje vođe. Sa istim praznoverjem su prihvatali komunizam, kao i pravoslavlje. I danas, nove četničke vođe više vole da liče na Tita, nego na Dražu.

U procesu oslobađanja od Osmanske imperije nastao je diskontinuitet i u tom vakumu u potrazi za identitetom srpska omladina u Vukovoj Drugoj knjizi narodnih pesama je našla temelj svog svetskoistorijskog postojanja. Pre nego Novi zavet ta pesmarica postaje „jevanđelje jedne naše čisto srpske etike“. Iz „fabrike ljudi“, kako Brodel naziva mediteranske planine, u ravnicu i varošice premešta se i fabrika jezika i etosa i masovno zatrpava imaginarnim šablonima duh mladih devetnaestog veka. Kao nekom srpskom gotikom transcendira se taj horror vacui neispunjenog identiteta. Iznenada oslobođena individualnost je prazna, još daleko od zapadnjačke personalnosti. A kroz pesmaricu stižu joj u uzbudljivom stripu mistični srednjovekovni monasi sa uveravanjima da Božije carstvo nije od ovoga sveta, časni vitezi bez mane i straha, turniri fer-plej junaka, plemeniti velikaši ispunjeni solidarnom čovečnošću, i posle svih njih u brzom i oštro razigranom kolu hajduci i uskoci koji i bez popa znaju šta je Božija pravda pa svojeručno sude onome što oni smatraju da je ljudska nepravda. Ritam deseterca razgoni strah i dovodi do transa u osećanju snage nad ostacima carstva koje je toliko godina vladalo njima i pretvorilo ih gotovo u životinjsku farmu, a sada na njihove oči svakim danom nezadrživo propada. Nad tim lešom (turska reč) uzdižu se i o sebi prave predstavu da su „jedan herojski narod“.

Jovanović se plaši te mahnitosti, pronašao joj je medicinsko ime – „dinarska psihoza“ i ona nije bila bez praktičnih posledica. Podvizi Srba u Balkanskim ratovima i u Prvom svetskom ratu, objašnjavaju se „tom psihozom“. Normalan čovek takvo što ne može ni postići, ni podneti. Slobodan Jovanović je jedan od retkih, a posle Sime Matavulja, koji se distancira od NJegoševog „master narativa“, mada je među Srbima najuticajniji. Ne dovodi u pitanje veličinu pesničkog genija, već politički koncept poruke koju delo šalje. I oko političkog i nacionalnog koncepta NJegoša sudariće se sto godina od njegove smrti i Đilas sa Isidorom Sekulić.

Metafore pesnika sa planine prihvaćene su kao „master narativ“ za srpsku budućnost, kao „zavetna misao“. Na prvom mestu jeste „pjanost slobodom“ i samoubilački poziv „neka bude što biti ne može“ sa kultom Obilića „žertve blagorodne“. NJegoševim Obilićem se inspirisao u svojim patriotskim poslovima i Željko Ražnatović Arkan. Isidora Sekulić se opijena poezijom Vladike otisnula u tu prapostojbinu, u planine, u „trpiji“ među Crnogorce koji su se takmičili ko će slavnije pasti i umreti, ko će doneti tursku glavu, ko će sa više riska izvesti pljačku, ali koja, vidi vraže, nije pljačka, već pravedna osveta i bojni manevar. NJih, primećuje Isidora u „NJegošu, knjizi duboke odanosti“, kao i klasične Grke nosi agon, ali Grci imaju Olimpijske igre, a ovi se na bačijama pored brava na ražnju nadgornjavaju, istražuju izdajnike, podsmevaju se Mlecima i Francuzima, ili bežeći skaču s kamena na kamen posle „pravednih pohara“.

Tvrdi Isidora da Crnogorci, ti brđanski Srbi, ne trpe relativnosti, na sumnju ili provokaciju se odgovara revolveraškom brzinom. Upravo suprotno je tačno – eluzivnost, ambivalentnost vlada Crnogorcima. Kada ih je posetila bili su zatvorena plemenska zajednica, trebalo je da dođe epoha socijalizma i da se oni kao „Titini komunisti“, „narodni heroji“ i „odgovorni napredni drugovi“ rašire od Zagreba do Beograda i izlože svoje talente. I Srbi i Crnogorci. I Srbija i Crna Gora. Pa zatim i NATO i Rusija. I za i protiv nezavisnosti Kosova. I poštenje i kriminal. Jedino što je fiksno, jeste novac. Tu fiksaciju maestralno otvara Isidora u poglavlju „Testament Vladike Rada“.

Od pet tačaka u testamentu, četiri su isključivo o novcu – „Vladika je, kao svi Crnogorci, vrlo cenio čega u Crnoj Gori nije bilo, gotov novac“. NJegovi novci su u bankama u Beču i Peterburgu, ali i kod brata Pera. Kada se sve sabere bilo je oko četvrt miliona fiorina što je bila velika svota. Kako je Vladika došao do tolike sume? Za dosta dobre novce prodao je dva crnogorska manastira Austriji. Za dobru svotu dukata od hercegovačkog vezira Ali-paše Rizvanbegovića pristao je da sruši kulu na Grahovu, koja je dominirala turskim položajima. U Rusiji je izradio godišnju pomoć Crnoj Gori. Sabirao je porez, štedeo je, krivce je globama kažnjavao. Među crnogorskim poslovicama ima i ova: Dugijeh prstiju, ka Vladika Rade. Isidora pretpostavlja: „Možda je brata Pera, neobično vešta trgovca, pomagao kapitalom i delio s njim dobit… Novac se množio pod jedinim uslovima pod kojima se može množiti u zemlji iz koje se ništa ne vadi – spekulacijom i štednjom… Umro je bez dugova, a zemljacima svojim zbrinuo koru hleba i barut. Ima narodna poslovica: Posna kuhinja, mrsan testament“. Čim je prešao na materijalne stvari, Isidora primećuje, imponuje nam neverovatno slabim stilom i slabom gramatikom. Dodala je na kraju: „Dirne čitaoca neizbežnom slabošću svih imalaca: verom u zauvek, u večni život kapitala, večnu važnost čovekova raspologanja i određenja.“

Verovatno je upravo ovo poglavlje nagnalo gromovnika agitpropa Milovana Đilasa da baci na Isidoru knjigu „Legenda o NJegošu“ (naslov mu je sugerisao Miroslav Krleža, grafičku opremu uradio Bojan Stupica), čitavo jedno klupče šištavih zmija, jedno praznoslovlje puno relativizacija i ambivalentnosti. Dirnula je u dinarsku svetinju, otkrila njegove trgovine, kaišarenje, tvrdičluk, još je NJegoša svrstala u srpske pesnike! Bilo je to dovoljno da se optuži da jeste talentovani, ali bezuspešni trbuhozborac starog i tradicionalnog srpsko-velimirovićevskog buržoasko-mističnog nacionalizma.

Iskusila je ono što je i opisala da brđani imaju „vijugavu i vrletnu reč koja stalno stoji na gotovs da pokudi, ismeje, razgoliti…“. Đilas je napadao i svoje marksiste koji su se usudili da zaključe da se NJegošev obrazac ostvario u narodnooslobodilačkoj borbi 1941-1945. godine. Gnevno piše da je to apsurd, mada je dopustio da ima sličnosti: borba protiv okupatora kod NJegoša je protivu Turaka, kod Tita protivu Nemaca; borba protiv izdajica kod NJegoša poturice, kod Tita sluge okupatora. A tek koliko je daleko otišao aktuelni „infombiroovski velikomučenik“ Radovan Zogović, koji je „da ne trepne tvrdio da je NJegoš, a ne Marks, bio nezamjenljivo oružje u našoj narodnooslobodilačkoj borbi“. Dinarci su, ipak, uvek povezani i kada su naoko na suprotnim stranama. Đilas je grozomornom žestinom napao Isidoru za nacionalizam, uništio drugi deo njene knjige, ali je do groba bio dubokim prijateljstvom vezan za Matiju Bećkovića, prononsiranog dinarskog nacionalistu. A Radovana Zogovića je ove godine velika grupa crnogorskih intelektualaca kandidovala za posthumnu dodelu NJegoševe nagrade. Dinarski krug kredom drži ih sve na okupu.

Među merkantilnim Englezima Slobodan Jovanović zazire od „pustinjaka cetinjskog“, naziva ga „hrišćaninom i kaluđerom“ koji je imao „lični doživljaj“ naše narodne sudbe, a njegova „pesnička mašta“ od naše istorije je napravila tragediju, što ga je nateralo da uputi kletvu budućim naraštajima i ona se može skinuti samo reinkarnacijom Miloša Obilića. NJegoš je jedan od kreatora „dinarske psihoze“. Jovanović hvata NJegoša, međutim, u teodicejskoj protivurečnosti. Mada je smatrao da je borba protiv Zla najsvetija dužnost pred Bogom, on je u „Gorskom vijencu“ odobrio pokolj poturica, jer je to bila politička nužnost. Sva sredstva su, i najkrvavija, dozvoljena protivu neprijatelja i izdajica. Pustinjak cetinjski je negirao hrišćansku etiku i prednost dao nacionalnim interesima i političkom makijevalizmu. NJegoš nam nije, zaključuje Jovanović, ostavio kulturni, već nacionalni obrazac. On podseća da „Gorski vijenac“ završava sa veličanjem nacionalnog junaka Vuka Mandušića u čijim je rukama svaka puška ubojita. Jovanović je svakako zapazio da „svaka puška“ može biti i četnička i komunistička.

NJegoš i Dositej su antipodi. Kod prvog nema vaskrsenja bez juriša u smrt, kod drugog vaznesenje je uzdizanje kroz svetlost razuma. Prvi drži opelo nad pogibijama i Kosovom, drugi diriguje mocartovski divertimento znanju i dostojanstvenom životu građanina u Evropi. Prvi poziva u htonske dubine mrca, drugi u Teslin etar premrežen elektro-talasima.

Dositej se zalagao da pre političkog mora da dođe moralni i intelektualni preporod. Političke slobode su stvarno slobode tek kada su utemeljene na prosvećenosti i tekovinama razuma. Mita Kostić i Miodrag Kolarić su ukazali na mnogobrojne mlade srpske intelektualce koji su želeli da jozefinske reforme primene na srpski narod ogrezlom u verskim predrasudama i neprosvećenosti. Dokle te slave svakog dana i postovi koji iscrpljuju, niti rade, niti imaju i snagu i vreme za rad! Srpski jozefinisti su sebe smatrali nacionalistima. Dositej je zahtevao da se nacionalnost odvoji od vere. Proširio ju je na poreklo i krv, pa je u Srbe ubrajao i sve one muslimane i katolike koji su se osećali Srbima. Tradicionalnu naklonost prema pravoslavnoj Rusiji ova generacija srpskih intelektualaca je zamenjivala ljubavlju prema Rusiji Petra Velikog i Katarine II, u temeljnom kulturnom preobražaju pod uticajem Zapada.

Ipak, zaveti, kletva i puška su potisnuli kulturu i zakon. NJegoš Dositeja. Vraćamo se na čuvenu priču o „nemčkarima“, o nacionalno sumnjivim Srbima iz Austrougarske, koji su u Beograd doneli ideju zakonitosti, pisali zakone i ustrojili sudove. Srbijanci su se tek postepeno i sa velikim fingiranjem, saopštava Jovanović, navikavali na tu boginju Pravde vezanih očiju, koja je njima svojim formalizmom često „vređala osećanja čovečnosti“. Misija nosioca modernih evropskih koncepata državnosti se, svedoči Dubravka Stojanović, najčešće završavala u izgnanstvu i zaboravu, mada je svaki pokušaj ostavljao traga i predstavljao putokaz za dalji napredak.

Mnogobrojni srpski intelektualci iz Austrougarske bili su izbačeni iz srpske javne svesti, iz popularne i feljtonske istorije veličanstvenih srpskih revolucija i dinastičkih obračuna. Nisu impresionirali „dinarsku psihozu“ diplomama sa univerziteta u Haleu, Lajpcigu, Beču, Pešti, Getingenu, niti svojim velikim i raznovrsnim bibliotekama. Zaharije Orfelin, Dositej, Sava Tekelija, Emanuil Janković, temišvarski episkop Petar Petrović, karlštatski episkop Lukijan Mušicki, karlovački mitropolit Stefan Stratimirović, Sima Milutinović Sarajlija, Jovan Hadžić, Jovan Sterija Popović i još mnogi drugi bili su nosioci kulturnog obrasca i patriotizma koji su se teško, ili nikako nisu primali ispod Save i Dunava. Tronoški arhimandrit Stefan Jovanović je bio organizator ustaničkih akcija među Srbima u Beogradskom pašaluku. Ne znamo za njega. I ne samo za njega već i za mnoge druge koji su pripremali i ustanak i uspostavljanje moderne evropske države. Svi oni su za Srbiju izgubljena srpska generacija, a posvetili su joj život. Miodrag Kolarić tvrdi da su „ideje Dositeja i drugih pobornika prosvećenosti ostale da žive i našle su pristalicu u vojvodi Milošu Obrenoviću“. Ali, i ta prosvetiteljska dinastija je u krvi uništena.

Iščezavanje srednjoevropskih srpskih intelektualaca iz istorijske svesti, odbacivanje zapadnog kulturnog obrasca, dogodili su se zbog apsolutne nepismenosti masa. Nisu ni mogle izabrati, kada nisu ni imale izgrađene rasudne moći, a državom su vladali „dinarski mesečari“. Na raspolaganju su im bila sva sredstva, od škole do štampe i tajne policije da uspešno marginalizuju i ponište sve modele koji ih razvlašćuju. Krug je bio zatvoren: elita se uspešno prosto reprodukovala iz mase.

I gde je danas dve hiljade sedamnaeste „herojski narod“? Veliki umetnik Predrag Ejdus je pre nekoliko dana bio vrlo iskren:“Mi smo u suštini jedan slugeranjsko-podanički narod koji pritom ume da bude i doušnički, bez obzira na sve slobodarske tradicije. Postoji vrlo jak i razvijen sloj u narodu koji u određenim okolnostima vrlo lako ispliva na površinu“.

Slobodan Jovanović je u Londonu pred smrt između NJegoša i Dositeja prednost dao Dositeju. A današnji Srbi? Smederevski roterijanci su 2010. postavili skulpturu Dositeja, rad akademika Nikole Koke Janković, ispred zgrade gimnazije u centru grada. Čaršija je sa burnim negodovanjem dočekala spomenik. Šta će nam, zašto, čemu? Dositej nije učitelj smrti, ne nosi kuburu, nema hajdučke redenike preko grudi, ne gleda mrko, još je obučen čudno – u civilu, građanski.

(Nastavlja se sledeće subote)

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari