Moguće je da se nikada pre nisu stekle tako povoljne okolnosti za obavljanje posla ministra kulture kao što je to slučaj danas u Srbiji; bar kada je o knjigama reč. Sve što je ovde u vezi sa knjigama u toliko je očajnom stanju, da minimum dobre volje i trunka preduzimljivosti mogu doneti vidno poboljšanje.

Moguće je da se nikada pre nisu stekle tako povoljne okolnosti za obavljanje posla ministra kulture kao što je to slučaj danas u Srbiji; bar kada je o knjigama reč. Sve što je ovde u vezi sa knjigama u toliko je očajnom stanju, da minimum dobre volje i trunka preduzimljivosti mogu doneti vidno poboljšanje. Zato treba zavideti novom srpskom ministru kulture Vojislavu Brajoviću i timu koji on izabere: čak i ako budu hteli samo malo da rade, učiniće mnogo; bar kada je o knjigama reč.

U zemlji nepismenih više od 800 izdavača

U Srbiji je trenutno registrovano više od 800 izdavačkih kuća, uprkos činjenici da je «ozbiljno izdavaštvo na ivici propasti», tvrde stručnjaci iz branše u novom broju poslovnog časopisa E magazin. U tekstu pod naslovom Srpsko izdavaštvo živi na šundu! , direktorka izdavačkog preduzeća «Građevinska knjiga» Stana Šehalić tvrdi da status knjige kao kulturološkog fenomena, «neminovno omeđuje činjenica da je Srbija zemlja sa oko 700.000 nepismenih građana i s više od dva miliona onih koji nisu završili ni osnovnu školu».

«Tu su i oni koji bi kupovali knjige kad bi imali čime, dok oni koji ne muče muku s novcem, glatko potpisuju astronomske račune u elitnim restoranima, voze najnovije modele automobila, ali knjige ne kupuju», navodi Šehalićeva. Ona, međutim, ističe da u Srbiji, kao «zemlji paradoksa», prema poslednjim podacima, registrovanih izdavača ima više od osam stotina, odnosno par stotina više nego pre samo nekoliko godina. Zamenica direktora izdavačke kuće «Klio» Nataša Đelošević ističe da se izdavaštvo u Srbiji održava na kiču i šundu, odnosno na literaturi koja omogućava kratkotrajno bekstvo od stvarnosti i sive svakodnevice. «Imamo poplavu raznoraznih pikanterija iz života vladara ili njihovih ljubavnica, poplavu literature kako preko noći ovo ili ono… Bitno je samo da bude brzo i lako i to je postao recept koji garantuje uspeh. Nadam se da će se taj odnos prema znaju promeniti», ističe Đeloševićeva.

Napravimo razliku između dva nivoa delatnosti Ministarstva kulture. Prvi je servisiranje potreba onih poslenika čije aktivnosti spadaju u delokrug obaveza Ministarstva. Drugi je sprovođenje određene kulturne politike podržavanjem onih kulturnih poslova za koje Ministarstvo proceni da su od posebnog značaja. Uslovno rečeno, prvi nivo bi trebalo da bude u određenoj meri vrednosno neutralan. Na drugom nivou trebalo bi da se jasno vide one vrednosti za koje Ministarstvo smatra da treba da budu dodatno podržane i promovisane.
Kada je o knjigama reč, jedna od ključnih stvari na prvom nivou jeste snabdevanje republičkih biblioteka novim knjigama. U prethodne tri godine, otkupi knjiga za biblioteke rađeni su neredovno, a knjige su birane tako da je nemoguće utvrditi merila na osnovu kojih je to bilo rađeno. Štaviše, nijednom pre raspisivanja konkursa nije se znalo kojim novcima se raspolaže za otkup. Predlog za novog ministra i njegove saradnike je jednostavan: planirajte otkup i obezbedite sredstva u budžetu na vreme; ako niko od vas ne zna kako se to radi (a to nije sramota; sramota je ne pitati), i za to postoji rešenje – najbolje organizovani otkupi u poslednjoj deceniji bili su urađeni 2001. i 2002. godine, kada je otkup rađen pod okriljem Narodne biblioteke Srbije. Ljudi koji i danas tamo rade jesu u stanju da sve to opet uspešno organizuju, i time rasterete samo Ministarstvo.
Nažalost, novo Ministarstvo treba da završi i proces otkupljivanja knjiga koji je započelo prethodno, u decembru prošle godine. Taj posao mora što pre da se završi, da se ne bi preklopili otkupi za 2007. i 2008. Pretpostavljam da bi i u tome mogla da im pritekne u pomoć Narodna Biblioteka Srbije.
Novo Ministarstvo bi već prvih nedelja moglo da pruži i podršku malobrojnim knjižarama u Srbiji time što će se založiti za suzbijanje i uklanjanje nelegalne prodaje knjiga. Ta podrška mogla bi da se poveže i sa obaveznim plaćanjem poreza na dodatu vrednost. Ministarstvo bi, na primer, moglo da traži da deo poreza koji se plaća na prodate knjige ide direktno u budžet za otkup knjiga. Time bi se izvršio dvostruki pritisak na one koji prodaju knjige a ne plaćaju porez. S jedne strane, budući da ne plaćaju porez oni krše zakon, i to je dovoljan razlog da se sklone sa ulica. S druge strane, time što ne plaćaju porez neposredno umanjuju sredstva za otkup knjiga i tako nanose štetu izdavačima, te bi i samim izdavačima išlo u prilog da ih ne snabdevaju knjigama.
Još jedna ustanova bi mogla da bude od velike pomoći Ministarstvu kulture. Reč je o Nacionalnom centru za knjigu, čije se uspostavljanje planira već više godina. Ta ustanova može da obezbedi kontinuitet u odnosu države prema knjigama i ublaži potrese koje u poslovanju sa knjigama izazivaju svaki izbori i promene vlasti. Ona takođe može da bude i mesto sa kojeg će Ministarstvu stizati jasno artikulisani programi za poboljšanje položaja knjige.
Ovo Ministarstvo neće moći da vodi doslednu kulturnu politiku. Takva politika načelno zavisi od opšte vrednosne orijentacije čitave vlade. Vlada koju je Srbija upravo dobila vrednosno je duboko podvojena (ustručavam se da upotrebim reč šizofrena). Između mita o Kosovu i mita o Evropskoj uniji, teško je uspostaviti koherentnu kulturnu politiku. Ali, ako se stvari makar i neznatno urede na prvom nivou, posledice nedostatka orijentira ili potpune arbitrarnosti na drugom nivou (što smo gledali u protekle tri godine) biće ublažene, a i to je već mnogo.
Vrednosni košmar u kojem Srbiju drži vlada formirana posle decembra 2003. nije povoljno okruženje ni za zakonosko uređivanje oblasti kulture, pa je i u toj sferi uzdržano i obazrivo ponašanje poželjnije od agresivne preduzimljivosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari