Bogoševce je srpsko selo prizrenske opštine smešteno u dolini Bistrice na putu Prizren-Brezovica i jedno je od sedam zaselaka Sredske. Nakon rata ovde je ostalo sedmoro Srba od dvadesetak koje su do pre tri godine obezbeđivali nemački vojnici.
Na ulazu u selo je autolimarska radnja, koju je otvorio jedan povratnik, mlad čovek koji je od neke humanitarne organizacije dobio mašine da bi od svog rada i zanata mogao da priverđuje.

Bogoševce je srpsko selo prizrenske opštine smešteno u dolini Bistrice na putu Prizren-Brezovica i jedno je od sedam zaselaka Sredske. Nakon rata ovde je ostalo sedmoro Srba od dvadesetak koje su do pre tri godine obezbeđivali nemački vojnici.
Na ulazu u selo je autolimarska radnja, koju je otvorio jedan povratnik, mlad čovek koji je od neke humanitarne organizacije dobio mašine da bi od svog rada i zanata mogao da priverđuje. I u samom selu ima promena. Nemačka organizacija ASB izgradila je tokom prošle godine nekoliko novih kuća koje odudaraju od uobičajene seoske arhitekture, visokih i lepih kuća građenih od kamena i koje, iako u njima najčešće ne živi niko, odolevaju vremenu.
Duška Tanasković, raspoložena i vesela, koju zovu seoskim portparolom jer je spremna da odgovori na svako novinarsko pitanje, nudi šta ima, počev od domaćeg vrućeg hleba. „Jedino nam nedostaje što u selu nemamo više meštana. Dobro živimo. Obilaze nas pripadnici Kosovske policijske službe, pitaju nas za probleme i veoma su korektni i profesionalni, kaže ona. „Pomagali su nam nemački vojnici na početku i puno im hvala. Sada kod mene, osim Bošnjaka iz susednih sela, dolaze i neki Albanci, poput pobratima mog sina iz Orahovca koji je kao agronom radio u vodoprivrednom preduzeću ‘Radonjić’ kod Đakovice. Idem i ja kod njih, kada su praznici ili svadbe“, kaže Duška čija su deca u široj okolini Beograda, gde žive i rade.
Prilikom boravka u selu došao joj je i sin Rade, a imao je i razloga za to. Trebalo je pomoći majci da opremi novu kuću, a i kako kaže „ovde mu je najlepše na svetu.“ „Rodni kraj je rodni kraj. Sanjam kada ću ponovo živeti ovde. Jedini problem je posao. Ja sam poljoprivredni inženjer i sutra bih se vratio da ima posla, a tako razmišlja i većina mojih seljana. Ovo je raj na Zemlji, a sada nam je izgrađena i nova kuća. Verujem da će se uskoro stvoriti povoljni uslovi i da ćemo svi zaboraviti politiku i živeti kao i ranije, prijateljski i komšijski“, kaže Rade dok postavlja šporet u novoj kući.
U selu je puno livada i bašta koje su se nekada obrađivale. Sada je drugačije. „Ja obrađujem samo jednu baštu“, kaže stara Dušanka i ističe da se meštani druže svaki dan. Izađu ispred seoske crkve, koja potiče iz „turskog vakta“ i tu razgovaraju o svemu i svačemu. Veliki problem im je što nemaju radio, ni TV signale. Jedino slušaju lokalnu radio Astra iz Gornjeg Ljubinja. Rade kaže da kada dođe u selo nekada ode i do Prizrena, a njegova majka to redovno čini. „Često idem u Prizren i nisam imala problema. Ljudi su ljubazni, uljudno me usluže kada odem u prodavnicu, opštinu, po neka dokumenta iako ne znam albanski. Ljubazni su prema meni i u kombiju ili autobusu koji saobraća do grada. Mi smo uvek ovde živeli zajedno, išli na veselja i praznike jedni drugima, zašto da ne bude i dalje tako. Ja te običaje i dalje gajim, odlazim i dolaze mi i Albanci i Bošnjaci“.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari