Vladimir Jokić Elitna specijalna ustanova za pitomce sa posebnim potrebama „Miloš Obilić-Valter“. Derutno zdanje je džaba krečeno – po zidovima se mogu videti grafiti Nacionalnog stroja, Obraza i drugih bratstava kampusa, a tragovi kašikara ruže prozore u prizemlju. I dvorište je zakorovljeno – otkako je odložen srp, tu ni sablja ni kosa ne pomažu.

Vladimir Jokić Elitna specijalna ustanova za pitomce sa posebnim potrebama „Miloš Obilić-Valter“. Derutno zdanje je džaba krečeno – po zidovima se mogu videti grafiti Nacionalnog stroja, Obraza i drugih bratstava kampusa, a tragovi kašikara ruže prozore u prizemlju. I dvorište je zakorovljeno – otkako je odložen srp, tu ni sablja ni kosa ne pomažu. Dobro se drži samo taraba – nju stalno učvršćuju, s one strane.
No, u kampusu vlada veselo raspoloženje: igra se, peva, trubi, slavi…
Veliki odmor.
U dvorištu, ispod lipe, dve grupe igraju trule kobile. Na čelu jedne je ponavljač Ivica, drugu predvodi Vučela, vunderkind. Nedaleko od njih trećak Lončar igra se s kucom – ne zna se ko je slađi. Ni ko je ko. Vuksa šlihtara ne odvaja se od svog para – Svetog Save, a Velja se zavukao u učionicu i mulja nešto ispod klupe dok levom rukom drži sliku Samante Foks. Jočić, nestašan kako ga Bog dao, šunja se oko kantine držeći pajser iza leđa. Mora da je tu negde i Nalić. Najtalentovanijem članu vajarske sekcije, Kojadinu, prvi redar Koštunica ne daje više vosak, pa je sad Kojadin sav od plastelina. Ali, jak je u njega stvaralački grč – ako i plastelina ponestane, tu je testo. Zoki Stojković, sa svojim starim parom Ratkom Markovićem, traži ostale iz starog društva, a Parivoda nikako da izbroji pare što mu ih ostavio Mlađa za užinu.
Predsednika Odeljenjske zajednice, Bokija Tadića, tata obukao u matrosko odelo, lepo ga očešljao i posadio u prvu klupu – da čeka para Koštunicu, koji se uspavao. Ako bude dobar može i on sa Svilenim i ostalim odlikašima da ode odavde i pređe na koledž.
Vešt s lopatom, Toma kopa nešto u dnu avlije, Mićun se štreca. Na suprotnoj strani, Čeda ne zatvara usta, a otvorio bi prolaz na tarabi da nije Vučića s keserom i ovolikim ekserima.
Zvono s kubeta. Počinje sedmi čas. Dolazi Teacher.
Teacher: (očinski) Draga deco, danas ćemo da učimo kako se kaže „da“, „hoću“ i „hvala“. Ti iz prve klupe – jesi li se razbudio?
Koštunica: Njet!
Teacher: (još očinskije) A ti pored njega, hoćeš li da ponoviš o čemu ćemo danas učiti?
Tadić: Neću!
Teacher: (očajno očinski) Draga deco, hajde kažite: šta vi zapravo hoćete? Recite već jednom, ako Boga znate…
Pitomci: Nećemo!
Na udobnom karatavanu Ustanove, sa prostranim doksatom i kapelom s kriptom oslikanom svim vekovnim ognjištima, oseća se briga za sudbinu vaskolikog roda, praćena mudrošću i nacionalnim dostojanstvom. Baš se oseća…
Matrona Smilja Avramov i snajka Ljilja Smajlović tkaju Žikinu šarenicu za junaka pod krevetom. Koji ozdo viri putem Kostice Čavoškog. Tata-Ljuba pazi da mu se onaj mali ne dohvati lošeg društva, a Krestić razmenjuje misli s Ljušićem – ne zna se koja je od koje dublja, dok su ostali oci nešto šljonuli ali još vavolje o Istini i Pravdi.
U čelu sofre sede poljoprivredni tehničar i maturant, Dobrica i Matija. Podnimili brade, hukću – ne znaju šta će od brige za Rod u Istoriji i Trajanju.
Dobrica: (hukće) E, moj Matija, za nas – daleko je sunce…
Matija: (hukće) Ama, Dobrice brate, dok je nama dece naše biće i nade da će nam svanuti. A sunce se na istoku rađa… Velim ti: ćeraćemo se još…
Dobrica: (daje gas – brekće) Zar s celim svetom, Matija?
Matija: (do daske) I s vasionom, i s nebom ako treba! Dobro znaš, Dobrice, kakav smo mi narod…

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari