Od motike do Interneta

Mića Vujičić „Svakoga tko je mislio da nikakva kreativnost ne može niknuti u birtijama iz kojih trešte Severina i drugi, pa makar se noću ondje potajno puštala i urbana glazba, Pušiona bi mogla podsjetiti da nije moguće predvidjeti gdje će se dogoditi literarna vitalnost. Kada se činilo da je naša stvarnosna proza već doživjela svoje metastaze, i da se tematiziranje izgubljene generacije odrasle u narkofilskom filmu već doista istrošilo, pojavila se Pušiona. Sada odjednom

Ubiti književnog junaka koji je postao najčitaniji pisac: Vlado Bulić

izgleda kao da nitko prije Denisa Lalića nije uvjerljivo opisao kako je odrastati u našoj mladoj demokratskoj državi.“ (Gordana Crnković, Feral Tribune)
Damir Pilić, iz Slobodne Dalmacije: „Jasno da iz dramskih razloga ne možemo odati što se to odvija u srcu hrvatskog sna, ali možemo konstatirati da se nešto kasnije i sam akcijski junak Denis Lalić uhvatio za glavu: ‘Jebote, počeo sam s Hunterom Thompsonom, a završio na krvi, narodnoj epici i počeo se pretvarati u pravog hrvatskog junaka. A trebalo bi biti obrnuto.’ Da je obrnuto, ovo bi bila drugačija zemlja, pa Denis Lalić možda ne bi ni postojao, niti bi otišao tražiti srce hrvatskog sna. Ako je zbog ičega ovaj rat morao biti pobjeda dinarske epike, neka je bio zbog ovog putovanja: sad znamo gdje je srce domovine i kako kuca.“
U komemorativnu literarnu raspravu uključio se i sam Josip Broz Tito: „Smrt zavisi od toga kako je netko živio. Ako ste uradili nešto korisno, to će vas nadživjeti. Ako je netko imao neku korisnu ulogu u životu, čak i tada svijet neće krenuti nizbrdo kada on umre. Ono što je on uradio, zauvjek će ostati. Istorija je dugačak proces. Ljudi nikada ne zaboravljaju šta je bilo dobro.“
O kakvoj je sad ovde zabuni reč? Da li o onoj postmodernističkoj koja staje u zaključak da „svako može biti Agata Kristi, a malo ko – Herkul Poaro?!“ Da, u slučaju bloga Pušiona i romana Putovanje u srce hrvatskoga sna radi se upravo o tome. Preminuli Denis Lalić samo je književni junak kog pisac uvek može da ubije jednim potezom ruke. A „Agata Kristi“ je Vlado Bulić, pisac iz Splita, rođen 1979. godine, koji je pod pseudonimom Denis Lalić napravio pravi bum među hrvatskim i eks YU blogerima.
Kada je objavio svoj prvi roman Putovanje u srce hrvatskoga sna – čiji je glavni lik isti taj Denis Lalić – te za roman dobio i prestižnu nagradu Jutarnjeg lista za najbolje prozno delo u Hrvatskoj objavljeno tokom 2006. godine, pisac je odlučio da otkrije svoj pravi identitet na blogu Pušiona, što je značilo samo jedno: ubiti književnog junaka koji je postao najčitaniji pisac. Denis Lalić se tako Bulićevom voljom zakucao golfom u samo srce hrvatskoga sna, ali mu isti taj Vlado Bulić nije oduzeo pravo da bude junak njegovog romana – pravo koje mu svakako pripada. Zapravo, postmodernistički poljuljana ravnoteža između književnog junaka i pisca koji ga je stvorio time je sasvim ispravljena. Poaro neće udarati po tipkama mašine za kucanje Agate Kristi, baš kao što Denis Lalić neće pisati Bulićeve romane, ali i Denis Lalić i Herkul Poaro baškariće se u svojim romanima, zauvek (sigurno!?) zatvoreni među koricama knjige.
Ipak, veza između bloga Vlada Bulića i njegovog prvog romana biće očigledna i na planu forme i na planu sadržine romana. Pisac se neće odricati svog blogerskog pera, te će u podnaslov staviti da je Putovanje u srce hrvatskoga sna zapravo „sedam linkova na jedan blog“, sve zajedno priča o detinjstvu, dečaštvu i mladosti glavnog junaka, svojevrsni bildungsroman, koji kroz osam priča ide od motike, kojom glavni junak Denis krči stine sa didom u vlaškom zavičaju, do Interneta, gde junak, namučen uspomenama iz mladalačkih godina života i slikama iz rata vođenog devedesetih, a usput opijen narkoticima i „svakodnevnim hardom“, stvara jedan novi identitet ili pre jedno novo virtuelno biće koje je daleko od „svog zavičaja“.