Godine 1506. Rafael Santi naslikao je neveliko ulje na ploči od drveta topole, Sveti Đorđe i zmaj, po porudžbini vojvode od Urbina. Tu sliku ovaj slavoljubivi velikaš hteo je da podari Henriju VII, u znak zahvalnosti za odličje reda podvezice kojim ga je engleski vladar počastvovao.

Godine 1506. Rafael Santi naslikao je neveliko ulje na ploči od drveta topole, Sveti Đorđe i zmaj, po porudžbini vojvode od Urbina. Tu sliku ovaj slavoljubivi velikaš hteo je da podari Henriju VII, u znak zahvalnosti za odličje reda podvezice kojim ga je engleski vladar počastvovao.
Lepota ove nevelike skladne kompozicije na kojoj mladić u oklopu i s plaštom i plavom podvezicom, na belom konju zagledanom u posmatrača slike, ubija nabreklo čudovište i spasava devojku iz pozadine, u prelepom renesansnom 3D pejzažu, donela je Rafaelu, po rečima Džoane Pitman, autorke neobične knjige Rafaelovim tragom (Mono & Manjana, 2006) munjevitu slavu i izbacila ga u vrh piramide umetnika visoke renesanse, gde je, istisnuvši čak i Mikelanđela postao najveći miljenik publike, plemstva i papstva.
Henri VII dotle je već bio izgradio na svom dvoru pravi kult ovog sveca-zaštitnika. Rekonstruišući početnu epizodu odiseje Rafaelove slike o svecu koji ubija aždaju, Pitmanova do detalja opisuje život i običaje na dvoru Henrija VII, njegove beskrajne zabave i terevenke u kojima su zmajevi bili u modi, a postojala je i hrpa relikvija vezanih za ovo sveca, među njima i kutija za koju se verovalo da u njoj postoji srce svetog Đorđa, kao i „desna noga svetog Đorđa“, koju je godinu dana ranije Henri dobio od francuskog kralja. Oduševljen slikom koja se uklapala u njegov imidž, Henri VII poklonio je donosiocu Rafaelove slike, Kastiljoneu, autoru poznatog renesansnog spisa Dvoranin, „nekoliko konja i pasa, i zlatan lanac“. Nekoliko godina kasnije kralj je umro. Njegov naslednik, Henri VIII, baštinio je i sve dragocenosti i kult svetog Đorđa koji je vulgarizovao do krajnosti pompeznim i izveštačenim ritualima, posle kojih je sledila gozba od preko dvesta jela, s obaveznim slatkišem poznatim pod nazivom „napad na junačke zube“, zapravo skulpturom svetog Đorđa u prirodnoj veličini, od šećera i badema, skroz prelivenom zlatnom bojom).
Sledeći dalje trag Rafaelove slike veličine obične ikone, Džoana Pitman je, uz podršku svog muža, raznih biblioteka i arhiva i brojnih kustosa i istoričara umetnosti, obavila posao na kom bi joj i Džems Bond pozavideo. Ova lektorka za japanski jezik na univerzitetu u Tokiju doslovno je proputovala sve tačke pet vekova dugog putešestvija ove slike, obigrala muzeje, iščitala more malo pristupačne istorijske građe, razgovarala sa najvećim poznavaocima pojedinih oblasti evropske umetnosti od renesanse do futurizma, i napisala knjigu uzbudljiviju od trilera. To štivo sačinjeno je od niza medaljona – kulturoloških studija o pojedincima koji su sticajem sudbine dolazili u posed Rafaelovog Svetog Đorđa, ali i o svim pratećim storijskim i društvenim okolnostima, običajima i odnosu tih ličnosti i njihovih epoha prema umetnosti, ne prezajući ni da svojim smelim pretpostavkama baci rukavicu već etabliranim mišljenjima eksperata.
Sama slika je, dakle, posle misterioznih 120 godina bez ikakvog istorijskog traga, volšebno dospela u posed grofa od Pembruka, a potom Čarlsa I što je Pitmanovoj povod da rekonstruiše čitav 16. vek u Engleskoj, na isti način ako što to čini Stiven Grinblat u knjizi Vil iz Stratforda, preteći uporedo život i običaje puka i dvora, uspone i padove kraljeva, kao i porodice Pembruk.
U 17 veku, Rafaelova slika je prešla Lamanš i skrasila se u kući „nuvoriš“ porodice Kroza. Iz njihove velelepne kuće-muzeja u Parizu, u kojoj su povremeno odsedali vodeći umetnici, Bernini i Vato, između ostalih. Potomci ovog bogataša, kćerke barona od Tjera, prodale su je Katarini Velikoj. U tom poslu posredovao je čuveni Deni Didro, prosvetitelj, filozof, enciklopedista, kog je Katarina Velika obilnom apanažom proizvela u glavnog dobavljača najdragocenijih dela evropskih slikara za veličanstvenu zbirku Ermitaža. Čitajući Rafaelovim tragom, saznajemo niz bizarnih detalja iz života velike ruske imperatorke. Pored ostalog, da je u svom svetilištu pod imenom Ermitaž, uvela stroga pravila ponašanja, koja su podrazumevala da kod kuće treba ostaviti sve ordenje, mačeve i šešire, ali i zatucanost i uobraženost, veseliti se, ali ništa ne slomiti, govoriti umereno i blago, a ne prepirati se ljutito i plahovito… i najzad, „ne iznositi pred drugima tuđi prljav veš“. Njena pohlepa prema vrhunskim remek-delima kakvo je i Rafaelovo, prerasla je snobizam i postala patološka opsesija koja neće biti svojstvena njenim naslednicima na tronu.
Dramatičan obrt za Rafaelovog sveca, koji se gotovo vek i po baškario na zidu Ermitaža, desiće se posle početka Oktobarske revolucije, kada ostaci kulturne elite u Ermitažu uspevaju da umetnine spasu od i razularene mase i nadiruće neprijateljske vojske i prebace ih u Moskvu. Po završetku rata i revolucije, u atmosferi negiranja svekolike umetničke tradicije, naročito zapadne civilizacije, daleko od očiju masa, vođena je bitka da se ove slike, među njima i Sveti Đorđe i zmaj, vrate Ermitažu, što je izvedeno teškom mukom, jer je na vo blago oko bacila lično Natalija Trocka, žena Lava Trockog, obrazovana istoričarka umetnosti.
Ironija je htela da slika Sveti Đorđe i zmaj, jedne noći, 1930, po nalogu Staljina, zajedno sa još dvadeset najdragocenijih umetničkih dela, bude tajno izneta iz Ermitaža i prodata tadašnjem američkom ministru finansija Endru Melonu, po smešnoj ceni od sedam miliona dolara. Od njih je Staljin ubrzo u izgradio fabriku traktora, kasnije tenkova.
Ekscentrični američki kolekcionar je Rafaelovu sliku i ostale dragulje svoje zbirke zaveštao Nacionalnoj galeriji u Vašingtonu, čiju je izgradnju sam inicirao. U njoj je Sveti Đorđe spokojan, od 1941. godine.
Rekonstruišući privatnu istoriju jedne od najskupocenijih slika na svetu u trendu nove istoriografije, Džoana Pitman došla je do neobičnog zaključka. Naime, gotovo svi njeni vlasnici bili su beskrajno pohlepni, beskrupulozni bogataši i moćnici, ljudi, koji nisu prezali ni od čega da ostvare svoje naume, a simbol njihove uspešnosti bila je i ova renesansna slika-relikvija neobične lepote.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari