Moj priljatelj Luka svojevremeno je objavio filolzofske eseje o Martinu Hajdegeru, do kojih sam slučajno došao, kao što se do onoga vrednog i inače dolazi, sa neobičnim naslovom Hajdegerove slike i pročitao sam ih i pisao sam o njima.

I možda je to ono najbolje što sam do sada pročitao o Hajdegerovoj filozofiji na našem jeziku. To kažem zato što je Prošić jedan dosledni hajdegerijanac, a to znači egzistencijalista u ovom hajdegerijanskom smislu i u svom pesništvu i poeziji. To opet znači da je njegova poezija i pesništvo ontološko i da se Luka slaže sa Hajdegerom i Helderlinom da „pesnički stanuje čovek na ovoj zemlji“, odnosno, da je, kako to ovde piše Luka, “transcendencija je naša s nama“ i jedna „ontološka pohvala“.

“I taj ti preokret pripada od iskustva u spekulaciju i to potpuno preokretanje“, kako stoji u završnoj strofi pesme Ontološka pohvala. Filozofi znaju da Hajdeger za egzistenciju koristi reč bivstvovanje a za čoveka Dasein,odnosno tubitak, što se ne može na drugi način prevesti. Hajdegerov Dasein u Lukinoj poeziji se naziva Samo. I to je, mislim, enigma Prošićeve poezije i pesništva, ako je ovde reč o tajni a jeste. To Samo koje je čovek ili Hajdegerov Dasein, koji helderlinovski ili pesnički stanuje na zemlji. I mislim da je u tom smislu ključna ili osnovna njegova pesma Samo? O, to što se uspelo.

Pesma glasi ovako: “Samo? O,to što se uspelo do sebe i drži se unutra i ima taj trenutak unutrašnji i jedno je i uspravno je i Samo je i sami Udes i to što drži i što samo sebe drži i što se dodirnulo i drži se i zvezdani svet drži i sebe drži i ta je tvrodoća i sigurnost i smisao i to opruženo drži i tu sliku i skulpturu i te konje upregnuti u zvezdana kola, neukrotive konje među ciganskom masom i to što se dešavalo sada je unutra i sačuvalo se unutra i izdvojilo se u slike i sve što se desilo sada je u slikama i blisko mi je i drugačije je od mene i od tog Samog”.

Tako je to Samo složeno kao sam naš Tubitak koje bi htelo da bude ceo i samo, kao što kaže Prošić, jer je smrtno i zato samo i ontološko, kako bi to rekao Hajdeger. I sada privodim kraju ovo kratko obraćanje i napomenu jednim citatom iz samog Hajdegera, iz Sein und Zeit, poglavlja pod nasalovom Mogućno biti-ceo tubitka i bitak ka smrti (prevod Miloša Todorovića), iz kojeg se vidi da je ovde naš problem između ovoga biti-ceo i bitka ka smrti, koje smo mi sami ili ovo Lukino tajanstveno Samo.

“Lebdeće pitanje“, piše Hajdeger, “o nekom svojstvenom biti-ceo tubitka i njegove egzistencijalne ustrojenosti biće dovedeno na oprobano fenomenološko tlo tek onda kada se ono bude moglo držati neke od samog tubitka osvedočene mogućne svojstvenosti njegovog bitka. Ukoliko pođe za rukom da se fenomenalno otkrije takvo osvedočenje i ono u njemu osvedočeno, onda će se iznova javiti problem, da li do sada samo u svojoj ontološkoj mogućnosti projektovano predvođenje ka smrti stoji u nekom suštinskom sklopu povezanosti sa osvedočenim svojstvenim moći-biti“.

U stvari je krajnje jednostavno – možemo li mi sami izdržati ovo pitanje o smislu našeg postojanja ako smo sami, i sami i smrtni? Jer to nije pitanje šta nego ko. Zato to pitanje nije ontičko nego ontološko, jer na njega u stvari nema odgovora. Podsećam da se ogromna Hajdegerova knjiga zaključuje pitanjem: “Da li se ono ontološko može misliti ontološki?“ Ili da to prevedem na jezik egzistencije i postojanja: Da li se ono smrtno može misliti iz same smrti? Da li se može proći kroz smrt uz pomoć filozofije i pesništva, a ne recimo teologije? To je ivično pitanje ove poezije, ovo pitanje o smrti koje je zato ono ontološko a ne ontičko, što je razlika između jedne stolice i čoveka, između duha i kosti, jer duh nije kost, ako se setimo Hegela. Doista je za pohvalu čovek koji opstaje na ovoj visini i čuva se. Jer to je ono najteže, upravo ovo uverenje minhauzenovsko da ima transcendencije u imanenciji ili smrti,u onom Samo koje pri tome nije teološko nego obično i ljudsko.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari