– Moja želja da komuniciram sa ljudima sa ex-yu prostora nipošto ne znači da sam za neku reafirmaciju Jugoslavije i slično, jer upravo su tragični ratovi pokazali da su te tzv. liberalne osamdesete bile uvod u krvave sukobe, čije posledice još uvek osećamo – kaže u razgovoru za Danas Darija Žilić.

Sagovornica Danasa posebno ističe intervjue sa novinarkama koje su angažovane na polju ljudskih i ženskih ljudskih prava, kao što su Barbara Matejčić, Maja Hrgović, Gabrijele Ivanov, kao i intervju sa pjesnikinjom Anom Božičević, koja živi i radi u Njujorku.

– Intervju u kojem smo najavile izlaženje knjige eseja A megaphone, u koju su uvršteni i eseji hrvatskih pesnikinja, izazvao je burne reakcije na portalu kulturpunkt.hr. Naime, anonimni komentatori vređali su i urednice i Anu i mene zato što su uvršteni eseji autorica koje ne pripadaju hrvatskom književnom kanonu. No, treba istaknuti kako su američke urednice Džulijan Spar (Juliana Spahr) i Stefani Jang (Stephanie Young) isključivo birale kvalitetne tekstove o položaju pesnikinja u društvu. Osim političkih tema, u razgovorima se otvaraju kao bitne teme – feminizam i poezija kao emancipatorska praksa. Dubravka Đurić uočila je kako sam prva otvorila to polje istraživanja poetskih praksi u regionu – kaže Darija Žilić.

U knjizi Paralelni vrtovi nalaze se i intervjui sa književnim teoretičarima i teoretičarkama u kojima se propituje savremena poezija, njena političnost i kontekst. Takvi su intervjui sa Dubravkom Đurić, Majom Solar i Damirom Arsenijevićem.

– To da feministička kritika još uvek izaziva mizogine komentare pokazuje nam pak i slučaj vašeg intervjua objavljenog u Danasu sa književnom kritičarkom Tatjanom Rosić. Razlog zašto se dogodila takva burna reakcija je to da se književna kritičarka nije bavila nekim marginalnim piscem, već piscem-ikonom pokazujući kroz rodnu, feminističku analizu kako se strukturira falocentrizam, odnosno kako se perpetuira patrijarhat kroz književne modele odnosa oca i sina. Meni se njezina analiza čini vrlo zanimljiva, jer konačno se unose i subverzivna čitanja kanonskih književnih tekstova – kaže sagovornica Danasa.

Pre tri godine Darija Žilić objavila je knjigu Pisati mlijekom u kojoj se nalaze kritički tekstovi o pesničkim knjigama autorica.

– I tada se postavilo pitanje zašto se primenjuje feminističko čitanje poezije. No, mislim da je ono i te kako legitimno, jer se njime mogu istraživati – telo, relacija majka – kći itd. Inače, podsticaj za bavljenje feminizmom i poezijom nesumnjivo dugujem književnici i književnoj teoretičarki iz Beograda Dubravki Đurić, čiji me rad u Asocijaciji za žensku inicijativu, gde su se okupljale pesnikinje i kroz kolektivni rad pisale i promišljale poeziju, inspirisao za istraživanje odnosa poezije, feminizma i aktivizma – kaže sagovornica Darija Žilić.

Kome smeta feminizam

Ono što kod mene izaziva čuđenje jeste to da mnoge spisateljice niti malo ne subvertiraju patrijarhat, već mu podilaze neprestano ističući kako se žele ograditi od feminizma, jer je on tobože zastareo, te da nisu bitne rodne razlike itd. One namerno prećutkuju to da su žene još uvek podređene, slabije plaćene od svojih muških kolega, da se teže zapošljavaju, ili da ih gotovo i nema u književnim kanonima itd. Upravo zbog konformizma ne suprotstavljaju se tom, kako ste ga nazvali, mačo mejnstrimu – kaže Darija Žilić.