Zdrav razum i poetika, zapravo, ne stanuju na istoj adresi, pa bi utoliko naslov ovoga teksta bio neka vrsta oksimorona, drvenog gvožđa, okruglog kvadrata. Zdrav razum spada u manje ambiciozne moći ljudske duše (rekao bi možda Kant), on je sav u račundžijskim poslovima (razum = ratio = račun), nesklon je metafizici, upućen je na ono ispred sebe i potpuno je predan očuvanju manje ili više banalnih istina, na primer da je 2 + 2 = 4.

Zdrav razum i poetika, zapravo, ne stanuju na istoj adresi, pa bi utoliko naslov ovoga teksta bio neka vrsta oksimorona, drvenog gvožđa, okruglog kvadrata. Zdrav razum spada u manje ambiciozne moći ljudske duše (rekao bi možda Kant), on je sav u račundžijskim poslovima (razum = ratio = račun), nesklon je metafizici, upućen je na ono ispred sebe i potpuno je predan očuvanju manje ili više banalnih istina, na primer da je 2 + 2 = 4. Poetika, pak, prezire zdravlje zdravoga razuma, njegove skromne zahteve i jednako skromne domete, ona je princip stvaralaštva koji se ne zaustavlja na čulnim izvesnostima i banalnim uvidima kakvi su 2 + 2 = 4 (jeste, pa šta!), nego ume tvrditi i uspešno braniti i sasvim nezdravorazumske iskorake, poput onoga, recimo, da 2 i 2 daju 5. No, da se ova dva gotovo bezuslovno suprotstavljena pogleda na svet ipak daju pomiriti i uspešno privesti istome zadatku, i više nego ubedljivo pokazuje Teofil Pančić u svojoj petoj po redu knjizi Karma koma, zbirci kratkih tekstova, „esejističkih krhotina“, koje je godine 2006. iz nedelje u nedelju objavljivao u novosadskom Dnevniku, da bi ih, nepromenjene i sve na broju (51), naprosto sakupio i u knjizi poređao onim redom kojim su i nastajali.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari