Pomirenje 1

Zašto je propao projekt pomirenja naroda bivše Jugoslavije razgovaraju dva istoričara – Milivoj Bešlin, naučni saradnik Instituta za filozofiju i društvenu teoriju Univerziteta u Beogradu, i Husnija Kamberović, profesorka Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Husnija Kamberović: Mislim da griješe oni koji kažu sa smo danas puno dalje od pomirenja nego u prvim poratnim godinama. Vlade zemalja regiona, bez obzira na povremene zategnute odnose, održavaju kontakte. Među državama postoji komunikacija, razvijaju se ekonomski i kulturni odnosi – mada bi oni mogli biti bolji i intenzivniji – ima i zajedničkih projekata, kao što je izgradnja autoputa Beograd – Sarajevo. Čak i ratni veterani, koji su prije dvije decenije međusobno ratovali, danas često nastupaju zajedno i iznose svoja strašna ratna iskustva. Građani država u regionu komuniciraju, posjećuju se, čak se i druže. Mislim da su danas odnosi među običnim ljudima puno bolji nego što to političke elite pokušavaju predstaviti.

Milivoj Bešlin: Ja mislim da je ideološki projekt koji je doveo do rata doživeo renesansu u regionu, posebno u Srbiji. Situacija je zaoštrena nakon što su 2012. godine na vlast u Srbiji došle stranke koje su vladale devedesetih – Miloševićeva i presvučena Šešeljeva stranka. Ma koliko u vreme vladavine Demokratske stranke i Borisa Tadića narativ o pomirenju bio neiskren – on je ipak postojao, dok je on danas zamenjen konstantnim provokacijama, antagonizmom i stvarnom ili izmišljenom trkom u naoružanju, o kojoj svakodnevno pišu tabloidi.

Kamberović: Svjedoci smo da se na sve strane rehabilituju zločinci iz Drugog svjetskog rata i poistovjećuju sa zločincima iz ovoga rata, s tim što se i jedni i drugi tretiraju kao heroji. Rehabilitacija zločinaca iz devedesetih povezana je sa revizijom historije Drugog svjetskog rata. Ključni je problem što se ljudi koji su činili zločine u Drugom svjetskom ratu i njihovi sljedbenici iz ratova devedesetih ne tretiraju kao zločinci nego kao heroji.

Bešlin: Nikada Srbija nije htela da pogleda sebi u oči i da samoj sebi prizna šta se dogodilo. Umesto toga imali smo prećutkivanje, ignorisanje i poricanje. Stalno se pričalo da Srbija nije učestvovala u ratu. Kada ljudima danas kažete da je u Sarajevu samo od granata stradalo 1.601 dete, da ne govorimo koliko ih je ubijeno snajperima, kada im kažete koliko je dece ubijeno na Kosovu pre i u toku rata – oni to ne veruje i ne žele da znaju, jer se o tome ne govori u medijima. Onda nije čudno što se generali i političari, koji su učestvovali u tim ratovima i činili zločine, danas smatraju herojima. Vreme stida u Srbiji tek sledi. Kada će do toga da dođe – ne znam.

Kamberović: Priznavanjem istine o zločinima, koje su počinili naši sunarodnici, ispoljavamo ne samo građansku, nego i nacionalnu hrabrost. Građani Sarajeva moraju znati za zločin na Kazanima, moraju znati da je Caco likvidirao ljude koji su bili nevini, među kojima je bilo jako puno Srba i onih koji nisu bili Srbi. Ako nismo u stanju da to osudimo, onda ćemo se morati stiditi samih sebe.

Omer Karabeg: Od lidera u regionu često se može čuti da je Haški tribunal kriv što nije došlo do pomirenja.

Bešlin: Cilj Haškog tribunala uopšte nije bio da pomiri narode. To je trebalo kasnije da dođe kao rezultat haških presuda. Uz sve primedbe koje bih mogao da imam na rad tog suda, istorijski značaj Haškog tribunala je što je prekinuo praksu nekažnjivosti zločina. To je užasno važno. On nije kaznio sve, nije kaznio ni većinu zločinaca, ali je poslao poruku da se zločin ne isplati i da će vinovnici biti kažnjeni, bilo da je reč o direktnim počiniocima ili nalogodavcima. Drugi veliki značaj Haškog tribunala je u građi koju je prikupio koja će, nakon što se završe svi sudski procesi, biti dostupna nama istoričarima. To je od ogromnog značaja, jer će ratovi devedesetih biti verovatno najbolje dokumentovan sukob u istoriji.

Kamberović: Haški tribunal ne može biti kriv što nije došlo do pomirenja. Haški tribunal je uradio dosta, mada nije ispunio glavnu zadaću zbog koje je osnovan. Tribunal je formiran da bi se onemogućili najveći zločini, a najveći zločini, uključujući i genocid, dogodili su se nakon njegovog osnivanja. Mnogi nisu zadovoljni presudama Tribunala, neke od njih su izazivale nezadovoljstvo u zemljama odakle je poticao osuđeni, ali to nije problem Tribunala nego ljudi na Balkanu i njihovog odnosa prema Tribunalu. Ali Tribunal je izveo na optuženičku klupu one koji su bili najodgovorniji za ratne zločine – Karadžića, Mladića i Miloševića, bez obzira što on nije dočekao konačnu presudu. Vjerujem da će presude koje je izrekao Tribunal pomoći budućim generacijama da bolje razumiju ono što se dešavalo devedesetih godina.

 

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari