Kada novinar prestane da piše, on brzo vene. Meni se desilo nešto mnogo gore – oslabio mi je vid, tako da danas, na kraju devete decenije života, ne mogu ni da čitam. To je najveća kazna za mene. Već pet godina ne mogu da čitam, čak ni da gledam televiziju, samo slušam vesti, iako mi je i sluh oslabio. Dučić je tvrdio da umni ljudi i lepe žene ne stare.

 Sve kazuje da starost dolazi i ako je ne zovemo. Za nju nema prepreka. Priroda je u svemu ostavila sebi pravo na poslednju reč.

*

Dolar je pre rata vredeo 50 dinara, a dinar je u to vreme bio al pari sa francuskim frankom, zato što je premijer Milan Stojadinović vodio sjajnu finansijsku politiku. Tada smo bili zemlja u prosperitetu. Onda je došao demon Hitler. Imam punih 89 godina i na ovom istom mestu, u Ulici Rade Končara na Pašinom brdu u Beogradu, stanujem 86 godina. Šestog aprila 1941. gledali smo sa terase kako Nemci bombarduju Dedinje. Brinuli smo se za kralja Petra i kneza Pavla, jer moj otac je bio rojalista. Jedna bomba je pala ispred naše kuće, a četiri u blizini. Iskočili su nam ragastovi od vrata, kuća je bila puna prašine. Zgrada u kojoj su moj otac Mirko i majka Mara imali prodavnicu štofa, srećom, nije porušena.

Sećam se i demonstracija 27. marta. Nisam vikao “Bolje rat nego pakt”, jer mi je tata zabranio. Posle, kad su Nemci ušli u grad, tata je zabranio da slušamo Radio Beograd, zbog “Lili Marlen” i Gebelsove propagande. Kod nas je tih dana zalutao jedan nemački vojnik, koji je izgubio svoju jedinicu. Imao sam iz škole osnovno znanje nemačkog jezika, pa sam pošao sa njim i pokazao mu put. Vratim se, vidim moje ispred naše radnje. Otac mi je tada jedini put u životu zalepio šamarčinu, mislim da sam danas nagluv baš na to uvo.

**

Fudbal sam počeo da igram na vračarskom platou. Bio sam golman. Igrali smo protiv vršnjaka iz drugih delova grada i 1939, posle jedne takve utakmice, sada pokojnog Ljubu Spajića, kasnije halfa Crvene zvezde i reprezentacije, i mene pozvala je Jugoslavija, tada jedan od najboljih klubova u zemlji.

Išao sam u gimnaziju i igrao fudbal i za vreme okupacije. General Nedić je to dogovorio sa Nemcima, koji su jedino tražili da na utakmicama ne bude komunističke propagande. Klubovi su dobili nalog da udalje one koji su proskribovani kao skojevci. Klub je, na zahtev Nemaca, promenio ime, pa je Jugoslavija postala Sportski klub 1913, po godini osnivanja. Pored takmičenja u Beogradskoj ligi išli smo često na gostovanja, najčešće u Banat. Za nagradu smo dobijali brašno, mast, meso… Beka nam je igrao neki folksdojčer Karlo Šplajt, partizani su ga streljali kad su oslobodili Beograd, iako je on zajedno sa nama pričao viceve protiv Hitlera. To je bila velika nepravda.

Tokom okupacije na utakmicama u Beogradu je bilo u proseku oko 22.000 gledalaca. Nemci su dolazili na utakmice i ponašali su se korektno. Bili su vrlo disciplinovani, nisu, ko partizani, rešetali krov od tribina mitraljezima kada padne gol. Neki igrači su imali svoje najbolje godine tokom okupacije, recimo Rajko Mitić, Jezerkić… Za nas je navijao Dragi Jovanović, ministar policije, a naš prvi golman Ljuba Lovrić je bio njegov lični sekretar. Zahvaljujući tome su svi članovi kluba zimi dobijali po metar drva za ogrev, što je bio dragocen poklon. Dragi Jovanović je redovno dolazio na utakmice, ponekad i na treninge, dobro su ga čuvali pošto je bio na nišanu komunistima. On je znao mnogo predratnih komunista, pa ih je hapsio, tako je uhapšen i Aleksandar Leka Ranković. Posle su ga članovi partije izvukli iz bolnice preobučeni u bele mantile.

U Beogradu je tokom okupacije bila oskudica hrane, ali u pozorište smo išli redovno. Predstave su zbog policijskog časa, koji je počinjao u osam uveče, prikazivane od pet po podne. Jednom smo išli na predstavu, trčali da ne zakasnimo, ja slučajno zakačim Nemca, njemu padne kapa. On počne da se dere na mene, onda mi zvizne šamar. Malo je falilo da mu vratim, ceo rat sam razmišljao da ga nađem i osvetim mu se.

Savezničko bombardovanje Beograda 1944. bilo je takođe strašno. Tukli su nemačke položaje, ali i srpske kuće… Posle toga nikome više nije padalo na pamet da ide na utakmice, jer se uvukao strah. Cilj je bio da se stvori haos i da Rusi umarširaju iz Bugarske i Rumunije, da partizani pređu Savu i Drinu. Kada je Crvena armija ušla u Beograd, levičari su ih egzaltirano dočekivali.

***

Partizane pamtim po tome što su odmah hteli da stave do znanja da je to bila njihova revolucija. Lucidno, ali perfidno, streljali su viđenije Beograđane, da bi zaveli strah, jer su verovali da je Srbija pročetnička. Imao sam samo 19 godina i odmah su me mobilisali. Bio sam s Rajkom Mitićem u inženjerskoj brigadi. Hteli smo da ostanemo pri vrhovnom štabu da ne bismo išli na Sremski front. Međutim, neki vojnik iz naše jedinice je prosuo kazan sa čajem i crnom kafom zato što nisu bili zaslađeni. Jedan oficir je burno reagovao pominjući njihovu borbu u šumama „i bez čaja i bez šećera“. To je došlo do Peke Dapčevića i on je naredio: “Sve ih potrpajte u kamione i na Sremski front”. Izvukao se samo Rajko Mitić. Ja sam išao na Sremski front u svom grombi kaputu, svojim pantralonama, samo sam dobio titovku i pušku. Mobilisan sam 8. novembra 1944, a demobilisan tek 6. januara 1946. Na tom suludom frontu, na kome su nas neuki gerilci vodili u otvorene napade na iskusne nemačke vojnike, ginulo se iz čistog hira onih koji su nas tu uputili. A sovjetski maršal Tolbuhin javno je rekao da će s tenkovima preći Srem za jedan dan. Tito nas je ipak tamo poslao. Bio sam ubeđen da su nas partizani poslali na taj front da bismo – izginuli. Mladost smo ostavili u Sremu. Kad smo ušli u Zagreb, video sam da on izgleda kao najlepši švajcarski grad. Blještav, umiven, s raskošnim izlozima punim robe. Kao da nisu znali za rat. Beograd sam ostavio u mraku, ruševinama, i s osvetnicima koji su proganjali neke ljude.

*

Seriju “Montevideo, bog te video” nisam gledao, ne mogu da gledam televiziju zbog vida, ali poznavao sam sve naše igrače iz Montevidea. Sa Aleksandrom Tirnanićem Tirketom sam bio per tu. Teško je poverovati da će se i u sledećim decenijama ponoviti sportska karijera kakvu je imao Tirnanić, desno krilo predratnog BSK-a i posleratni selektor „plavih“. Tirke je pedeset sedam godina bio neprekidno u našem fudbalu. Doživeo je mnogo radosti i gorčine u životu, i u fudbalu. Prvi svetski rat mu je odneo oca, radnika metalca, koji je 1914. bio vojnik hrabre srpske vojske. U Drugom svetskom ratu izgubio je majku u ruševinama bombardovanja Beograda 1944. godine.

Moša Marjanović je bio čudesno talentovan, sjajan igrač. Za vreme rata bio je u zarobljeništvu. Kao mlad, znao je da pije iz čaše života. Kada je posle doživeo moždani infarkt, njegova nemoć bila je tragična. Kao sportista koji je navikao da pobeđuje, nije se predao. Izvojevao je i tu najtežu pobedu: ponovo je naučio da govori i hoda. Moša je poslednjih godina retko izlazio u šetnju gradom. Čitao je novine, gledao televiziju, strastveno kupovao lozove i popunjavao tikete sportske prognoze. Na svet oko sebe gledao je sa visine svog trećeg sprata na Terazijama.

Milutina Ivkovića Milutinca, sjajnog beka reperezentacije iz Montevidea, dobro sam poznavao. Njega je ubio lično Dragi Jovanović tokom okupacije, kako su mi ispričali očevici. Priveli su ga u logor, Jovanović, koji je Milutinca gledao na utakmicama i poznavao ga, pitao je: “Milutinac, pa šta ćeš ti sa ovim ološem.” Milutinac je odgovorio: “To nije ološ, to su moji drugovi”, i udario ga je glavom. Dragi Jovanović je izvadio pištolj i ubio ga na mestu.

**

Kada je kao novinski izveštač trebalo da idem na Svetsko prvenstvo u Švajcarsku, odem u policijsku stanicu u Ulici Majke Jevrosime da mi izdaju pasoš, načelnik me pozove u kancelariju, veli: “Ti ćeš da pišeš! Mogao bi nešto i za nas da zapišeš. Ima mnogo naših protivnika koji se nisu vratili iz Švajcarske. Treba da nam pošalješ listu sa njihovim imenima.” Rekoh: “Ja nisam čovek koji može da sedi s prijateljima, da pričamo viceve, a da te ljude otkucavam.” Moj drug, slavni fudbaler Miloš Milutinović, nazove posle Srbu Savića, nekadašnjeg načelnika Udbe za Beograd, tada ministra policije, objasni mu i ovaj naredi da mi se izda pasoš.

***

Imao sam priliku da upoznam skoro sve jugoslovenske sportske asove.

Dražena Petrovića sam upoznao kao gimnazijalca. Moka Slavnić me je pozvao u Šibenik: “Dođite da pišete o igraču koji će biti novi Kićanović.” Upoznao sam dečaka koji je svakoga dana ustajao u šest ujutru da bi pre polaska u školu trenirao. I to sam. Vežbao je tehniku, usavršavao dribling, brusio preciznost šuta…

Rajka Mitića znam još iz juniorskih dana. Uvek je bio veliki džentlmen. I jedini put kada je u karijeri bio kažnjen, odluku nije doneo u afektu. Splitski navijači su kamenom razbili glavu Bori Kostiću. Mitić je, kao kapiten, uradio ono što je smatrao jedino ispravnim – izveo ekipu sa terena. Po našem običaju, nije reagovao sudija, već kapiten. I Disciplinski sud FSJ bio je na mukama da kazni fudbalera koji je bio sinonim časnosti.

Miloš Milutinović posedovao je ekspresivnu fudbalsku moć. Imao je 25 godina i bio svetski poznato fudbalsko ime – kada se razboleo. Imao je otvorene kaverne na levom plućnom krilu. Lekari su govorili da je sa fudbalom završeno. Miloš se sa tim nije mirio. Večiti pobednik nije dozvolio da bude pobeđen. Družili smo se punih pet decenija, o njemu sam napisao i knjigu.

Mi se u mnogo čemu razlikujemo od civilizovanog sveta. Tamo se nacionalne veličine poštuju kad prođu njihovi veliki dani, bilo da se radi o umetniku, političaru, glumcu, sportisti ili pevaču. Mi brzo zaboravljamo svoje veličine, kao da ne možemo da mu oprostimo talenat, pamet, to što su se izdvojili iz mase. Često se pitam da li nam balkanska uskost i zloba ne dozvoljavaju da iskažemo divljenje prema onima koji su nas nadvisili.

*

Dragan Džajić je bio ljut na mene zbog jednog teksta u NIN-u. Frane Barbijeri je preuzeo taj list, menjao koncept, pa je tražio da spremim tekst o nekom, kako je on rekao, “glasovitom sportisti, miljeniku publike, koga ćemo mi da ribamo”. Ja sednem i napišem tekst o Džajiću. Tu sam napisao da Džaja nije svetski igrač, ali jeste svetski talenat. Zato što nema fizičku kondiciju, igra na intervale, kada ga “nafiluje” Kule Aćimović loptama on se razigra, kada mu ne ide teško se vadi i ima dosta slabosti u psihi da bi bio svetski as. Iako partizanovac, voleo sam Džaju kao igrača, njegove driblinge, centaršuteve, cenio sam ga kao velikog talenta – tvrdio sam da su tri naša najveća talenta svih vremena bili Džaja, Miloš Milutinović i Stjepan Bobek. Ja nisam bio ko neki naši sportski novinari koji su, kada bi trebalo da opale, sve uvijali u oblande. Kad neko igra slabo, ja napišem da igra slabo, zato su me se plašili. Ali su znali isto tako da ću da ih pohvalim kad zasluže. Džaja nije mogao da dođe k sebi, kako su mi pričali. Govorio je: “Da Mile Kos napiše ružno o meni. To je nemoguće”. Posle nije hteo da mi se javi pet godina. Pomirili smo se kada je Zvezda u Milanu igrala Kup evropskih šampiona sa Interom. Džaja je rekao: “Izvinite, Bata Mile, ružno sam se poneo prema vama. Nisam bio u pravu.”

Dragoslav Šekularac je, opet, hteo da me pregazi kolima koliko je bio ljut. Napisao sam da on nikada ne može da bude uzor za veznog igrača, pošto je sebičan, masira loptu i dugo je zadržava. Zatim – ne daje golove, u tri prvenstva dao je dva gola, nema igru glavom, ljubomoran je na Boru Kostića, koji izdržava Crvenu zvezdu. Jer bilo ko da je bio na golu, popio bi gol od Bore. Ja to napišem i Šekularac poludi. Rekao je: “J….. mu majku. Zapamtiće on Šekija! Polomiću mu i noge i ruke, neće pisati više”. Jednog dana sedim u bašti “Madere” i pođem preko ulice kod JAT-a, kad odjedanput na mene krene “folksvagen”, ja ustuknem, i on prođe. Vrati se, Šekularac izađe iz kola i kaže mi, pred prolaznicima: “Kunem ti se u sina Marka da ću te kad-tad zgaziti”. Do današnjih dana nismo se pomirili.

Dvadeset dve godine sam bio saradnik “Slobodne Dalmacije”, imao sam kolumnu utorkom “Osvrt na prvenstvo”, i objavim tekst “Ne marširamo zajedno”. Napišem da je predsednik Košarkaškog kluba Partizan drug Slavko Zečević, bivši ministar unutrašnjih poslova Srbije, u vreme demonstracija 1968. naredio da se puca u studente ako pređu Brankov most. Zapitao sam se “da li bi to isto naredio da su njegova dva sina bila u studentskom domu, zaključivši da je lako pucati u druge ljude”. To je bilo strašno! “Slobodna” je pustila taj tekst, ali su mnogi mislili da ću biti uhapšen. Ja sam tada bio glavni urednik “Partizanovog vesnika”, u kancelariju mi uleti Žarko Zečević, Slavkov sin, sa onim tekstom iz “Slobodne Dalmacije”, urlajući, i kaže mi da je otac, navodno, kad je pročitao taj tekst, doživeo moždani udar. Međutim, čuli su za to generali iz Partizana, pa su me zaštitili.

Opasno i teško je biti sportski novinar ako si otvoren, iskren i težiš istini. Ako se udvaraš, nećeš da kritikuješ, onda je lako.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari