Predsednički izbori i marketinški biznis 1

Vrhunac moći Sjedinjenih Država bio je nakon Drugog svetskog rada, kad su imale bukvalno polovinu svetskog bogatstva.

Ta moć je, međutim, prirodno opadala kako su se ostale industrijske ekonomije oporavljale od ratnih razaranja i nakon što je dekolonizacija započela svoj bolni tok. Do početka 70-ih, udeo Sjedinjenih Država u svetskom bogatstvu opao je za oko 25 odsto, a industrijski svet je postao tripolaran: Severna Amerika, Evropa i Istočna Azija (tad utemeljena na Japanu).

Tokom 70-ih godina desio se nagli zaokret u privredi SAD ka finansijalizaciji i izvozu proizvoda. Mnoštvo faktora objedinilo se u stvaranju začaranog kruga radikalne koncentracije bogatstva, prvenstveno u najbogatijem delu jednog procenta stanovništva – koji uglavnom čine izvršni direktori, hedž fond menadžeri i slični. To je uzrokovalo koncentraciju političke moći, a ekonomska koncentracija je uvećana državnom politikom: fiskalnim merama, pravilima korporativnog upravljanja, deregulacijom itd. U međuvremenu, cene izbornih kampanja su naglo porasle, usmeravajući partije u džepove koncentrisanog kapitala, sve češće finansijskog: republikanci refleksno, a ni demokrate – dojučerašnji umereni republikanci – ne zaostaju.

Izbori su postali šarada koju vodi industrija odnosa s javnošću. Nakon pobede 2008. Obama je dobio nagradu od industrije za najbolju marketinšku kampanju godine. Rukovodioci su bili euforični. U poslovnoj štampi su objasnili da su poput ostalih proizvoda postojali marketinški kandidati još od Ronalda Regana, ali je ta 2008. godina bila njihovo najveće postignuće, koje će promeniti stil na korporativnim sastancima odbora.

Izbori 2012. su koštali preko dve milijarde dolara – što su uglavnom korporativna sredstva – a očekuje se da će izbori 2016. koštati duplo više. Ne iznenađuje to što je Obama posavio poslovne lidere na visoke položaje u svojoj administraciji.

Dok su bogatstvo i moć usko koncentrisani, za većinu stanovništva realni prihodi su stagnirali, pa su ljudi pokušavali da izađu na kraj s većim brojem radnih sati, s dugovima i inflacijom, redovno uništavani finansijskim krizama koje su počele kad je regularni aparat demontiran početkom 80-ih.

Ništa od toga ne predstavlja problem vrlo bogatima, koji imaju koristi od vladine polise osiguranja čiji je slogan „Prevelik da bi propao“. To vladino osiguranje nije mala stvar. Uzimajući u obzir samo sposobnost banaka da pozajmljuju po nižim stopama zahvaljujući implicitnim subvencijama poreskih obveznika, agencija Bloomberg News je, citirajući radni dokument Međunarodnog monetarnog fonda, procenila da „poreski obveznici daju velikim bankama 83 milijarde dolara godišnje“ – praktično ceo njihov profit, što je „ključno za razumevanje zbog čega velike banke predstavljaju toliku pretnju globalnoj ekonomiji“. Osim toga, banke i investicione firme mogu činiti rizične transakcije uz bogate nagrade, a kad se sistem neminovno sruši, mogu otrčati do države-dadilje i od poreskih obveznika dobiti paket spasa, stišćući svoje primerke knjiga Fridriha Hajeka (Freidrich Hayek) i Miltona Fridmana (Milton Freidman).

To je bio redovan proces još od Reganovog doba, a svaka kriza je bila ekstremnija od prethodne – za stanovništvo, naravno. Realna stopa nezaposlenosti je za većinu stanovnika na nivou depresije, dok je grupacija Goldman Sachs, jedan od glavnih arhitekata trenutne krize, bogatija nego ikad. Tiho su obznanili 17,5 milijardi dolara na ime kompenzacije za 2010. godinu, uz šta je izvršni direktor Lojd Blenkfajn (Lloyd Blankfein) primio bonus od 12,6 miliona dolara, dok mu je osnovna plata više nego utrostručena.

Ne bi bilo dobro da se usmeri pažnja na činjenice poput tih. Shodno tome, propaganda mora pokušati da okrivi druge, recimo radnike u javnom sektoru s masnim platama i preteranim penzijama: sve je to fantazija po modelu reganovske slike crnih majki koje limuzine dovoze da pokupe čekove od socijalne pomoći i drugim modelima koji ne moraju biti navedeni. Svi moramo da stegnemo kaiš – tačnije, skoro svi.

Nastavnici su posebno dobra meta u sklopu namernog pokušaja da se uništi sistem javnog obrazovanja, od vrtića do univerziteta, pomoći privatizacije. To je, opet, mera koja pogoduje bogatima, ali je katastrofalna za stanovništvo, kao i za dugoročno zdravlje privrede, premda je to jedna od sporednih stvari koja se ostavlja po strani sve dok tržišni principi preovladavaju.

Imigranti su, takođe, fina meta. Takva je situacija tokom cele istorije Sjedinjenih Država, a još i više u vreme ekonomskih kriza. Sada je pogoršana osećajem da nam oduzimaju zemlju: bela populacija će uskoro postati manjina. Možemo razumeti bes oštećenih pojedinaca, ali je okrutnost te politike šokantna.

Na koje imigrante se ciljalo? U istočnom Masačusetsu, gde živim, mnogi od njih su Maje, pobegle od posledica genocida koji su u planinskim krajevima Gvatemale sprovele Reganove omiljene ubice. Ostali su Meksikanci, žrtve Klintonovog Severnoameričkog sporazuma o slobodnoj trgovini (North American Free Trade Agreement (NAFTA)) – jednoj od onih retkih državnih sporazuma koji su uspeli da naude radnicima u sve tri zemlje učesnice. S obzirom na to da je 1994. sporazum NAFTA nametnut preko Kongresa i pored prigovora javnosti, Klinton je započeo i militarizaciju granice SAD s Meksikom, koja je pre toga bila prilično otvorena. Podrazumevalo se da meksički farmeri ne mogu da se takmiče s visoko subvencionisanim agrobiznisom Sjedinjenih Država i da meksičke firme neće preživeti nadmetanje s američkim multinacionalnim korporacijama, koje se moraju „tretirati kao domaće“ zbog sporazuma koji su pogrešno označeni kao sporazumi o slobodnoj trgovini – što je privilegija koja je odobrena samo korporativnim licima, a ne ljudima od krvi i mesa. Ne iznenađuje to što te mere pokreću talas očajnih izbeglica i antiimigrantsku histeriju kod žrtava domaće državno-korporativne politike.

Sve to se, izgleda, dešava i u Evropi, gde rasizam verovatno u većoj meri buja nego u Sjedinjenim Državama. Možemo samo posmatrati u čudu kako se Italija žali zbog talasa izbeglica iz Libije – što liči na scenu prvog genocida nakon Prvog svetskog rata na novosloženom istoku od ruku italijanske fašističke vlade. Ili kad Francusku, koja je i danas glavni zaštitnik brutalnih diktatura u svojim bivšim kolonijama, uspeva da previdi užasne zločine koje čini u Africi, dok Nikola Sarkozi (Nicolas Sarkozy) mrzovoljno upozorava na „poplavu izbeglica“, a Marin Le Pen (Marine Le Pen) mu prigovara da nije ništa učinio kako bi to sprečio. Ne treba ni da spomenem Belgiju, koja može osvojiti nagradu za, kako je to Adam Smit nazvao, „surovu nepravednost Evropljana“.

Uspon neofašističkih partija u većem delu Evrope bio bi zastrašujuć fenomen čak i da se ne prisetimo dešavanja na kontinentu iz nedavne prošlosti. Zamislimo samo kakva bi reakcija bila ako bi Jevreje iz Francuske terali u bedu i progon, dok pritom svedočimo odsustvu reakcije na istu stvar koja se dešava Romima, koji su takođe žrtve Holokausta i najbrutalnije zlostavljan narod Evrope.

U Mađarskoj je neofašistička partija Jobik osvojila 21 odsto glasova na nacionalnim izborima. To možda i ne iznenađuje jer tri četvrtine građana smatra da im je lošije nego pod komunističkom vlašću. Mogli bismo odahnuti zbog toga što je 2008. u Austriji ultradesničar Jerg Hajder (Jorg Haider) osvojio tek deset odsto glasova, samo da nije činjenice da je Slobodarska partija, koja ga je istisnula sa desnice, osvojila više od 17 odsto. (Zastrašujuće je prisetiti se da su nacisti 1928. osvojili manje od tri odsto glasova u Nemačkoj.) Britanska nacionalna partija i Odbrambena liga Engleske s ultrarasističke desnice jesu glavne snage u Engleskoj.

U Nemačkoj je lament Tila Saracina (Thilo Sarrazin), obima jedne knjige, o tome kako imigranti uništavaju zemlju postao bestseler, dok je kancelarka Angela Merkel, premda je osudila knjigu, izjavila da je multikulturalizam „potpuni neuspeh“: Turci koji su uvezeni da rade prljave poslove u Nemačkoj ne uspevaju da postanu plavokosi i plavooki istinski Arijevci.

Oni s osećajem za ironiju mogu se prisetiti da je Bendžamin Frenklin, jedna od vodećih ličnosti prosvetiteljstva, upozorio tek oslobođene kolonije da se čuvaju imigracije Nemaca jer su previše crnpurasti, baš kao i Šveđani. Tokom dvadesetog veka, smešni mitovi o anglosaksonskoj čistoti bili su uobičajeni u Sjedinjenim Državama, uključujući tu i predsednike i druge istaknute ličnosti. Rasizam je u našoj književnoj kulturi bio potpuna razvratnost. Bio je mnogo lakše iskoreniti virus polio od ove užasne kuge koja u vremenima ekonomskih nevolja redovno postaje zaraznija.

Ne želim da završim a da nisam pomenuo još jednu nuspojavu koja je zanemarena u tržišnim sistemima: sudbinu vrste. Sistemski rizik u finansijskom sistemu mogu zalečiti poreski obveznici, ali niko neće priteći u pomoć ako se uništi životna sredina – a to da se ona mora uništiti bezmalo je institucionalni imperativ. Poslovni lideri koji sprovode propagandne kampanje sa ciljem da ubede populaciju kako je antropogeno globalno zagrevanje liberalna prevara u potpunosti razumeju ozbiljnost te pretnje. Ipak, oni moraju da maksimiraju kratkoročni profit i tržišni udeo jer ako to oni ne učine, neko drugi hoće.

Mogli bi se ispostaviti da je taj začarani krug i smrtonosan. Da bismo shvatili ozbiljnost pretnje, dovoljno je da pogledamo Kongres Sjedinjenih Država, čiju vlast pokreću sredstva iz poslovnog sektora i propaganda. Skoro svi republikanci poriču klimatske promene. Već su započeli da umanjuju sredstva za mene koje bi mogle da ublaže ekološku katastrofu. Što je još gore, neki od njih su istinski vernici. Uzmimo za primer novog šefa pododbora za životnu sredinu, koji je objasnio da globalno zagrevanje ne može biti problem jer je Bog obećao Noju da neće biti još jednog potopa.

Da se takve stvari dešavaju u nekoj maloj i udaljenoj zemlji, možda bismo i mogli da se nasmejemo, ali ne i kad se dešava u najbogatijoj i najmoćnijoj zemlji na svetu. I pre nego što se nasmejemo, trebalo bi da uvidimo kako se trag aktuelne ekonomske krize umnogome nalazi u fanatičnoj veri u takve dogme kao što su hipoteze o efikasnim tržištima i, uopšteno, u onome što je pre petnaest godina nobelovac DŽozef Stiglic nazvao „religijom“ da tržišta znaju najbolje – to je sprečilo centralnu banku i ekonomsku profesiju, uz nekoliko časnih izuzetaka, da uoče mehur nekretnina od osam hiljada milijardi dolara, koji uopšte nije imao uporište u ekonomskim osnovama i koji je, nakon pucanja, razorio privredu.

Sve to i mnogo više može trajati sve dok je opšta populacija pasivna, apatična i usmerena na konzumerizmu ili mržnju prema ranjivima. Dotle moćnici mogu da rade šta im je volja, a oni koji prežive ostaće da razmatraju posledice.

U izdanju Akademske knjige

Izdavačka kuća Akademska knjige iz Novog Sada objavila je najnoviju studiju Noama Čomskog „Ko vlada svetom“. Uvek provokativni mislilac i kritičar savremenog društva, u ovom delu upozorava na sve veći rizik od stavljanja moći iznad demokratije i ljudskih prava.

U dogovoru sa izdavačem objavljujemo odlomak iz ove knjige o deformacijama izbornog procesa za predsednika SAD. Izbor i oprema teksta redakcijski.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari