U Gračanici, kao što je bilo i u Prizrenu pre 1999. uoči Božića imamo osvećenje badnjaka u crkvi, potom loženje badnja na vatri, napolju pored crkve uz veliko prisustvo naroda, kuvanje rakije. Deli se pogača koju domaćice spreme. Ujutru se služi božićna liturgija. Uglavnom držimo ono što sam ja kao monah pored svog duhovnika u manastiru Ćelije oca Justina Popovića primio i naučio.

U Gračanici, kao što je bilo i u Prizrenu pre 1999. uoči Božića imamo osvećenje badnjaka u crkvi, potom loženje badnja na vatri, napolju pored crkve uz veliko prisustvo naroda, kuvanje rakije. Deli se pogača koju domaćice spreme. Ujutru se služi božićna liturgija. Uglavnom držimo ono što sam ja kao monah pored svog duhovnika u manastiru Ćelije oca Justina Popovića primio i naučio.To su manje-više isti običaji kao i u mom rodnom selu Leliću, u čijoj se blizini manastir Ćelije nalazi. Naravno da je u manastiru uvek svečanije, bogatije i toplije, jer monahinje i monasi i pesmom uveličaju taj momenat više nego što to može u jednom seoskom domaćinstvu – kaže u razgovoru za Danas, povodom predstojećih božićnih praznika, episkop raško-prizrenski Artemije (Radosavljević).

Sadamu Huseinu je učinjena nepravda

Bivši irački predsednik Sadam Husein pogubljen je na Kurban- bajram. Kakav je stav SPC prema smrtnoj kazni i da li nasilna smrt na veliki verski praznik čak i nekog ko je osuđen kao zločinac pretvara u mučenika?

– Pitanje smrtne kazne je pitanje države i društva, koja se koristi u cilju zaštite društva od opakih zločinaca ili kao pravedna odmazda za počinjene monstruozne zločine. SPC u svome ustavu, kao i kanoni pravoslavne crkve uopšte, nema i ne predviđa smrtnu kaznu za bilo koji greh. To je zato što veruje u mogućnost pokajanja svakoga do poslednjeg časa, s jedne strane, i što ima dugotrpljenje Božije za ugled s druge strane. Što se Sadama tiče, intimno osećam i smatram da mu je tokom suđenja, pa i samom presudom učinjena nepravda, kao što je nepravedan i rat nametnut iračkom narodu. Sam dan i način izvršenja presude nikoga ne čini mučenikom, a pogotovu ne zločinca. Bogu ne trebaju nesveti mučenici.

Odgovarajući na pitanje postoje li razlike u običajima proslave Božića između Lelića i KIM, vladika Artemije kaže:
– Sečenje badnjaka, unošenje slame, mešenje česnice – to su opšti znaci svuda, ali svako mesto ima poseban način kako se to obavlja i tu postoje izvesne razlike.

U suštini, to nije nikakav kanonski propis, to su lokalni običaji koji se prenose s kolena na koleno i čuvaju se u svakom mestu.
Prošle godine božićna liturgija direktno je prenošena iz manastira Banjska. Kakav je Vaš stav o TV prenosima bogosluženja, o čemu su mišljenja unutar SPC podeljena?
– Ovog Božića mi nećemo biti u direktnom prenosu. Nekada sam bio protiv toga. Smatrao sam da sedenje u toploj sobi i praćenje liturgije preko televizije ni u kom slučaju ne može da zameni prisustvo na službi u hramu, bez obzira ko služio, kako divno pevanje bilo, jer ispred televizora možda se i puši, grickaju kokice i ne znam šta sve drugo. S druge strane, prenos ima i svoje opravdanje ukoliko pomaže da lepotu praznika dožive i oni koji su vezani za postelju i nisu u stanju da prisustvuju liturgiji iz bilo kojih razloga. Ali, oni koji su vernici i znaju šta je liturgija uvek će radije ići u crkvu, makar i u svoj seoski ili gradski hram gde neće biti tako svečano, ali će doživeti bogosluženje mnogo bolje nego preko TV. Međutim, pošto su TV prenosi već uobičajeni u našoj Crkvi, nisam bio protiv toga da prenos bude i sa KIM.

Nema razloga za promenu kalendara

Da li SPC razmišlja da krene stopama države i promeni kalendar i pre svepravoslavnog sabora na kome bi to pitanje trebalo da se reši?

– Ne postoji razmišljanje o tome ni pre ni posle toga sabora, za koji se ne zna ni kada, ni gde ni da li će se održati. Moj stav je da kalendar nije dogmatsko, ali jeste liturgijsko pitanje i stvar poštovanja odluke Prvog vaseljenskog sabora koji je odredio Pashaliju po julijanskom kalendaru. Nema nikakvog objektivnog razloga za promenu kalendara, jer zbog toga niko ne bi postao crkveniji ili pobožniji nego što je sada. Jedino ako bi se razmišljalo u smeru da to bude približavanje, ujedinjavanje ili poistovećivanje sa ostalim hrišćanskim zajednicima, što bi naš pravoslavni narod odbio da prihvati, jer bi shvatio to kao promenu vere.

Predsednik Islamske zajednice Kosova Naim Trnava žali se na kosovske medije i tvrdi da se oni verskim zajednicama bave samo za velike praznike, dok ih u drugim prilikama nedovoljno uvažavaju. Kakva su Vaša iskustva?

Jelka i badnjak

U Srbiji se slave dve nove godine, u domove se unose i jelke i badnjaci. Kako Crkva gleda na to datumsko i običajno šarenilo?

– To je veliki nesklad. Pravi hrišćani, pravoslavci ovu državnu Novu godinu ničim ne obeležavaju i ne proslavljaju, jer znaju da Božić prethodi Novoj godini. Međutim, mnogi Srbi slave i jednu i drugu Novu godinu koristeći priliku da se neumereno predaju raznim razonodama, jelu, piću… što je vrlo nezdravo i tu nema ničeg religioznog. Oni koji se drže svoje vere molitveno i praznično proslavljaju Božić, da bi sedam dana kasnije Novu godinu dočekali svečano, ako je moguće u molitvenom raspoloženju, a ne u raskalašnosti i u nekoj neumerenoj zabavi. Prema srpskim običajima, božićno drvo je badnjak. Pravoslavni hrišćani ne koriste jelku, ali oni koji su prihvatili da slave državnu Novu godinu prihvatili su i unošenje jelke.

– Sa medijima na albanskom jeziku na KIM ne kumuniciram. Ne znam, možda on oseća da je IZ na Kosovu zapostavljena i zato se buni. Što se tiče srpskih medija na KIM i u centralnoj Srbiji, mislim da su oni otvoreni za verske zajednice, jer vidimo da se posve dnevno u štampi i medijima tretiraju i crkvena pitanja.

Rusija Borisa Jeljcina i Vladimira Putina

Poslednju četvrtinu 2006. proveli ste na putovanjima. Bili ste u SAD, Rusiji, Kanadi i Velikoj Britaniji. Koja je od tih poseta ostavila na Vas najveći utisak?

– Mislim da su ove tri posete Americi u toku godinu dana bile najznačajnije i da su pokazale najviše praktičnih rezultata. Takođe i boravak u Rusiji, gde smo dobili široku medijsku podršku. Kako vidimo Rusija, hvala Bogu, drži stav koji je najavljen još u toku leta, da neće prihvatiti nikakvo nametnuto rešenje koje ne bi bilo prihvaćeno u Beogadu.

Kako komentarišete da su u Srbiji mnogi skeptični da će Rusija do kraja ostati dosledna?

– Ne znam otkuda takvo osećanje. Verovatno neko ranije iskustvo. Recimo za vreme Borisa Jeljcina. Rusija, međutim, sada nije ono što je bila pre deset godina. U daleko je boljoj poziciji nego što je bila i daleko ozbiljnije pristupa međunarodnim problemima nego što je tada pristupala. Ja imam poverenje u ono što gospodin predsednik Putin govori i ruski ambasador u Srbiji ponavlja. Ono što je najbitnije u čitavoj toj situaciji jeste da Beograd ostane jedinstven, da on ne promeni svoj stav.

U poslednjem izveštaju o KIM bivšeg generalnog sekretara UN Kofija Anana konstatuje se da se „broj incidenata uperenih protiv objekata SPC smanjio, a da se povećao broj patrola Kosovske policijske službe oko objekata kulturne baštine“. Kako Vi ocenjujete stanje na terenu?

Efekti lobiranja u SAD

Po povratku iz Rusije rekli ste da je najvažnije da se rokovi za saopštavanje predloga rešenja za KIM odlože i to se dogodilo. Sada tvrdite da će se pregovori nastaviti i da će dati određeno rešenje. Na osnovu čega ste optimista u prognozama?

– Zato što naša lobi agencija u Americi sada nastoji da uveri američku administraciju, a samim tim i sve ostale aktere, da nezavisnost KIM nije više opcija sa kojom treba računati. Sledeći korak je da se pregovorima dođe do rešenja.

Eparhija koja je posle dolaska UN snaga na KIM 1999. preuzela dobar deo državnih poslova i posle proneme vlasti u Beogradu u nekim stvarima brže reaguje i od države, kao što je slučaj sa lobiranjem u SAD.

– Čini se da mi na terenu stvari sagledavamo blagovremenije nego oni iz Beograda. Potreba za lobi agencijom u SAD pokazala se mnogo ranije. Lično sam pokušao da u dogovoru sa premijerom i predsednikom Srbije to realizujemo. Dve godine smo izgubili na tome i budući da nije bilo pozitivnog odjeka, onda smo to učinili preko SNV KIM što se pokazalo veoma plodonosnim. Od kako smo angažovali firmu Venabl u Vašingtonu, stvari su se počele kretati u pozitivnom pravcu. Jeste da su izbori u Srbiji doprineli odlaganju konačnog statusa KIM, ali i naš rad u Americi, bez obzira da li to neko vidi i priznaje.

– Već sedam i po godina, od dolaska međunarodne zajednice svi zvanični izveštaji koji dolaze od predstavnika Unmika i bilo koje institucije međunarodne zajednice nisu objektivni. Imaju tendenciju da situaciju prikažu boljom nego što jeste. Naravna stvar da se smanjio broj ubistava, napada na crkve i pripadnike verskih zajednica na KIM, ali to ne znači da je došlo do suštinske promene u odnosu albanske zajednice na KIM prema srpskom narodu, jer nema dana da se ne dogodi neki incident. Ta tenzija se održava i kao krajni cilj ima dovršenje etničkog čišćenja nad Srbima – da bi se oni koji su preostali primorali da dignu ruke i napuste KIM. Nedavno je Kfor u Orahovcu napustio punkt koji je do sada držao, ne obavestivši nikog iz srpske zajednice. Ljudi su tamo veoma uznemireni, jer su sada ostavljeni na milost i nemilost albanskim teroristima i zločincima koji mogu u svako doba da izvrše napad ili masakr u Orahovcu. Zameniti prisustvo Kfora povremenim patrolama nikako nije dovoljno.
U Kforu demantuju da su se povukli iz Orahovca, kažu da je kao i u Goraždevcu reč o reorganizaciji.
– U svakom slučaju, o toj promeni Srbi nisu bili obavešteni i s pravom su uznemireni. Mislim da takav postupak ne doprinosi poboljšanju međunacionalnih odnosa na KIM.
Iako se nalazi u zoni zaštite koju je 2005. proglasio Unmik i trebalo bi da bude model po kome će se zaštitne zone formirati i oko drugih srpskih svetinja na KIM, manastir Visoki Dečani nedavno se našao na udaru divlje gradnje. Pominju se izgradnja magistrale, fabrike mineralne vode takoreći u manastirskom dvorištu, kao i početak rada na turističkim objektima. Šta Eparhija čini da se to spreči i kome može da se obrati za pomoć?
– Nažalost, ne može nikome da se obrati, jer niko nije merodavan da bilo šta preduzme. Naravno, mi o svemu tome govorimo u svakom kontaktu sa međunarodnim zvaničnicima. Dobijamo samo lepa obećanja. Međutim, sigurno je da će međunarodna zajednica uticati na albanske institucije na KIM da to ne čine, jer im to kvari njihov rejting u međunarodnoj zajednici i onemogućava ostvarenje njihove iskonske težnje za nezavisnim KIM. Tako je predsednik opštine Dečani izjavio da je zaustavio bespravnu gradnju, da će taj objekat biti porušen, ali se čeka odluka ne znam kog suda da bi se to izvršilo. To može samo da bude privremeno zavaravanje, ali to nije nikakva garancija, niti važi bilo koja garancija međunarodne zajednice. I do sada smo imali mnoga lepa obećanja, ali od toga na terenu nije bilo nikakve koristi za srpski narod. Recimo, tokom leta pregovaralo se o stvaranju zaštitnih zona oko pojedinih istorijskih i kulturnih objekata SPC na KIM. Činjenica je da dogovora nije bilo, nije se ništa zaključilo, ali još pre dva meseca na više tih potencijalno zaštićenih zona počela je bespravna gradnja – oko Gazimestana, Velike Hoče. Time se pokazuje da mi nema šta da očekujemo ili da se bilo čemu nadamo kada su u pitanju albanske institucije. Mi od njih ne možemo imati zaštitu, niti garanciju za poštovanje bilo kakvog dogovora.
Šta SPC smatra suštinom zaštite koju želi da dobije za svoje objekte na KIM?
– Na KIM bi trebalo da bude 39 zaštitnih zona, iako na tom prostoru imamo 1300 crkava. To znači da je samo tri odsto obuhvaćeno tim zaštitnim zonama. Nisam, niti mogu biti zadovoljan takvim odnosom. S druge strane, čim govorimo o zaštitnim zonama to unapred podrazumeva da je KIM van Srbije. Po meni, ti razgovori o zaštitnim zonama bili su farsa i gubljenje vremena. Nisu bili potrebni ni nama, ni Albancima, nego Ahtisariju da bi pokazao kako su oni ispunili obavezu – ponudili su obe strane da se dogovore, one se nisu dogovorile i sad je on taj arbitar koji treba da reši budući status KIM.
Da li ste to rekli i u Beču, kada ste učestvovali na jednom od sastanaka o zaštiti crkvene baštine?
– Imao sam takav stav.
Tada ste podržavali i platformu beogradskog pregovaračkog tima.
– Prosto, pošto sam sa KIM trebalo je da budem tu i podržim, ali video sam u tim razgovorima u Beču da dogovora nikakvog praktično nije bilo. Ništa nije dogovoreno, ništa potpisano, a i da jeste od toga nema ništa, što pokazuje i slučaj Visokih Dečana.
Kažete da pregovori o zonama zaštite vode ka KIM izvan Srbije. Ministar vera u Vladi Srbije kaže da će zaštitnih zona kakve se planiraju na KIM biti i u centralnoj Srbiji. Manastir Žiča je već dobio takvu zonu.
– Nije isto govoriti o brizi, očuvanju i zaštitnoj zoni oko Žiče, Studenice i Manasije ili na KIM. Tamo se, pre svega, radi o bezbednosnim zonama, ali pregovarački tim Prištine uopšte nije hteo da prihvati da se to unese u dokumenta, tvrdeći da to treba da bude zaštita od gradnje. Neka vrsta nacionalnog parka. To je bilo mučno natezanje bez ikakve vajde i koristi.
Da li je SPC kada je reč o tom delu pregovora o budućem statusu KIM izašla sa svojim predlogom ili je platformu uradio pregovarački tim, a Crkva samo dala blagoslov?
– Ovih 40-ak zaštitnih zona to je bio stav Crkve, ali nisam siguran ko je određivao te prioritete – da li je bio Sinod ili Kosovski odbor. Ja nisam u tome učestvovao.
Kako komentarišete odluku Sinoda Bugarske pravoslavne crkve da u Srbiju vrati deo moštiju kralja Milutina?
– Nema sumnje da je to izuzetno važna i radosna vest koja pokazuje da i Bog nešto radi, da nije prepustio samo nama ljudima. Veliku zahvalnost dugujemo Sinodu Bugarske pravoslavne crkve. Naše je da pripremamo uslove za doček svetoga kralja. To znači nastavak obnove manastira Banjska gde treba da budu smeštene njegove svete mošti, jer je to, po njegovoj želji, crkva koju je sebi gradio za počinak. Sve ostalo, kada će se i na koji način to realizovati, stvar je dogovara Sinoda SPC i Bugarske pravoslavne crkve. Narod je tu vest dočekao sa velikom radošću, oduševljenjem i smatram da ga to ohrabruje. Povratak kralja posle toliko stotina godina u njegovu zadužbinu manastir Banjsku biće, nema sumnje, početak preporoda našeg naroda na KIM.
Kosovski Srbi koji žive južno od Ibra sve češće prebacuju državi da više ulaže u severni deo KIM nego u južni. Da li je tačan utisak da i Crkva u poslednje vreme više gradi na severu Pokrajine?
– Da se više ulaže na severu govore činjenice. Tačno se zna koliko je sredstava uloženo u severno KIM – u otkup kuća, stanova, izgradnju različitih objekata, dok se u centralnom delu KIM i drugim enklavama ispod Ibra reducirano radi, što izaziva izvesno podozrenje i sumnju. Razlog što i Crkva na izgled gradi više na severu, jeste taj što tamo ima vernike. Zato se mi borimo da se svi prognani Srbi vrate u svoje domove. Samim tim onda bi se i u drugim delovima KIM izgrađivalo ono što je potrebno za verski život toga naroda.
Najavljeno je da bi trebalo da bude obnovljeno i Vaše vladičansko sedište u Prizrenu. Priča se da će biti poslednja reč građevinarstva i da će brzo biti osposobljeno za stanovanje?
– I ja čujem te priče, ali šta će od toga biti i kada, ne mogu da kažem ništa. U tome ne učestvujem. Bio sam nedavno u Prizrenu. Tamo je ostalo 38 duša. Sa nekima od njih razgovarao sam u manastiru Sveti Arhangeli. Situacija je mučna i teška. Govori se, recimo, o obnovi 72 srpske kuće u Prizrenu. Međutim, obnova se planira ne da bi se Srbi vratili, nego da bi konačno bili proterani. Tih 70-ak kuća ne obnavlja se u jednoj celini, recimo Potkaljaja gde bi vratilo 70 porodica sa decom, pa bi imali svoje škole, prodavnice, crkvu i kompletan život, nego će po dve-tri kuće biti razbacane po celom gradu. U njih niko od Srba ne može da se vrati jer, pre svega, nema mogućnosti da im se pruži bezbednost i sigurnost života i opstanka. Šta će se dogoditi – te kuće možda će biti obnovljene, predate vlasnicima, ali pošto ne mogu da se u njih vrate, oni će ih prodati i time treba zauvek sebe izbrisati iz Prizrena. To je cilj i tendencija.
Šta očekujete da će se dogoditi posle parlamentanih izbora u Srbiji 21. januara?
– Ne mogu da znam šta će biti, ali u svakom slučaju smatram da je pitanje KIM nacionalno i državničko pitanje. Bez obzira na to koja stranka bude došla na vlast, treba i dužna je da ostane dosledna stavu da KIM ne može biti izdvojeno iz sastava Srbije ni pod kakvim vidom – bilo pristankom, bilo nametanjem.
Parlamentrani izbori su odložili predstavljanje Ahtisarijevog predloga rešenja, ali ne stvara li to opasnost da kosovski Srbi, u trenutku kad treba da su najjedinstveniji, budu podeljeni jer izlaze na izbore?
– Ahtisari ne priprema nikakav ultimatum Beogradu ili Prištini. Njegov papir neće biti uzmi ili ostavi, nego predlog rešenja, na osnovu kojeg će se nastaviti pregovori. Ja u poslednje vreme govorim mnogima iz međunarodne zajednice da pravi pregovori o KIM još nisu počeli i da će početi tek onda kad međunarodna zajednica jasno i nedvosmisleno kaže predstavnicima Albanaca sa KIM da od nezavisnosti nema ništa i da kroz pregovore treba da traže kompromisno rešenje koje će zadovoljiti obe strane. Oni će tek tada biti spremni za konstruktivan razgovor, jer je njima neko negde obećao nezavisno Kosovo pre početka pregovora. Zato su oni bili tako uporni u svojim stavovima da je njihov i minimum i maksimum nezavisno Kosovo. Na takvim principima pregovori nisu mogli da uspeju.
Zašto ste tako sigurni da će se posle Ahtisarijevog saopštavanja predloga rešenja pregovori Beograda i Prištine nastaviti?
– To zavisi od nas. Ako mi prihvatimo Ahtisarijev predlog kao gotovo rešenje koje možemo malo da šminkamo, onda to nije dobro. Mi moramo da zahtevamo ozbiljne pregovore sa Albancima na KIM kako da nastavimo život zajednički i put u Evropu zajedno. KIM ne može u Evropu sem sa Srbijom i u Srbiji.
Ministarstvo vera Srbije pozvalo je crkve i verske zajednice da podnesu zahteve za vraćanje imovine. Iako je Zakon o restituciji crkvene imovine donet upravo zbog pregovora o budućem statusu KIM, posle se čulo da su se predstavnici Prištine u Beču smejali na ideju Beograda da se srpski zakon sprovede na celoj teritoriji Republike. Kako će se crkvena imovima na KIM potraživati – preko Direkcije u Beogradu ili na drugi način?
– Mi ćemo preko svoje države rešavati to pitanje. Albanci mogu da se smeju, samo da ne zaborave da se najslađe smeje onaj ko se poslednji smeje. Vraćanje imovine trebalo bi da se reši na nivou cele SPC, bez obzira na to da li ćemo mi to moći da momentalno realizujemo. Budući da je država Srbija suspendovana privremeno na KIM, pitanje da li će odluke o restituciji moći da budu odmah sprovedene, ali moraju da obuhvate celu SPC.
Da li je SPC spremna za sva eventualna rešenja koja mogu proizaći iz ovog što se naziva pregovorima o budućem statusu KIM?
– Hipotetično pitanje nikako ne prihvatam. Ostanak KIM u sastavu Srbije je rešenje koje će i biti.
Uprkos uslovima u kojima se živi na KIM, Eparhija je otvorila i narodnu kuhinju u Prekovcu. Koliko u ovoj situaciji Crkva može na KIM da se angažuje na socijalnom planu?
– Ono što smo činili do sada, činićemo i dalje koliko budemo mogli. Najvažnije je da se ta postojeća kuhunja održi. Ukoliko bi prestala sa radom, u pitanje bi bio doveden opstanak blizu 300 ljudi, starijih i dece. Oni drugog načina prehranjivanja nemaju. U otvaranje kuhinje u Prekovcu krenulo se uz pomoć braće Grka iz Soluna, koja je u početku bila mnogo izdašnija, ali trudimo se i uspevamo da kuhinju održimo. Namera je da se otvori još jedna narodna kuhinja u blizini Kosovske Kamenice, jer i tu ima mnogo sirotinje. Potrebe postoje i u drugim mestima po KIM. Međutim, mi kao Crkva nemamo mogućnosti da to podnesemo na svojim plećima.
Predstavnici vlasti u Beogradu kažu da država ne može da se direktno bavi takvim poslom, ali da može da daje logističku podršku Crkvi ili NVO koje to rade svuda u svetu?
– Nama ne treba logistička, nego finansijska potpora. Nažalost, po tom pitanju nismo naišli na Bog zna kakvu podršku u Beogradu, mada je Koordinacioni centar za KIM pomogao rad narodne kuhinje u Prekovcu. Država ne mora da otvara narodne kuhinje. Može da daje sredstva preko Crkve i onda bi se to realizovalo.
Nedavnu posetu pape Benedikta XVI Turskoj mnogi vide kao prekretnicu u međureligijskim odnosima. Postoji li u SPC jasan stav kako taj dijalog treba da se vodi? Da li međureligijski dijalog treba voditi po principu svi hrišćani s jedne i muslimani s druge strane, ili svaka od hrišćanskih crkva za sebe, jer su im i istorijska iskustva sa islamom različita?
– U SPC ne postoji jedinstven stav o pitanjima ekumenizma i međureligijskih kontakata i približavanja. Tu su još pojedinačni stavovi koji dolaze ponegde do izražaja bilo da su za ili da su protiv.
Na osnovu čega onda Vas ponekad navode kao „negativan primer“ zato što odbijate kontakte bar na nivou KIM?
– Zato što je to moj stav. Zato kažem da to nije opšti stav Crkve, ali nije ni opšti stav Crkve onaj koji je za ekumenizam, jer nisu svi na toj liniji. Postoje samo pojedinačni stavovi koji su za jednu ili drugu opciju.
Šta bi bila Vaša božićna poruka?
– Svim čitaocima Vašeg lista, svim pravoslavnim hrišćanima želim srećne božićne praznike i srećnu Novu godinu sa molitvom Gospodu da nam ona bude u svemu plodonosnija i bolja nego ove dosadanje. Hristos se rodi, srećna Nova godina.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari