Priče za dane kada nema struje 1Foto: Stanislav Milojković

Poslednjih godina sve više se bavim kulturom sećanja: sećanja koje se ne istorizuje i odlazi u zaborav, poput života žena u Srbiji tokom Prvog svetskog rata. Ovi zapisi su hommage običnim ljudima – mojim „učiteljima“ – inspirisani zdravicom kolege Levana iz Tbilisija: „Pijmo u slavu svojih učitelja koje često nismo razumevali, a nikad hvalili koliko zaslužuju!“

Slike ranog detinjstva su slike radosti – slike zabeležene očevim fotoaparatom. On pažljivo bira i kasnije tumači svoje kadrove: – u naselju brodogradilišta u Trogiru zajedno, bez roditeljske kontrole, braća Boris i Leo Šantić, Erno i Mario, Jugana Fraporti, Gordana Vuletin, sestra, i ja u kolicima koja otklizaju u more… Oleanderi u cvetu.

***

Aranđelovac – vila apotekara Jovanovića, pored parka, adaptirana je u tri stana za nedostajuće kadrove. Komšije – dve lekarske porodice, Jovanović i Antonov – trajni porodični prijatelji i moji učitelji, jer se ubrzo svi selimo za Beograd. Odrastajući uz njih gradila sam i interesovanja i stavove… Razumela kulturnu raznolikost, toleranciju.

***

Prva zima sa dubokim snegom, prvo proleće u Šumadiji: – ljubičasta boja kaćunaka, beli grozdovi cvetova kestena, miris deset lipa u dvorištu i jedno jasmin drvo – samo moj prostor za igru… Igramo se kauboja i Indijanaca, jurimo po bagremarima i potocima… Dolaze Boris i Leo „sa mora“ – rane su šezdesete – u centru su pažnje jer more je za mnoge samo ideja i san.

***

Dolazak svake sveske Likovne enciklopedije Leksikografskog zavoda je praznik… Sedi se u kuhinji oko stola, dnevnoj sobi tog doba, razgovara, naglas čita. Roditelji su se upoznali u Univerzitetskoj biblioteci, na kursu koji za vreme Drugog svetskog rata vodi Milica Prodanović. Antologiju srpske poezije Bogdana Popovića oboje znaju napamet. Stoga, kako u Aranđelovcu često, prigodom svake oluje, nestaje struje – satima recituju pesme iz Antologije, epsku poeziju, NJegoša, monologe iz Koštane… Te „priče za dane kada nema struje“ bile su naši omiljeni trenuci…

***

Sestra slika, ja čitam toliko da bibliotekarka u Sokobanji jednog raspusta viče na mene – Knjige se ne uzimaju iz biblioteke da se šetaju – već da se čitaju! I kako da kažem da sestra i ja ne čitamo samo po jednu već dve knjige dnevno, po podne razmenimo svoju lektiru!

***

Letujemo i kod nane u Beogradu. Uči nas francuski (uspešno, frankofonija je trajna ljubav porodice – ćerka danas živi u Sent Etjenu) i nemački (neuspešno). Govori sestri – evo nanine umetnice, a meni – evo naučnice… I gotovo da tako i bi: – sestra je arhitekta, projektuje i slika, a ja se bavim i naukom uz pedagoški i ekspertski rad u kulturi.

***

Da, nana LJuba, feministkinja koliko se to moglo biti, uči nas da postanemo nezavisne ličnosti, da steknemo „tapiju na glavu“ što od nje traži majka kada joj otac i braća ginu u Velikom ratu. Nosi crninu i trobojku u reveru, piše pisma Crvenom krstu u Ženevu, sakriva kože iz očeve opančarske radnje da izbegne rekviziciju. Austrijski cenzor, poreklom iz Bele Crkve, kaže joj: – devojko, prestani da pišeš pisma Crvenom krstu, odlazim iz Čačka, a novi cenzor neće imati razumevanja.

***

Udaje se za oficira – heroja Solunskog fronta (i „svih ratova“). Železnička službenica nikada nije oprostila vladi Stojadinovića što je ekonomsku krizu 1937. rešavala tako da zaposlene žene čiji muževi rade u državnom sektoru – dobijaju samo pola plate. Nepravda ju je bolela – a uprkos tome što joj nova vlast oktobra 1944. odvodi u nepoznato muža sa kućnog praga, nije nas učila mržnji…

***

U prvi razred Osnovne škole „Svetolik Ranković“ u Aranđelovcu odlazim oprezno jer mi „prete“ da će me škola smiriti. Odgovaram samo kad me pitaju. Sa prvog roditeljskog stižu mama i tata – zbunjeni. Pitaju, zašto ne čitaš kad te prozovu – učitelj kaže da ne znaš ni da sričeš… Pa on traži da sričemo, i ja sričem – Ma-ma ku-va ru-čak… Druga deca pevaju kad sriču, povezuju slogove, ja ne, jer ne vidim zašto bih…

***

Sutradan, učitelj mi pruža neku knjigu i pita – Da li bi pročitala nešto razredu – onako kao što čitaš kod kuće? Čitam – i od tada, pa čak i na Fakultetu, profesori će mi davati tekstove da čitam razredu kada su sprečeni da predaju…

***

Naš učitelj – Batrić Kovijanić – priča o budućoj pruzi Beograd–Bar, koja će koliko sutra povezati Srbiju i Crnu Goru (trebalo je još 18 godina). Govori kako je divno što rudnici više ne pripadaju strancima, već nama. To nam se čini apsolutno pravednim. Uči nas da mislimo, vrednujemo, budemo solidarni, da ne potkazujemo. Ispratili smo ga u penziju, a razred se razišao…

***

U Aranđelovcu, ispred opštine, učestvujem na svojim prvim demonstracijama. Dole, Čombe! Živeo, Lumumba! Ne razumemo baš šta to znači, ali nam se zvuci i ritam sviđaju. Uskoro ćemo videti i prve afričke studente koji su došli na izlet. Veliki događaj u malom mestu.

***

Rastem intenzivno u visinu… Ne mogu više ni da hodam. Ležim u bolnici na Banjici kod doktora Antonova… On čita američke časopise ne bi li uspostavio dijagnozu. I uspeva – noga mi je sačuvana. „Samo nagli rast, nije rak kostiju.“

***

U bolnici čitam dečje novine i šaljem adresu „radi dopisivanja“. Stižu pisma – iz Bjelovara, Slovenj Gradeca, Tuzle… doživljavam iskustveno Jugoslaviju. Vršnjačko učenje.

***

Ostajem „na nezi“ u Beogradu kod nane i ujke – Požeška 60, dvorište sa dunjom i česmom koga više nema. Ujak čini sve da dobijem što više od Beograda. Pozorište „Boško Buha“, pa Narodno, crvena boja pliša, Ostrovski Bez krivice krivi – emocije i na sceni i u gledalištu. Ujak donosi ananas u konzervama, banane u grozdovima a nana dolazeći sa pijace nepogrešivo najavljuje: taze kajmak, friški mileram… Multikulturalnost se u Beogradu živi – najpre na pijaci…

***

Vraćam se u Aranđelovac, sledi razočaranje: na folklornoj sekciji nastavnica kaže da je „kolo“ popunjeno devojčicama iste visine – a ja sam od svih viša za glavu. Diskriminacija po visini – od tada se stalno povijam ne bih li bila niža.

***

Kako se spremaju za selidbu, roditelji naručuju od slikara Aleksandra Đonovića moj i sestrin portret – diskutujemo o umetnosti – znanje iznenađuje i Đonovića i nastavnike likovnog – sasvim je nesrazmerno nultom talentu za crtanje! I kako se sve u životu zaokružuje – moj diplomski rad: Sinkretički karakter Smotre Jugoslovenske umetnosti „Mermer i zvuci“ praktično je omaž misiji Aleksandra Đonovića da učini Aranđelovac, bar preko leta, kulturnim središtem Jugoslavije i Srbije.

***

Kroz godinu dana već smo u Beogradu, u stanu koji je, uprkos tome što je „naš“, privatni – ipak cenzurisan – nakon Titovog govora u brodogradilištu u Splitu, balkoni su prepolovljeni u gradnji! Mama kaže – vidite kako strah uništava lepotu! Danas živim na Novom Beogradu, takođe u zgradi bez balkona – u poslednji trenutak neizvedenih, projektu uprkos!

***

Nastavnica Grozdana u školi Banović Strahinja pati što ne volim Šagala, a i što nemam talenta, pa bi mi crteže doradila svojom rukom. U sedmom razredu novi nastavnik Radoslav Trkulja traži da vidi stare radove i pita: – A ko je tebi ispravljao crteže? Nastavnica, kažem. Zašto? Sležem ramenima: Pa dok pričamo o izložbama u gradu, sekira se što ne mogu da povučem nijedan potez kako treba. O kakvim izložbama pričate? Raznim, Oktobarski salon…

***

I tako, svi dobijemo zadatak da idemo na Oktobarski salon u Masarikovu ulicu. Drugovi sa Banovog brda, svi bolji u orijentaciji u Košutnjaku od mene, ne poznaju centar grada, galerije. Pišem mali tekst o slici Stojana Aralice…

***

Na poziv profesorke geografije LJubinke Milašinović osnivamo mi, đaci šestog i sedmog razreda, Samostalnu četu izviđača Mihajlovac… Ona i njen muž su „starešine“, ali mi organizujemo vodove, bivake, marševe, tabore… Moja drugarica Jasminka najuspešnija je i najposvećenija planinka. Od nje učimo šta je samopregor, samoinicijativa. Polažemo veštarstva, kuvanje, plivanje…

***

Nadežda Živojinović, profesorka matematike i razredna, uči nas esperanto… Priča kako on omogućava da svuda putujemo, da imamo prijatelje – esperantisti su ljudi dobre volje… Tuguje što nikada nije videla deo porodice koji živi u Skadru, u Albaniji. To je 1968.

***

U osmi razred stiže drugar sa Kosova. Pitam (ne znam za demonstracije) – Kako je na Kosovu? On ćuti… Uveče kažem mami da je stigao novi đak koji ništa ne govori. Mama savetuje, sa puno takta i odmerenosti – Nemoj da ga ispituješ, sigurno su mu rekli da na takva pitanja ne odgovara. Na Kosovu je teška situacija sada za Srbe i mnogi beže…

***

Znam da treba ponekad da se ćuti (i o dedinom nestanku se javno ne govori). Kad se kod kumova Jokanovića na slavi raspali diskusija, ujak ustaje i gestovima i šaputavim glasom kaže: – Tiše… komšije!… Jer kod kumova su u potkrovlje i u suteren useljeni radnici milicije.

***

I roditelji i profesori mislili su da ću studirati pravo – da budem advokat… Tu rečenicu: Nemoj da budeš drveni advokat čula sam mnogo puta i nisam je razumela, jer nisam bila „drvena“, već „odlična“ – obično bih postigla šta sam htela u odbrani nekog koga ismevaju, odbacuju. U monografiji gimnazije je fotografija moje drugarice Cice Danković (Stošić) i mene sa direktorkom – pozvale smo je na čas razredne zajednice da ukažemo da jedan profesor vređa đake.

***

Tek kad je počela da govori, shvatila sam u kako smo je tešku situaciju doveli. To je bila 71. godina – i pojam Goli otok bio je tabu, najveći broj učenika ga nije ni znao. Kako objasniti da je profesor traumatizovan događajem koji ne postoji? O Golom otoku znam dosta, jer tata često govori: „Sreća da nisam 48. bio u Beogradu već u Splitu, da nisam bio član Partije, jer koliko volim rusku kulturu i koliko volim da se inatim – sigurno bih završio na Golom otoku kao moji predratni drugovi.“

***

Pomogle smo direktorki da priču svede. Ona razgovara sa profesorom. Naredne godine upravo on prihvata da povede nas osmoro maturanata u Moskvu (planirani samo „drugaci“). Iako učimo engleski, razgovaramo sa ljudima, osećamo njihovu toplinu, ali i tugu zbog neslobode. Nude nam pomorandže i buket belih rada kada čuju da je jedna od nas – Rada… Na bazenu (gde je sad crkva Hrista Spasitelja) žena srednjih godina tužno kaže: „Nikad neću moći da dobijem dozvolu da putujem u Jugoslaviju – nisam član partije!“

***

Gimnazija nam je proletela: veliki smo prijatelji ostali do danas. Razredna Radojka Martinović potrudila se da gotovo niko nakon I razreda ne ode na društveni smer – želela je da nas vidi i dalje zajedno. A razredni na zameni, Radiša Stošić, davao nam je svu slobodu – pogotovo kad smo u trećem razredu pobedili na takmičenju za „najbolji razred“ (ne samo u znanju, već i pevanju, glumi, recitovanju…) i osvojili „vanrednu“ ekskurziju do Tare i Bajine Bašte.

***

Svi profesori jezika i književnosti od osnovne škole do gimnazije, pa čak i oni koji mi nisu predavali, otvarali su nam razne mogućnosti: sa entuzijazmom su vodili dramske, literarne sekcije, uređivali školske novine, organizovali književni klub ili pripremali recitale… Pitali bi: sigurno pišeš pesme, da li bi išla u Jagodinu, Svilajnac na susrete pesnika (otišla sa pesmom posvećenom Virdžiniji Vulf)… Da li imaš tekst o nekoj izložbi za Gimnazijalac? (napisah o Risti Stijoviću). Recitovala sam i pobeđivala na gimnazijskim takmičenjima.

***

Već u prvom razredu slušam svoju novu profesorku književnosti – Oliveru Baštovanović, vanrednog studenta Akademije, i od nje čujem za „produkciju“ i privilegiju „postati student Akademije“… Ne traži da čitamo lektiru već nova dela („Gloriju“ Ranka Marinkovića), pušta me da pišem priče a ne „pismene zadatke“. Sledeće godine je nema, diplomirala je i na Akademiji i otišla na televiziju. Naša nova profesorka Mira Vasić pokreće književni klub – otkrivamo Pekića, Selimovića…

***

Studij organizacije je bio izuzetno dinamičan. Propusnice za Fest za novinarsku projekciju, za Pulsku arenu, rad na Bitefu (sekretarica Ćirilova, a zatim vođa trupe) – strahujem od Barbe, Boba Vilsona, a oduševljavam se Šumanom, Ronkonijem i njihovom srdačnošću… Da u devetnaest godina možete biti u takvom društvu – bilo je veličanstveno.

***

Mnogo smo zamerali Akademiji, profesorima koji se više bave svojim radom no nama, sve nam je delovalo „lako“, ali su nam oni, svojim različitim pristupima, kontaktima i vezama, omogućili mnogo toga. Jović nas uključuje u istraživanja kulturnih potreba radnika u Pančevu, Ujes vodi da budemo tim za otvaranje Sportskog centra 25. maj (važno smo šetali sa voki-toki aparatima), Delibašić daje prvi samostalni istraživački zadatak: Leksikon filmskih termina (a i 35mm traku da sa rediteljima radimo „prave“ projekte); Pogačić, briljantan profesor Istorije filma, direktor Kinoteke, obezbeđuje besplatan ulazak ponedeljkom i sredom na cikluse najvažnijih filmova svetske kinematografije.

***

Pogačić i Bajić, kao profesori istorije filma i istorije pozorišta, nisu tražili suve podatke – želeli su da nas nauče da mislimo, da zaključujemo… Bajić pokazuje sliku grčke vaze, i pita koji je mit predstavljen… Pažljivo sluša šta govorim i kaže – Niste u pravu, ali je odgovor u stvari vrlodobar, mogao bi to biti i taj mit – 10.

***

Nismo razmišljali o mizoginiji – a prva profesorka Mirjana Miočinović stiže tek na trećoj godini, predaje Istoriju jugoslovenskog pozorišta i drame. Bitka za prve redove – slušamo o Cankaru, Krleži… ali i o staljinizmu…

***

Projektna nastava – diferentia specifica akademije daje i mogućnost da učim od svojih kolega, kroz rad na studentskim projektima. Da navedem samo one kojih više nema: dramaturg Mario Rosi, urednik na Radio Beogradu, reditelj Dubravko Bibanović iz Sarajeva, glumica Gordana Kosanović… Svi su oni u zajedničkim projektima otvarali neka nova polja pitanja, inspirisali na nove ideje, otvarali neke druge horizonte…

***

Sve što radim danas – radim po uzoru na svoje profesore, želeći da pružim novim generacijama ono što sam ja dobila od svih njih – mnogo razgovora, podrške, istraživačkog i klupskog vannastavnog rada.

O sagovornici

Dr Milena Dragićević Šešić rođena je 1954. u Trogiru. Diplomirala i magistrirala na Fakultetu dramskih umetnosti, specijalističke studije u Francuskoj na Univerzitetu Pariz VIII, a doktorirala na Filološkom fakultetu u Beogradu. Profesorka je Menadžmenta u kulturi i Teorije medija. Bila je rektorka Univerziteta umetnosti (2001-2004). Profesorka na Evropskoj diplomi kulturnog menadžmenta (Brisel), gost predavač na univerzitetima širom sveta. Ekspertkinja Saveta Evrope, Uneska, Evropske kulturne fondacije. Predsednica žirija Evropske nagrade za kulturnu politiku (2004-2010). Učestvovala u 30 domaćih i međunarodnih naučnih projekata. Radove izlagala na preko 130 međunarodnih konferencija. Objavila 16 knjiga. Prevođena na 17 jezika. Dobitnica Francuskog Ordena Akademske Palme i Velike zlatne plakete Univerziteta umetnosti.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari