Ovo je od „Konstantinovog raskršća“?, pitamo sa nevericom za „poreklo vlasništva“ nad kafeom „Raskršće“, smeštenom u niškom kraju Pantelej, gde razgovaramo sa piscem Dejanom Stojiljkovićem. On klima glavom. “Raskršće” je otvoreno od dela novca pristiglog od prodaje njegovih bestselera. Stojiljković, dakle, nije neshvaćeni umetnik, već pisac koji živi od svojih knjiga.


Njegov roman „Konstantinovo raskršće“, objavljen u Laguni pre tri godine, od jeseni će se naći u američkim knjižarama. Već se nalazi na tržištima Ruske Federacije, Makedonije i Slovačke. Po njemu je urađen strip, a u planu je snimanje filma. Na iznenađenje dobrog dela kulturne javnosti, sklonog ocenama da je “Konstantinovo raskršće” prosečna žanrovska književnost, pri tom opterećena ideološkim i političkim stavovima, roman je dobio nagrade „Miloš Crnjanski“ i „Svetosavski pečat“, a bio je u najužem izboru za Ninovu nagradu i “Isidora Sekulić”. “Konstantinovo raskršće” prodato je u 50.000 primeraka, ne računajući tiraže u inostranstvu, a 2010. bilo je najčitanija knjiga u javnim bibliotekama Srbije. U martu ove godine, takođe pod okriljem Lagune, Stojiljković je izdao i roman “Duge noći i crne zastave” već prodat u više od deset hiljada primeraka. Čini se da se čitaocima dopada Stojiljkovićeva književna formula – miks istorijskog romana, trilera, horora i mistike, uz uticaj pop-kulture, filma i stripa.

Ovakav multidisciplinarni “fjužn” mu, valjda, i dozvoljava da svoj roman “Duge noći i crne zastave” nazove po istoimenoj pesmi kalifornijske grupe “She Wants Revenge”, jedan od likova kreira po uzoru na glumca Kristijana Bejla (“Betmen”), a prvu rečenicu u romanu “prepiše” iz filma “Gospodar prstenova”, koji počinje istom takvom. Takođe, dopušta mu i da u “Konstantinovom raskršću” ubaci posvetu Šabanu Bajramoviću ili da jedan od prologa nazove po epizodi stripa Dilan Dog.

Kada će početi snimanje filma po romanu „Konstantinovo raskršće“, koje je već više puta najavljeno?

Film je “stao” zato što naše filmadžije vole da love u mutnom, a ja sam konkretan čovek. Hvališu se, obećavaju, nude avione i kamione, pričaju priče, a kuče nema za šta da ih ujede. Kada izađem pred njih sa konkretnom cenom za autorska prava, oni se ili prave ludi ili se više nikada ne jave. Bio sam, dakle, sa raznim filmadžijama, po raznim kafanama, a onda mi je bilo muka, i rekao sam im da tražim 100.000 evra. Jedina profesionalna ponuda koju smo dobili bila je od „Drina filma“, a glumac i producent Tika Stanić jedini je ozbiljan čovek u srpskom filmu. Naravno, da bi se sve realizovalo potrebne su i druge stvari – da iza filma stane grad Niš, država, strane koprodukcijske kuće…

Da li je u gradu Nišu bilo razumevanja ili su i oni „pričali priče“?

Ja za grad Niš generalno ne postojim. Ne verujem da ću postojati ni za ovu novu vlast. U Nišu „uspevaju“ neki drugi ljudi. Niška paradigma, transferzala i dijagonala je, recimo, Mile Ilić (funkcioner niških socijalista 90-ih i danas, p.a.). On je niška konstanta, etalon za mediokritete i kao takav apsolutno savršeno funkcioniše u ovoj sredini. Da li je za to kriv samo Mile Ilić? Nije Mile kriv, krivi smo mi što smo dozvolili da on postane konstanta. A kako da se to ne desi kada je, na primer, bivši gradonačelnik i demokrata Miloš Simonović pre četiri godine sa Miletom Ilićem napravio vlast uprkos tome što se politički „porodio“ 1996. godine u buntu protiv izborne krađe i Mileta. Simonović i ja tada smo zajedno učestvovali u studentskim protestima, a on je nekoliko godina kasnije napravio veliki pakt sa takvim čovekom.

Sve to govori da se Niš nalazi u dubiozi svake vrste iz koje neće moći skoro da izađe. A i kako bi mogao kada niški gradonačelnik i svi drugi političari moraju da zovu Beograd da pitaju da li smeju da piške? To je ono što je pretvorilo Niš u praziluk-grad. Mi nismo čak ni banana-grad. Takođe, na čelu Niša uglavnom nisu Nišlije. Ne govorim o rođenim Nišlijama u snobovskom smislu, već kažem da Niš vode ljudi koji ga ne doživljavaju kao svoj grad, ne žele da rade za njegovo dobro i ne vole ga. Doživljavaju ga samo kao protočni bojler. Kao prolaznu stanicu koju mrze, ali eto, silom prilika, moraju tu da provedu neko vreme pre odlaska u Beograd.

A da li i talentovani ljudi iz Niša i drugih gradova Srbije ukoliko žele da postignu uspeh moraju da odu za Beograd, gde su u velikoj meri koncentrisani na novac, vlast, tržište, mediji, šanse?

Moraju. Niš je jedno veliko groblje talentovanih ljudi. Najtalentovanije Nišlije su socijalni slučajevi – rade na pijaci, kao taksisti, kao kondukteri. Dakle, svako ko hoće nešto da napravi mora da ode za Beograd, kako zbog centralizacije svega i svačega u ovoj zemlji, tako i zbog toga što Niš, kako bi to rekao moj kolega Zvonko Karanović – ili proteruje ili ubija svoje najkvalitetnije ljude. Ako se ovde na bilo koji način istaknete, skočiće odmah njih 200 da vas uhvati za gušu i povuče nadole.

Ja sam mnogo poštovaniji u Beogradu nego u Nišu. Jedan od brojnih primera za to je, recimo, činjenica da sam tri puta zvao mog druga iz studentskog protesta i bivšeg gradonačelnika Miloša Simonovića da dođe na promociju i on – nije došao. A na promociju u Beogradu pozvao sam bivšeg šefa države Dobricu Ćosića i on je došao. Kao što su došli i ministri ili direktori važnih institucija. Nije meni to bilo važno zbog Beograda i likova koji su došli, već mi je bilo poražavajuće zbog mog Niša i Nišlija.

Zašto ste onda još uvek u Nišu?

Koreni i sticaj okolnosti. Ja definitivno volim Niš, pokazao sam tu ljubav i u mojoj prvoj knjizi „Leva strana druma“. Ona govori o Nišu na razmeđi 20. i 21. veka. Nažalost, takav Niš više ne postoji. Danas je on jedna velika palanka, palanački duh se sve više širi, a kvalitetni ljudi ubrzano beže iz grada ili se samoizoluju. Mene lično ovde još uvek drži porodica i neki prijatelji. Ali, kada moja ćerka bude stasala, najverovatnije ću otići, ne u Beograd, već izvan zemlje. Kada više od 50 odsto srpskih doktora nauka živi u Americi, zašto bih ja ostajao u Nišu, gde me svako pljuje, proziva, podmeće? Zašto bih dozvoljavao da budem ponižavan od mediokriteta i partijskih aparatčika kada bih mogao da živim u nekoj normalnoj zemlji?

Ja volim ovaj grad, ali to ima granice. Volim ga, ali ga sve manje prepoznajem kao svoj. A i najveća osporavanja sam doživeo upravo ovde. Optužba da je “Konstantinovo raskršće“ pronacistička knjiga stigla je upravo iz Niša. Roman je izašao u Rusiji i Americi, zemljama sa najvećom antinacističkom tradicijom, i za njih nije pronacistički, ali je takav jednom Nišliji, koji je čak, da bi to dokazao, u svom eseju od 25 strana “citirao” delove koji ne postoje u romanu. Da je ovo pravna država, mogao bih da ga tužim i dobijem veliku odštetu.

Ipak, bilo je kritika „Konstantinovog raskršća“ i izvan Niša, recimo zbog “istorijskog revizionizma” ili “promocije četništva” u njemu?

To su tvrdile neke apologete partizanskog pokreta. Potom je Samardžić, urednik Pogleda, napisao da mu se čini da je roman pisao neko ko je član SUBNOR-a. A šta je tu istina? U “Konstantinovom raskršću“ i jedni i drugi prikazani su kao loši. Činjenica je da smo mi tada vodili građanski rat u kojem niko nije bio nevin. Bili smo jedna stoka. Bilo da smo nosili petokraku ili kokardu, činili smo iste zločine. Umesto da se borimo protiv Nemaca klali smo se između sebe i to smatram za naš vrhunski greh.

A šta je sa tvrdnjama da je roman pisan “po uzoru” na svetski bestseler „Da Vinčijev kod“?

To nema veze. “Konstantinovo raskršće” je daleko više utemeljeno na istorijskoj istini i dosta je ozbiljniji, kompleksniji i mračniji roman. “Da Vinčijev kod” nisam čitao, nisam pao u iskušenje da ga pročitam ni kada su me povezivali sa njim, zašto bih gubio vreme na to, to je trivijalna literatura. Uostalom, otvoreno sam rekao: „Konstantinovo raskršće“ konstrukcijski je pisano po uzoru na velikog pisca Stivena Kinga i njegov roman „To“, koji je remek delo i veći bestseler od „Da Vinčijevog koda“, ali mi to ne znamo. Takođe, radio sam ga pod „uticajem“ Petra Rajića, kao i ukletih junaka Ive Andrića.

Ima li recepta za bestseler?

Nema.

Zar vaš recept ne bi mogao biti: istorijsko polazište oko kojeg se razvija intrigantna i mistična priča sa elementima onostranog?

Kažite mi još neki naš bestseler koji je pisan po tom „receptu“. Zar su tako pisali Žarko Laušević, Emir Kustirica, Habjanovićka? Moji romani su čak antibestselerski. „Konstantinovo raskršće“ je mračno, na momente morbidno i krvavo, bez pozitivnih junaka i bez hepienda. Da li je to obrazac za bestseler?

Šta biste radije – da budete pisac bestselera, da uđete u školsku lektiru ili da budete dobitnik velike književne nagrade?

Ovo prvo. Prezirem slavu i zato je moja najveća želja da ljudi čitaju moje knjige, a da ne znaju ko sam ja. Osnovna funkcija književnosti je komunikacija između pisca i čitalaca, a osnova književnosti je priča. Ja sam pre svega pripovedač koji piše priče sa željom da one nasmeju ili rastuže što veći broj čitalaca. Nije moje da filozofiram, proniknem u velike istine ili otkrivam suštinu univerzuma.

Možda zato što su književne nagrade proizvod kuhinja, lobija, politike, podobnosti? Ili one, ipak, odražavaju kvalitet?

Ima tu i lobija i politike i podobnosti, ali kvalitet koji zasluže da ispliva – ispliva, kad tad, ovako ili onako. Kada sam za „Konstantinovo raskršće“ dobio „Crnjanskog“, oni što vole teorije zavere govorili su da mi je nagradu kupila Laguna ili da sam je dobio iz političkih razloga. A moja supruga i ja tada smo se nalazili na Birou za zapošljavanje, živeli smo od socijalne pomoći i bili podstanari kod tašte. Da sam bio toliko uticajan da izguram jednu od najvažnijih književnih nagrada u Srbiji zar ne bih pre toga ipak zaposlio bar jedno od nas?

Kako vidite književnu scenu Srbije? Ona je “malo jezero, a mnogo riba”? Ili su i na tom planu “Srbi narod najtalentovaniji“?

Mala bara, puno krokodila. I nema ovde mnogo talentovanih ljudi, to je velika zabluda. Problem sa našim piscima i pesnicima je što su mnogo sujetni, a malo rade na sebi. Naš prosečni pesnik je pun sebe, a ne zna savremene tokove svetske poezije. Takođe, prosečan srpski pisac napisao je više knjiga nego što ih je pročitao. Oni gledaju samo sebe, ne čitaju čak ni knjige kolega iz iste izdavačke kuće, ne gledaju filmove, nisu u toku, ne prate vreme kojem pripadaju. Mnogo su zatucani i zaostali. Slušam ih kako trabunjaju o Bitlsima i Dostojevskom i Čehovu ili izbacuju roman koji se oslanja na džez od pre 40 godina i Bukovskog, mada je to već toliko puta viđeno. Ko će to da čita? A pogledajte Pekićevo „Besnilo“, izvanredan roman iz kojeg se jasno vidi da je čitao, recimo, Stivena Kinga s kraja 70-ih i početka 80-ih. I ja nastojim da budem savremenik svog vremena. „Zastave“ sam izbacio dok je išla serija „Igra prestola“, snimljena po remek-delu Džordža Martina, pa ih je „Laguna“ i reklamirala kao srpsku „Igru prestola“. Čitam Lagunine i sve druge knjige. Slušam muziku. Sutra idem da gledam „Betmena“, valjda neće da me upucaju…

Nacisti, vitezovi i vampiri

„Konstantinovo raskršće” govori o traganju nacista u Nišu za klinom kojim je Isus Hrist bio prikovan za krst pošto postoji verovanje da će onaj ko pronađe sva tri klina vladati svetom. Jedan od klinova završio je pretopljen u Konstantinov mač, ispod temelja antičkog Niša, rodnog grada cara Konstantina koji je priznao hrišćanstvo za zvaničnu religiju. Ipak, SS oficire sprečavaju da dođu do klina ne samo ratne okolnosti već i bića “sa očima boje purpura”- vampiri.

U “Dugim noćima i crnim zastavama” tri srpska viteza, toplički vojvoda Milan, Ivan Kosančić i Miloš Obilić, tri godine pre Kosovskog boja, po nalogu srpskog kneza Lazara Hrebeljanovića, tragaju za kivotom koji su iz jednog pograničnog manastira ukrali osmanlijski konjanici. Sadržina kivota poznata je samo knezu Lazaru, a put na koji vitezovi kreću je krvav, tajnovit i “bremenit” prisustvom predaka i demona.

Ovde prosperiraju ološ i mediokriteti

Čitaju li Srbi knjige?

Da. Srbi čitaju i jedna od najvećih zabluda je da to ne rade. Takvu zabludu razbila je upravo Laguna. Za nju je važilo da izdaje „literaturu za domaćice“, a njena najčitanija knjiga za prošlu godinu su „Avanture nevaljale devojčice“ nobelovca Marija Vargasa Ljose. U Top 20 su i Ljosa i Andrić i Saramago i Basara, što znači da je reč o kvalitetnoj literaturi. Tu sam i ja. Zato mogu da živim od svojih izdanja u zemlji, kao i od onih u svetu. Novac koji primam svakako je veći od prosečne plate u Srbiji, ali ja i dalje mesečno imam manje para od nekog nižeg direktora ili šefa bilo koje strane banke u Nišu.

Nije badava Ivica Dačić rekao da je finansijski sektor „najveći neprijatelj srpskog naroda“?

Da, a onda je napravio koaliciju sa onim ko je stvorio takav finansijski sektor.

Ima li šanse da Srbija izađe iz takvih, finansijskih i ostalih problema? Ili će je nova vlada dodatno „zakopati“?

Mi smo naše šanse propustili pre deset godina. Nijedna vlada tu ne može više ništa da učini. Sujetan smo narod, o sebi mislimo sve najbolje, a najbolji, najsposobniji i najkvalitetniji među nama već decenijama beže odavde. Za sve to vreme ovde prosperiraju ološ i mediokriteti. Kako onda da izađemo iz krize?

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari