Prošlost sve dublja, budućnost sve plića! 1Foto: Backo Diklić

Ne osvrćem se na prošlost često, posebno ne u pisanom obliku. A znamo da su između individualnog pamćenja, ličnih sećanja i pisanja o njima razmaci i razlike velike.

Okolnosti mi ne daju da se skrasim, odvratim pogled od stalno užarene i problematične sadašnjice, zažmurim pred svetskim prevratničkim trenucima i suočim se sa tim svojim i našim tragičnim diskontinuitetom i priznam poraz! Mada mi iz dana u dan postaje jasnije da je „budućnost sve plića a prošlost sve dublja“ (mislim da sam to pokupila iz „Islednika“ od Velikića), stojim „postojano“, zaglavljena u sadašnjem trenutku. Ali, za ovu poklonjenu priliku… vredi pokušati.

***

Tim pre što sam se nedavno, pripremajući knjigu Isečci sa kraja veka / Muzičke kritike i (ne)kritičko mišljenje 1992-1996 / koja je upravo izašla u izdanju kuća Clio i Besjeda, vratila dvadeset godina unazad u strašno vreme nestanka Jugoslavije, ratova i sankcija. Reč je o tekstovima koje sam sa posebnim intenzitetom i zalaganjem objavljivala u „Politici“ od trenutka kada sam krajem 1993. udaljena iz RTS-a u velikim čistkama (ne nalazim bolju reč za ono što je pogodilo preko 1.000 novinara, muzičkih urednika, reditelja), eufemistički nazvanim „prinudni odmori“.

***

Pisala sam o muzici i muzičarima držeći se svoje profesije i uključivala se gde god sam videla bar malo svetla i čula antiratne glasove. Činila sam to i pored telefonskih pretnji, prozivki na Dnevniku u kome sam apostrofirana kao „bugaraški novinar, u braku sa ferventnim pristalicom Reformskih snaga“; Nezavisni sindikat RTS, Akcije protiv opsade Sarajeva, Beogradski krug, Građanski savez, Evropski pokret, protest članova Udruženja kompozitora Srbije… klečanje, zvona, pištaljke i šerpe…

***

Sećam se da mi je, prilikom jedne zimske „šetnje“ u Lole Ribara, ispod prozora baka Olge, koja nas je pozdravljala sa terase, Vladimir Jokić doviknuo između dva piska: „Ovako ćeš mi ti za dvadeset godina mahati sa balkona.“ Ludak, smejala sam se. Tek što smo zaboravili rekvizite i kupili nove šerpe, devedesete su ponovo banule, bez ratnih pokliča doduše, ali praćene još većom pohlepom udruženom sa ignorancijom i lažima. Počelo je sve vidljivije i ubrzanije urušavanje kulturnih i obrazovnih institucija, obala, trgova i ponovo – egzodus onih ljudi koji obično čine duh grada.

***

Zamenjen je petparačkom novogodišnjom plastičnom dekoracijom koja groteskno leluja iznad raskopanih ulica. I eto mene povremeno u ulozi „baka Ane“ sa pištaljkom i na probama hora „Naša pjesma’’ u CZKD. Drugarska se pjesma ori… Idemo od početka.

***

Rođena sam u Strumici, ali je otac kao vojno lice bio premešten tri meseca posle mog rođenja. Niš, Sremska Mitrovica, i vrlo brzo Beograd. Beograd pre svega, rodni i jedini grad.

***

Ležim a oko mene odrasli pevaju stare i tužne makedonske pesme (i ja sa njima) i/ili gledam kako deca trče i žagore. Do pete godine sam uglavnom bila u krevetu, budući da sam rođena sa srčanom manom, tada proglašenom za neoperabilnu. Ipak, u sećanjima iz najranijeg detinjstva nemam mračne slike, povorke doktora, strahove; bila sam prekomerno okružena ljubavlju i pažnjom koje sam, verovatno, prihvatala kao jedinu moguću realnost, igru koja mi je bila utočište.

***

Sve se promenilo kad sam uspešno operisana u Zagrebu, gde sam provela tri meseca u bolnici (sama!). Te beline i samoće, šuškanja časnih sestara se odlično sećam. Ali i kontrasta, boja koje su me zabljesnule kad sam izašla iz bolnice. Mama me je odvela na izložbu Miljenka Stančića, a zatim u njegov atelje gde sam izabrala sliku u jesenjim tonovima, grupa ljudi bez lica, među njima i žena bez ruke!?! Slika je otplaćivana godinama da bi bila prodata devedesetih!

***

Po povratku u Beograd roditelji su „okrenuli list“, proglasili me zdravom i odlučili da brzo svi treba da nadoknadimo propušteno. Ulica Sv. Save gde smo stanovali postala je celom dužinom dnevno igralište za mog brata i mene, roditelji su zaronili u poslove i učenje prekinuto mojom bolešću; nije se više mnogo pevalo.

***

Zezali su me žestoko ti novi čuburski drugari, neki su vikali „makedonackrpilonac“, plakala sam, život u zdravlju mi je baš izgledao surov! Pokušavala sam, kažu, da se vratim u psihologiju bolesti, ali mi nije bilo dozvoljeno. Međutim, taj spartanski tretman, vesele ulične igre i, verovatno, urođene veštine snalaženja ubrzo su učinile da se utopim u šarenu dečju gomilu.

***

Živeli smo skromnim ali strukturiranim životom, sve se znalo i nije se mnogo improvizovalo. Subotom se radilo a nedeljom se išlo na izlete, šetnje, u bioskop Doma JNA, na ćevapčiće u „Malu astronomiju“, na priredbe i koncerte. Sećam se fascinacije baletom i scenom uopšte, bila je to Ohridska legenda, i tamnog, hladovitog Kolarca sa Dušanom Trbojevićem za klavirom.

***

Pošla sam u osnovnu školu „Sveti Sava“ i u muzičku „Stanislav Binički“ i naglo shvatila šta znači imati obaveze, slobodu kretanja i – „društvo“, meni vrlo bitna odrednica. Upisali su me „na klavir“ na insistiranje nastavnika muzike Žanetića, kome je Josip Slavenski (ispred čije kuće u Svetosavskoj smo se najviše igrali i pevali) rekao da je „Makedonče za muzičku“.

***

Učiteljica Milica Pavlović, blago lice sa čipkanom kragnom, učlanila nas je u Muzičku omladinu. Rano sam se „istakla“ i postala „poverenik“, što je značilo da sam članarinu nosila u Muzičku omladine, Terazije 26. Jednom sam proneverila deo članarine da bih sebi kupila čokoladnu bombicu u poslastičarnici preko puta škole; sećam se užasnih grdnji zbog tog greha i mog straha da će me izbaciti iz rajskog muzičkog vrta.

***

Veliki deo naše tadašnje „sestrinske“ družine prešao je u Četrnaestu gimnaziju gde su se utvrđivala već „stara“ prijateljstva; ta prisnost je među nama, čini mi se, ostala do danas, iako sve češće pominjemo one kojih nema.

***

„Dečaci“ su ušli u moj vidokrug u gimnaziji zahvaljujući VIS-ovima Zlatni dečaci, Crni biseri… Počele su igranke, žurke, rokenrol, Radio Luksemburg, ali i redovni izlasci u „Dadov“ i u „Abrašević“ na džez… Sve kasniji povratak kući i prvi ozbiljni sukobi sa roditeljima.

***

Dok sam sa društvom iz gimnazije neosetno i, rekla bih, ne sasvim svesno uplovljavala u nadolazeći talas „dece cveća“, u srednjoj muzičkoj školi koja je, sticajem okolnosti, posle smrti Slavenskog ponela njegovo ime, disao je neki drugi, paralelni, mali a ekskluzivan i na drugačiji način bogat i obogaćujući svet muzike, svet talentovanih ljudi, individualnih časova, zvukova iz prošlosti, drugačijeg jezika i zaštićenih kodova. Teško je bilo odlučiti se između ta dva pola, pa sam, što nije bilo neobično u našim generacijama, upisala „Svetsku“ na Filološkom i Muzikologiju na Muzičkoj akademiji (FMU), ne znajući tada da će muzika potisnuti moje spisateljske, pre svega pesničke ambicije.

***

Roditeljski poklon posle mature bila je neprocenjiva povratna karta u vagonu druge klase Beograd – Pariz preko Dižona, gde sam ostala mesec dana kod moje vršnjakinje Magi Demonžo, sa kojom sam se „na slepo“ dopisivala od trinaeste godine na insistiranje naših majki.

***

Upala sam u porodicu direktora Dižonskog univerziteta sa desetoro dece i tek tamo shvatila da ne poznajem francusku kulturu i da je moje znanje tog jezika koji sam sa majkom učila od pete godine veoma oskudno. NJih desetoro su govorili starogrčki i latinski, bili odgojeni u ekumenskom duhu, govorili mi o velikim poglavljima francuske književnosti, razlici između pravoslavne i katoličke religije, gotike i romanike, otkrili mi muziku francuskog baroka i rokokoa… Bila sam bogata.

***

Zatim sam se prvi put obrela u Parizu, u studentskoj sobi jedne Elen koju sam upoznala u Makarskoj. Studirala je antropologiju, bila članica Komunističke partije i spremala se da ide u Peru. Otkrila mi je off Pariz, pozorišta u Latinskom kvartu i Galerije na Sen Žermenu… Sećam se da se gušila od smeha kad sam je pitala kako da stignem do Ajfelove kule. Bilo je leto 1965, a krug studenata koje sam upoznala je već bio u ’68, svetlosnim godinama udaljen od dižonske porodice koja me je opčinila.

***

Donela sam odluku da što više učim, čitam, putujem i pokušam da se vratim u Pariz kao student. Iako sam pratila burna pariska dešavanja maja ’68, studije koje su zahtevale ozbiljni rad na oba plana, učinile su da me je vest o početku studentskih demonstracija u Beogradu zatekla dok sam kod kuće pripremala ispite.

***

Odmah sam otišla na Filozofski fakultet, uključila se i ostala do „kraja“. Intuitivno sam otišla u svoju drugu školu koja nije odmah reagovala. Vidim sebe kako sa više bedževa na majici sumnjive čistoće, upadam kod Dušana Skovrana, dekana Muzičke akademije sa pripremljenim govorom o tome „kako BU plamti a on tu sedi sa leptir-mašnom“, pa kod Nikole Hercigonje, našeg voljenog profesora muzikologije, kome spočitavam da je zaboravio revolucionarnu prošlost i učešće u Kazalištu narodnog oslobođenja… Mogu misliti kako sam im izgledala.

***

Brzo smo osnovali neki hor, Aleksandar Obradović nam je napisao „himnu“ pa smo pevali na Medicinskom i drugim pasivnim fakultetima… Ne sećam se najbolje tih napornih dana bez spavanja, znam da je Jovan Kolundžija išao sa horom i svirao Paganinija i da sam, kad se sve završilo kako se završilo, odbila da uđem „u kolo“.

***

Tokom studija sam na podsticaj Aleksandra Ilića i Đorđija Vukovića počela da pišem muzičke kritike u „Studentu“, zatim i u „Borbi“ i da (najpre honorarno) radim u redakciji za kulturu Trećeg programa Radio Beograda da bih, posle završenog pripravničkog staža, zahvaljujući pre svega Dušanu Skovranu (!), otišla u Pariz, odakle sam se posle dve i po godine vratila sa diplomom na isti program sa višim zvanjem.

***

Iako se tvrdi da je sedamdesetih godina uveliko tekao proces „kraja kulture“, moji postšezdesetosmaški pariski uvidi su bili daleko od sličnih katastrofičnih predviđanja. Kao doktorand profesora Vladimira Jankelevića (muzička estetika, Univerzitet Pariz I), učestvovala sam na njegovim predavanjima i diskusijama sredom, prenošenim direktno preko Radija Sorbone a odloženo emitovanim na programu France culture.

***

Pored svakodnevnog rada na tezi (Pojam igre u delu Morisa Ravela) koju sam odbranila početkom 1975, išla sam povremeno na časove tada vodećih estetičara, filozofa, kompozitora (Bart, Derida, Badiju, Mesijan), slušala more novog zvuka i imala utisak da teorija i kritika regulišu svet koji je prevashodno bio svet umetnosti.

***

Stvarno je bilo uživanje primenjivati stečena znanja na Trećem programu koji je spajao slobodnu medijsku zonu i ozbiljno institutsko promišljanje, budući da smo kvartalno izdavali i časopis koji, pojedini brojevi posebno, i danas predstavljaju relevantnu literaturu za teoretičare.

***

Rad sa kolegama različitih generacija, kreativaca jakih individualnosti, međusobno veoma različitih, nimalo nije bio jednostavan, ispunjen sukobima mišljenja i ega, ali je bilo mnogo prostora za stvaralaštvo, izražavanje kreativnosti i prilika da se uči.

***

Sećam se posebno Radmile Gligić, urednice kulture, Verice Trenković, koja je znala sve o nadrealistima, Mire Daleore, urednice Muzičkog programa, zagovornice nove muzike koja je pokrenula seriju koncerata Muzička moderna, Đorđa Zorkića, vrsnog dokumentariste…

***

Đorđe Malavrazić i ja smo kao najmlađi dobili zadatak da oformimo ekipu kritičara dnevne emisije Hronika koju su činila danas poznata imena… Nebojša Đukelić, Radomir Putnik, Miljenko Dereta, Slobodan Ristić, LJubiša Ristić, Mirjana Veselinović, Branka Radović…

***

Tih godina uobičajene, dnevne susrete i saradnju sa predstavnicima jugoslovenske kulturne elite kakvi su bili Radomir Konstantinović, Ivan Foht, Pavle Stefanović, Kasim Prohić, kao i kolege iz svih republičkih centara sa kojima smo razmenjivali programe i iskustva, sretali se na vodećim jugoslovenskim i evropskim festivalima, danas doživljavam kao privilegije čijeg značaja nisam bila dovoljno svesna.

***

Posle osamdesete atmosfera je postala znatno drugačija, napetost se osećala u vazduhu, a ja sam, oborena brigom zbog bolesti sina, sa većom distancom učestvovala u radu da bih period 1983-1987. provela u Dakaru, Senegal, i fascinirana ušla u svet zapadnoafričke muzike.

***

Iz afričkog sna vratili smo se kući „u pravi čas“, dana kada je Milošević izgovorio ono čuveno „Niko ne sme da vas bije“… i odmah nam je postalo jasno kuda to vodi. Iako je za tih nekoliko godina Drugi program Radio Beograda pod uredništvom Đorđa Malavrazića postao nezaobilazna kulturna činjenica, polje slobode i otpora u čijem sam se formiranju ulagala kao muzički urednik, ubrzo smo shvatili da je kreativna igra završena čak i za muzičku matricu.

***

Raspadom Jugoslavije i nepisanim dekretima, u programima radija se gasila narodna muzika iz nekadašnjih republika i širom otvarala vrata novokomponovanom zvuku. Direktoru i glavnom muzičkom uredniku počeli su da „paraju uši“ DŽoni Štulić, zatim Arsen Dedić, pa Slavenski i Hercigonja, ubrzo i pojedini opoziciono angažovani srpski kompozitori čiji su kartoni nestajali iz Fonoteke.

***

Aprila 1992. stupili smo u štrajk upisan kao prvo gašenje predajnika „na ovim prostorima“, ali su ratovi devedesetih pomeli i njegove tragove, koje ovi današnji „radovi u toku“ dodatno zatrpavaju.

***

U pravu je Velikić! Neminovno mi prošlost izgleda sve dublja, a budućnost sve plića!

O sagovornici

Ana Kotevska je diplomirala na Odseku sa komparativnu književnost Filološkog fakulteta i Katedri za muzikologiju FMU u Beogradu. Kao stipendista francuske vlade usavršavala se u Parizu na Katedri za estetiku Univerziteta Sorbonne – Paris I pod mentorstvom Vladimira Jankelevića. Do 1994. kada je iz političkih razloga upućena na prinudni odmor, radila kao muzička kritičarka, urednica i radiofonski stvaralac Trećeg i Drugog programa Radio Beograda. Bila je i direktorka Muzičkog informativnog centra SOKOJ-a i izdavač Međunarodnog časopisa za muziku „Novi Zvuk“. Krajem 2012. izabrana je za predsednicu Muzikološkog društva Srbije. Koautorka je knjige radijskih intervjua KonTakt (Čigoja, Beograd, 1998) i autorka knjige Isečci iz prošlog veka/muzičke kritike i (ne)kritičko mišljenje 1992-1996 (Clio, 2017). Članica je Udruženja kompozitora Srbije, Muzikološkog društva Srbije, Evropskog pokreta u Srbiji, NUNS-a i Udruženja frankofonih novinara.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Ostavite odgovor na Ђорђе Коњиковић Odustani od odgovora