Pažnja javnosti se usmerava na prve dame u mirnim i turbulentnim vremenima u širokom rasponu – od odeće i držanja (ukratko stajlinga) – do humanitarnih aktivnosti i prigodnosti njihovih izjava, čak i gestova. Izgleda da je ovo jedno od zanimanja koje se uči samo praksom, dakle na greškama. Obuke za profesiju prve dame nema ni u jednom kurikulumu, sa izuzetkom takozvanog protokola. Stvar je, po svemu sudeći, prepuštena najviše taktu one koja se u takvoj ulozi nađe – više nego obrazovanju i (pređašnjoj) profesiji.


U redovnim situacijama zamka koja opasno vreba jeste prenošenje privatnog odnosa u javni prostor: činjenica da je suprug moćna politička figura kod nekih prvih dama generiše i održava stav da i one imaju političku moć koju (treba da) dele sa šefom države, budući da sa njim (doduše u privatnoj ulozi muža) dele sve ostalo. Kada situacija postane vanredna, pored ove inicijalne zamke, nastaje prilika da se pokaže saosećanje i solidarnost. Način na koji se to čini, umesto empatije može da se izvrgne u nezgrapnost, pa i u ponešto agresivnije.

Ovde i u svetu bilo je prvih dama sa taktom i bez njega. U novije vreme, jedna prva dama, daleko u Africi, zapala je u obe zamke na izuzetno dramatičan, neukusan, zapravo nedopustiv način. Posle otmice devojčica iz srednje škole, koja se pripisuje grupi Boko Haram, prva dama Nigerije Pejšens Džonatan je održala sastanak sa direktorom škole iz koje su devojčice otete. Sastanak je prenošen na nacionalnoj televiziji. Gospođa Džonatan se dramatično rasplakala i za vreme javnog prenosa jecanja izrazila je sumnju u tezu o otmici devojaka. Sutradan, kada se pribrala, lično je naredila privođenje i zatvaranje Naomi Nijadar, koja je jedna od vođa protesta povodom otmice devojaka. Policija je postupila po naređenju i zadržala Naomi Nijadar u policijskoj stanici. Da li u Srbiji postoji ili je postojao primer analogan ovom postupku prve dame Nigerije? Jeste, čak i drastičniji. Setimo se samo Mirjane Marković i njene uloge u progonu, a nije isključeno, i u samom ubistvu Slavka Ćuruvije. Samo Marković, budući da nije bila prva dama, već prva drugarica, nikad nije bila tako transparentna kao gospođa Džonatan.

Naša aktuelna prva dama je u nedavnoj prošlosti pomešala privatno sa javnim, kada je svoj humanitarni fond „Dragica Nikolić“ registrovala na adresi službenog sedišta predsednika Republike. Ko je tada građanki Nikolić izdao sedište njene privatne fondacije na Andrićevom vencu 1, gde su inače službene prostorije predsednika Republike? Po kom pravnom osnovu su službene prostorije predsednika Republike izdate u zakup? Kolika je bila visina zakupnine? Odgovori na ova pitanja pokazali su pravnu nedopuštenost ovakvog javno-privatnog partnerstva i naša prva dama je naučila lekciju na prvoj grešci. Premestila je sedište fonda na privatnu adresu bračnog para Nikolić.

Kao primer neumesnih javnih izjava prve dame u nacionalnim katastrofama iz ne tako davne prošlosti često se citira Lora Buš: „Lora Buš je održala pres-konferenciju u sjajno čistom centru za starija izbegla lica u Lafajetu. Sa značajnom dozom dvosmislenosti, primetila je „To odista ne izgleda onako kao što viđamo na televiziji“. Na pitanje o tome kako objašnjava da su većina raseljenih crni i siromašni, gospođa Buš je odgovorila: „ To se događa u prirodnim katastrofama ovih razmera. Siromašniji ljudi obično žive u najnižim ili najizloženijim ili najranjivijim delovima grada. To je ono što se uvek dešava“. (Salon, 2. IX 2005). Ne podseća li ovakav pristup na ono što ovde nismo čuli od prve dame, ali jesmo od ključnih državnih činovnika. Za našu poplavu (posledice se podrazumevaju), kriv je sam bog. To je uvek tako. Udobni fatalizam samo je eufemizam za ravnodušnost.

Šta je naša aktuelna prva dama činila u vreme vanredne situacije? Najpre, nije se oglašavala sve dok se nije oglasio predsednik Republike, što je primer naučene lekcije. Zajedno sa njim je prikupila pomoć (ili organizovala prikupljanje, svejedno). Zajedno su posetili neke od stradalih gradova. Lepo, ili još lepše – „divno“ – kako naša prva dama voli da kaže. Takođe, to je ne samo humano nego i trendy, mnoge prve dame se bave istim poslom – od SAD pa sve do Azerbejdžana.

I ostalo bi tako da nije bilo nekoliko rečenica pred uključenim kamerama RTS, baš u „Dnevniku“. Građani Krupnja, većina njih, ostali su bez kuća i pred predsednikom i prvom damom žalili i brinuli za budući život. Gospođa Nikolić ih je utešila rečima: „Lako je sagraditi kuću!“ Da – kako kome, doduše. Sirotinji iz Krupnja ta lakoća očigledno nije izgledala tako lako podnošljivom kao prvoj dami, isto onako kao ni crnoj sirotinji iz staračkog zbega (prigodno uglancanog) – teza gospođe Buš da prirodne nesreće najviše pogađaju sirotinju i da je to uvek tako. Nije izostalo ni mešanje u isključivi domen supruga gospođe Nikolić. Kad su okupljeni građani Krupnja prigovorili da su predugo bili odsečeni od sveta i da čak ni vojska nije stigla do njih, gospođa Nikolić je rezolutno rešila problem: „Pa poslaćemo vam vojsku!“

Jedina vojska koju gospođa Nikolić sme da okupi i pozove je vojska prvih dama, što je gotovo nemoguć zadatak. Možda bi se mogla zadovoljiti manje ambicioznim, a možda korisnim poduhvatom – okupljanjem žena (i muževa) ambasadora i ambasadorki, ne na teaparty (tu su verbalni i gestovni gafovi teže svarljivi nego u vanrednoj situaciji), već na trajnu i ozbiljnu pomoć njenoj već ustrojenoj fondaciji sa jasnom svrhom: umanjiti tegobe postradalih. Jedna montažna kuća u Krupnju, koju je u ime fondacije „Dragica Nikolić“ obećao Tomislav Nikolić, kao predsednik i suprug je svakako dobrodošla. Ali jedna odista saosećajna prva dama ne bi smela da se zadovolji ovim, iako značajnim, ipak, samo jednokratnim gestom. Posle koga mirno može nastupiti zaborav onih koji imaju nevolju da žive u najnižim, najisturenijim i najranjivijim područjima.

Autorka je profesorka Pravnog fakulteta Univerziteta Union u penziji

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari