Stanko Popović Bez pomagala za buđenje, tu negde oko pet, na nogama sam laganim i počinjem višedecenijski ritual, zvani – nemoj mi to razdvajati (kava i loza). Zakunjao u sred drugog dnevnika ili došao pred zoru kući, nešto me kopka, čupka, u to doba i neki gen prapredaka kao da priča: – ‘Ajde, po’itaj Popoviću, idi u šumu usijeci drva, namiri ovce, očepaj torinu! Izgleda da se ne može pobeći od zova predaka koji su bili domaćini, drvoseče, hajduci, popovi.

Stanko Popović Bez pomagala za buđenje, tu negde oko pet, na nogama sam laganim i počinjem višedecenijski ritual, zvani – nemoj mi to razdvajati (kava i loza). Zakunjao u sred drugog dnevnika ili došao pred zoru kući, nešto me kopka, čupka, u to doba i neki gen prapredaka kao da priča: – ‘Ajde, po’itaj Popoviću, idi u šumu usijeci drva, namiri ovce, očepaj torinu! Izgleda da se ne može pobeći od zova predaka koji su bili domaćini, drvoseče, hajduci, popovi… u kanjonu Tare pod vrletnim Durmitorom.
Trčim do „posla“ – „firme“, gde prvo gledam izveštaje iz banke, da nije ko šta platio, zivkam dužnike sa starom pričom, da li me planiraju, cvilim da mi treba za papir, štampu, poreze… Čitam poruke od prijatelja i saradnika iz belog sveta. Drago iz Goražda, koji je sada u Kanadi, zavitlava se da sam ostario, Stane iz Ljubljane, sećajući se fantastičnog ribljeg kotlića koji smo organizovali na sajmu Lorist, poziva na druženje u Gornju Radgonu, Milan iz Karlskrone pita planiram li posetu Švedskoj, saradnici pitaju za honorare…
Tokom popodneva završavamo izdanje Ribolovački magazin, reviju za sportski ribolov, ekologiju i turizam na vodi, martovski broj, i nosim ga u štampariju, a preuzimam deo tiraža sličnog izdanja na engleskom, Fishing Magazine International, koji ću poneti na put. Iako živim u centru Novog Sada, pri povratku kući, stižem da skoknem do Valjeva, koje nije udaljeno 70 kilometara, već svega 70 koraka. Reč je o jednoj od poslednjih pravih kafana u kojoj su donedavno bili karirani stoljnjaci i limene pepeljare, gde sa drugarom Grcom, uz dva piva, bistrim dan.
Trčim do knjigovodstvene agencije, do moje drugarice Kate, koja je pravi ekspert za knjigovodstvo, sa sve pečatima, rešenjima, overenim obrascima, da potpišem godišnji izveštaj preduzeća, čiji sam vlasnik i osnivač, koje je i ove godine uspešno poslovalo i koje uredno izmiruje sve obaveze, a ja pojma nemam kako!
Mnogi koji me slabije poznaju kažu: – Briga ga, on je svoj hobi pretvorio u posao. Putuje i peca! Znajte da nije baš tako, našalim se ja, jer pored ostalog što dobro stojim sa vlasnikom i urednikom, koji nije uvek „čist“ pa mi prašta, ja pomalo i potkradam preduzeće, može mi se.
To se spremam da uradim i danas. Odlazim do agencije Kompas gde mi, opet stara drugarica, gospođa Julkica, najveselija baka na svetu, dok kukam na život i pozne godine, pravi kombinaciju snova za jedan poslovni put, koji ima veze sa ribolovom, ali na kome prvi put neću pecati.
Nisam preskočio sa Grcom „Valjevo“ i kraću, vinjak varijant, tako da mi je za pakovanje ostalo sat posla. Ovoga puta ne trpam stvari u ranac „MD“ koji je obigrao pola sveta, ali nosim talični, stari ofucani „Orvis“ šešir, pod kojim je ova šašava glava zabacivala udice u vode Salmon Rivera, Delaware Rivera, jezera Ontario, po holandskim polder kanalima, finskim jezerima, koviljskim rukavcima, baltičkim zalivima, bosanskim potocima, skoro svugde gde je izgledno prevariti ribicu, i, verujte, pažljivo je vratiti u vodu.
Mlađa ćerka Mila, to joj je i ime i zanimanje, mene, ogromnu koferčinu sa odelom za poslovne sastanke i koleginicu Draganu, koja u preduzeću i redakciji, pored ostalog, obavlja i poslove pomoćnika direktora za odnose sa inostranstvom, vozi na stanicu, gde se ukrcavamo u kombi u kome završavam petak u ponoć, probuđen na graničnom prelazu Horgoš, na kome me naši i mađarski carinici, prvi put vide bez tuba sa pecaljkama.
Nema pomoći, ne može se pobeći, od „kave i rakije u pet“, ovoga puta na aerodromskom terminalu u Budimpešti. Iz Pešte letimo za Moskvu, jer sam napravio kombinaciju da posetimo njihov najveći sajam ribolova i lova. Gledajući one vremenske prognoze, dva dana ranije, kada je u Moskvi bilo minus 27 stepeni, opremili smo se valjano odećom i obućom za rusku zimu i tih par sati, što ćemo u trku obići sajamsku smotru i krenuti dalje.
Popoviću, krati priču, smanjuj doživljaj.
Sa Šeremetjeva do izložbenog centra prema prvoj pogodbi taksista nam traži 120 evra, sledeća „zvanična cena“ je oko 70, cenkamo se sa drugima bezuspešno. Trka kroz živopisne sajamske hale i otvoreni prostor, gde je zaista juče bilo -27, a danas je „otoplilo“ na – 17?! Ubih prvu muvu. Imaću u Ribolovačkom magazinu i priču sa sajma u Moskvi, bože zdravlja, kada se vratimo.
Letimo za Peking.
Cilj puta je učešće na sajmu China Fish 2007. u Pekingu.
Posle poseta i učešća na brojnim vodećim svetskim sajmovima iz ove branše, napravio sam kontakte sa g. Li Jiangom, predsednikom China Fish, ugovorio fantastičnu saradnju i promocijiu naše firme i časopisa na smotri koja okuplja blizu dve hiljade učesnika strogo poslovnog opredeljenja, iz 69 zemalja, a na 20, 970 m2 na 1 384 štanda.
Smislio sam i šta valja pokazati na ovoj manifestaciji. Pored redovnog izdanja Ribolovačkog magazina, stare Riborevije, koje sam nekada pravio za ex – Jugu, a sada ga šaljem, brale moj, u šest država, gde svi pišu na svom jeziku, uz cene iskazane u planetarnima valutama: dinarima, dolarima, tolarima, kunama, evrima, konvertibilnim markama, denarima… stavio sam i podatak da je to oko 25 miliona stanovnika, pa neka Kinezi vide koliko nas je bilo, specijalno sam pripremio i izdanje na engleskom gde sam uneo i separat na engleskom „Fishing tackle production and fishing locations in Vojvodina“, koji sam promovisao na sajmu u Berlinu i Karlskroni.
Otvaranje sajma je u 9 sati, a za postavku štanda, lepljenje postera, naslovnica, plakata, izlaganje magazina na štenderima, ne treba nam više od pola sata, na čemu nam čestita prva komšinica Chers Xu, koja nas gosti fantastičnom kostarikanskom kafom. Ona je, uz supruga Normana Hirsha, domaćin štanda Sinofish, i organizator sajma Sina Fishing, Hunting & Outdoor Gear Show, u Majamiju na Floridi, a u Americi, u avgustu 2007. godine.
Nije ovo pominjanje prvih komšija bez razloga, znate ono da ti je prvi komšija kao i rod. A bi i predloga o poseti ovoj smotri.
U produkciji ribolovačkog pribora i opreme, pratećim delatnostima, u svetu se vrte milijarde dolara, a od toga kineskoj produkciji pripada 80 odsto. Samo za pola prošle godine odavde je u svet izvezeno 39,7 miliona pecaroških štapova u vrednosti od 143,2 miliona dolara, 26,2 miliona čekrka vrednih 71 milion dolara i 1,85 miliona kilograma udica u vrednosti od 20,6 miliona dolara! Kina je sila i centar sveta u ovoj oblasti, ili, kako reče, prilikom posete našem štandu predsedsednik EFTTE (European Fishing Tackle Trade Association Limited) Lelio Nahum, srce ribolovačke produkcije.
U deset imamo dogovoren i sastanak sa prvim čovekom sajma China Fish Li Jiangom, ili kako oni izgovaraju „Điangom“. Tačno u sekundu stiže ekipa na štand, uz pozdravljanje, upoznavanje, počinje dvočasovni miting koji beleži njihova specijalizovana televizija, kao i svi časopisi kojih, na 60 miliona ribolovaca u Kini (mada brojka varira do 90 miliona), ima ravno – pet!?
Domaćin nam se zahvaljuje na učešću na sajmu, lepoj prezentaciji u našim izdanjima, uz podatak da u njegovom uvodniku u katalogu od petsto stranica stoji da su tu prisutne i četiri vodeće svetske agencije i časopisi iz ove oblasti, to jest mi!
Mila majko, mojoj poslovičnoj skromnosti tesne su bile sve hale kineskog sajamskog centra! Sledi priča u koju se oba najbolje razumemo, o ribolovu. Bože, kako lako nađem temu sa istomišljenikom, pa čovek je pecarooš.
Već zabacujemo na ajkule i sabljarke po Pacifiku, varamo lipljene i pastrmke na Tari, širimo ruke, dok njegov prevodilaca traži kineske izraze za kontre, duse, otpadanja, a Dragana, koja „blebeće“ sva engleska i američka narečja, mudro ćuti, jer zna da se Stanko i sa Kinezima, kada je priča o ribolovu, ume fantastično sporazumeti.
Šta da vas davim sa podatkom da smo saznali da su kineski, kao i ruski taksisti, a osobito kao i naši – isti. Da je ona cena od stotinak evra za taksi do aerodroma spala na 46 – juana, što je oko pet evra! I tako to. Opet nazad istim putem. Peking – Moskva – Budimpešta – Kelebija.
Sve ovo stade u sedam dana.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari