Svet, a napose Evropa, nikako da se nasite Pikasa (1881-1973.). Gotovo svake godine osvane neka nova izložba, nađe se kurator koji na drugačiji način osvetli deo njegovog čini se bezmernog opusa. Prošle godine u Parizu, u Muzeju Pinakoteke kome su Žaklin Rok, žena sa kojom je proveo poslednjih dvadeset godina života, i Pikaso udahnuli nov duh, osvanula je izložba „Intimni Pikaso“.

Svet, a napose Evropa, nikako da se nasite Pikasa (1881-1973.). Gotovo svake godine osvane neka nova izložba, nađe se kurator koji na drugačiji način osvetli deo njegovog čini se bezmernog opusa. Prošle godine u Parizu, u Muzeju Pinakoteke kome su Žaklin Rok, žena sa kojom je proveo poslednjih dvadeset godina života, i Pikaso udahnuli nov duh, osvanula je izložba „Intimni Pikaso“. Prezentovane su slike koje je veliki majstor poklonio vernoj Žaklin. Ona je katalogizirala njegova dela, beležila kada i gde su nastajala, pozirala mu, obožavala ga, posle njegove smrti postavila Muzej Pikasa u Parizu, onako kako ga je Pikaso zamišljao, i ubila se. Život bez njega za nju nije imao vrednost.
Pikasovo delo uvek je bilo vezano za neku od njegovih velikih ljubavi, a sve su ljubavi velike i kad traju kratko vreme. On je direktno zavisio od žudnje koju su žene budile u njegovom telu i duhu, a one su postajale boginje zauvek katalogizovane u istorijama umetnosti. Pojedine faze u umetničkom opusu Pikasa direktno se vezuju za ženu koju je voleo. Menjao je viđenje sveta, a uzori lepote postajale su njegove izabranice.
Tom logikom je krenuo kurator izložbe „La joie de vivre“ – Pikaso od 1945-1948. u Palacu Grasi, u Veneciji, Jean-Luis Andral, direktor Muzeja Pikasa na Antibima. Reč je o vraćanju na vremenski kratak, ali stvaralački izuzetno produktivan period u životu umetnika.
Drugi svetski rat je završen. Druženja sa Sartrom, Simon de Bovuar, Kamijem uz mast i ‘leba su prestala. Pikaso je napustio Komunističku partiju Francuske. Nije bio spreman da učestvuje u prećutkivanju Staljinovih zločina… I Dora Mar je izgubila magiju. U Pikasov život ušla je Fransoaz Žijo, talentovana mlada slikarka. Sasvim neobična žena. Jedina koja nije želela ni njegov novac, ni slavu, ni da ga poseduje. Nezavisna, slobodna, neuhvatljiva. Dolazila je kad je htela i odlazila neočekivano. Može se reći da je delila život sa Pikasom od 1943. do 1946. Tri poratne godine umetnik provodi na Azurnoj obali. I one u kojima više nema Fransoaz ispunjene su njom. Ona je sa njim, ali je povremeno i nema. Rađaju se Klod i Paloma. Slike, ali i ogroman broj terakota i skulptura, nastalih u te tri godine spadaju u dela obeležena srećom umetnika. Žena koja dominira na svim slikama iz tog perioda je visoka, vitka, sa istaknutim bokovima, prelepim grudima, rukama koje lete oko tela, crvenom kosom koja se vijori. Umetnik je Kentaur, a po slikama se povlače mali fauni – jarići sa dvojnicama, okruglasti srećni bebeći likovi. Pozadina je beskrajan plavi morski horizont sa gdekojom jedrilicom. U njenoj kosi je sunce, u stavu Kentaura sva usredsređenost umetnika na voljenu ženu, spremnost da čeka, da bi upijao njene pokrete. Paleta je smirena, gotovo pastelna. Na izvestan način ove tri godine su nadoknada za sve patnje vremena obeleženog Španskim građanskim ratom (Gernika), okupacijom Francuske i zločinima fašista. Pikaso zaboravlja odrane životinjske glave, raskomadana telesa i prepušta se lepoti motiva Helade. Fauni, nimfe, snažna mitska bića u kojima prepoznaje vlastitu strast (Kentaur, Minotaur) govore o radosti življenja, o gladi za srećom, mirom, spokojstvom. Nije Pikaso odustao od sebe, od toga da bude savest vlastitog vremena, samo je uzeo zasluženi predah, prepustio se ljubavi i dozvolio sebi da bude običan čovek. Vratiće se on seciranju zla. Tek dolazi njegovo putovanje u Poljsku, poklonjenje žrtvama Aušvica, uranjanje u najtamnije stranice zapadne civilizacije.
Među desetinama tanjira sa glavom bika, stamenim Kentaurom, Minotaurom izgubljenim u lavirintu, stalno se provlači mala sova. U tu sovu, koju je ranjenu umetnik pronašao u blizini dvorca, zalečio joj slomljeno krilo i od nje napravio nerazdvojnu družicu, Pikaso smešta svoju čežnju. Ona stoji uvek postrance, mudro posmatra, ne zanoveta i čeka. Najdirljivije i najrečitije su terakote i tanjiri na kojima obitava mudrost ranjiva i zavisna od pomame jedne mladosti koja je uvukla u svoju igru.
Na izložbi u Palacu Grasi izloženo je 250 dela. Neka od njih spadaju i u stalnu postavu Muzeja Pikasa iz Pariza, ali pošto se muzej rekonstruiše, venecijanska publika je dobila priliku da ih vidi. Pored slika, skulptura, terakota na izložbi je dat i niz fotografija koje prate izložene slike. Pikaso je najveći deo vremena proživeo u dvorcu Grimaldi, danas Muzeju Pikasa. Prijatelj Pikasa fotograf Mišel Sima pasionirano je snimao prizore iz svakodnevnog života i rada umetnika. Tako su ostali, takođe umetnički, zapisi o životu i stvaranju Pikasa u dvorcu Grimaldi. Lako je uspostaviti izravne veze između palete i izraza lica umetnika i prijatelja koji ga okružuju.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari