Dakle, četvrt je stoljeća prošlo većod te nesvagdanje „sarajevske idile“, tog uzleta u nebo be-ha i jugoslavenskog društva, ali i svojevrsnog labuđeg pjeva ne samo Sarajeva, nego i cijele BiH i SFRJ. Nedugo poslije su uslijedile, nažalost, surove političke, pa potom i ratne igre koje su i definitivno otpuhale SFRJ s političke karte svijeta, a Bosnu i Hercegovinu, pa i samo Sarajevo, tako prekomponirale po političkoj, etničkoj i civilizacijskoj liniji da se s teškom mukom može i prepoznati.

XIV ZOI Sarajevo ‘84. bile su – van bilo kakve sumnje – veličanstvena smotra mladosti i ljepote, perfektno organizirana sportska i medijska manifestacija prvog reda, milenijumski civilizacijski iskorak Bosne i Hercegovine, koji je, nažalost, nije spasio potonje kataklizme. Kako je uopće bilo moguće da samo osam godina poslije olimpijska borilišta na planinama budu pretvorena u ratne poligone, a olimpijski objekti u samom gradu u mete raspoloženih raketaša s okolnih brda, nije moguće lako pojmiti, niti, pak, objasnit…

Četvrt je stoljeća, dakle, od tog kratkog momenta u našoj zajedničkoj povijesti (od 8. do 19. februara 1984), kada smo se „velikom svijetu“ za trenutak predstavili boljim nego što stvarno jesmo i što smo ikada bili. Igre su, dakako, bile primarno sarajevske i bosanskohercegovačke, jer njih su voljno ili nevoljno pomagali izdvajanjem jedne dnevnice svi be-ha radni ljudi, te na razne druge načine. Ali, bile su i svejugoslavenske, po raznovrsnoj pomoći koju su pružile druge jugoslavenske republike, i organi federacije, počev od logističko-političke podrške tadašnjih saveznih ministarstava unutarnjih i vanjskih poslova, pa sve do SSNO, odnosno tada još uvijek jedinstvene i neokaljane JNA, koja se starala o osiguranju ZOI.

Anonimni junaci „sarajevske olimpijade“

I ljudske i stručne pomoći, i donatora i sponzora je bivalo, dakle, iz svake republike. Stručne pomoći ponajviše iz Slovenije, što je bilo logično s obzirom na razvijenost „bijelog sporta“ u ovoj tadašnjoj yu-republici, iako nije bila tajna da su neki slovenski politički i sportski funkcioneri bili ojađeni što je Sarajevo, a ne ne neki slovenski grad organizirao ove ZOI. Stručne, turističke, protokolarne pomoći je bilo, pak, ponajviše iz tada naglašeno prijateljskog i bratskog Beograda, tako su ga u pravilu osjećale Sarajlije. Čitave ekipe mladih i dragih ljudi, većoprobanih u organizacijama velikih manifestacija u Sava centru ili prigodom stalnih posjeta svjetskih državnika jugoslavenskom glavnom gradu, u kojeg je nekad bilo pitanje prestiža uopće doći. Elvira, Mikica, Mira, i brojni drugi iz gradskog i republičkog protokola, iz Turističke zajednice Srbije, od kojekude, bili su, zapravo, zajedno s njihovim sarajevskim prijateljima, anonimni junaci „sarajevske olimpijade“. Koliko znadem, svi su oni i danas ponosni na ovaj dio svojih biografija. Niti oni, niti bilo tko drugi nije mogao niti slutiti što se iza brda valja, te da su XIV ZOI bile posljednji veliki zajednički uspeh zemlje osuđene na nasilnu smrt, na samoubojstvo iz zasjede, takorekuć.

Svaka čast svakomu, ali da nije na čelu Igara bio tadašnji be-ha „željezni kancelar“, potonji član Predsjedništva SFRJ i predsjednik Saveznog izvršnog vijeća, XIV ZOI Sarajevo ‘84. ne bi bile ono što su bile. Branko Mikulićje, naime, sa svakim mogao razgovarati barem ravnopravno, uključivo i oponente i u Jugoslaviji i u Bosni i Hercegovini. Bez takve ličnosti i njegovog danonoćnog angažmana bi, naime, na Igrama došao do izražaja naš notorni javašluk, a s njim na čelu Igara je svatko dao najbolje što je mogao. O njemu su, uzgred kazano, većtada širili razne omraze oni koji će uskoro povesti rat i protivu Sarajeva i svoje zemlje. Ali, oni koji su se s njim imali prilike sresti, uključivo Beograđane, u pravilu su ponijeli utisak o Brankovom neponovljivom gospodstvu, o nekoj prirodnoj vrsti bosanske gospodštine.

Pokojnog Branka Mikulića (1928-1994) se, kao i druge ljude slične njemu, uporno ignorira danas i u Sarajevu, i u cijeloj BiH. Tek društvo okupljeno oko Ahmeda Karabegovića, generalnog tajnika XIV ZOI, sjeti se svake godine barem osmrtnicom u Oslobođenju i Branka i drugih umrlih, a zaslužnih za organizaciju i uspijeh XIV ZOI. U međuvremenu su, pomenimo barem neke, umrli i Ante Sučić, predsjednik Izvršnog odbora XIV ZOI, i Pavle Lukač, glasnogovornik XIV ZOI, i Uglješa Uzelac, gradonačelnik Sarajeva u vrijeme održavanja Olimpijade, i Emerik Blum, član Organizacionog odbora XIV ZOI, a tragična smrt je sustigla i Artura Takača, sportskog direktora XIV ZOI, negdje na Kopaoniku, kao da mu je bilo suđeno umrijeti u zimsko-bijelom ambijentu…

Kome je smetala „mirna Bosna“?

Branko Mikulićje bitku za Jugoslaviju izgubio – kao i mnogi čestiti ljudi – većonda kada se morao povući s pozicije predsjednika Saveznog izvršnog vijeća (28. decembra 1988), pod pritiskom Miloševićeve kamarile i njegovih nevjerojatno brojnih tadašnjih istomišljenika i u drugim dijelovima zemlje i u BiH. Njih bi se našlo posvuda, u okviru sva tri be-ha naciona, a ne samo među Srbima, samo kada bi se malo pročeprkalo po nedavnoj prošlosti!

Branko M. je do smrti ostao doslijedan. U otvorenom pismu be-ha patriotima, objavljenom 5. novembra 1991. godine u sarajevskom Oslobođenju, pod naslovom „Kome smeta mirna Bosna?“, Branko Mikulićzapitao se: „Zašto se za rušenje Jugoslavije optužuju Evropska zajednica, lord Karington i Van den Bruk, kada na tome sami većdugo radimo? Zar mnogo prije početka rada Konferencije u Hagu nije prestalo funkcionisati Predsjedništvo SFRJ i Vrhovna komanda oružanih snaga u Ustavom predviđenom sastavu? Zar nije blokiran rad Skupštine SFRJ? Zar nisu poremećeni odnosi između organa u Federaciji i u SIV? Zar nije razbijen monetarni i financijski sistem zemlje? Zar nije prekinuto izvršavanje obaveza prema saveznom budžetu, itd? Sve to naše je ‘djelo’… I najnovijim dokumentom Evropska zajednica pokušava da nas održi na kakvom-takvom okupu, a mi se ne slažemo o modalitetima odnosa u budućoj jugoslavenskoj zajednici. Zašto onda optužujemo druge za naše raskole? Zar nismo potpisali Helsinška i Pariska dokumenta? Zar nije istina da se spoljnim pritiscima na nas nije ništa moglo postići, kada smo bili saglasni i jedinstveni“, zapitao se Mikuliću njegovom uzaludnom i očajničkom obraćanju be-ha „patriotima“, strahujući od povijesnih repriza, kojima je bio svjedokom i kao mladiću partizanima, zajedno s ocem Jurom, vijećnikom AVNOJ.

Branko M. umro je 12. aprila 1994. godine, nakon teške bolesti i sahranjen je na sarajevskom groblju Sv. Josipa u nazočnosti oko 2.000 ljudi, koji su prkosili tijekom sahrane granatama i snajperistima s okolnih sarajevskih brda. U ratnom magazinu – BH Dani, broj 251 iz 1994, pod naslovom „Odlazak velikog Bosanca“ zabilježeno je i sljedeće: „Ni jecaj nije ranjavao tišinu. Nije zujala ni TV kamera. Nije je ni bilo. Samo ljudi i toplina očiju, uspomene i nadanja, samo pianissimo pjesme o vječnoj tišini, i nadgrobna ploča: Branko Mikulić1928-1994“. Autor zapisa je bio u međuvremenu također umrli Hrvoje Ištuk.

U uistinu antologijskom eseju „Nesuđeni socijalistički car“, objavljenom u BH Danima broj 437, od 25. oktobra 2005, be-ha izrazito senzibilni pjesnik Mile Stojićje, pak, kazao: „Njegovo je vrijeme prošlo, jer je u ruinama završila država Jugoslavija i njezin politički sustav, tako da se svaki njezin dosljedni borac i zatočnik danas gleda kao biće dostojno prezira i zaborava. Komunisti su se uglavnom premaskirali u nacionaliste i međusobno poklali, iza dimne, krvave zavjese grupa je kriminalaca preuzela resurse koje je godinama stvarala radnička klasa, nacionalizam se ustoličio tamo gdje je bio socijalizam, ukratko: sve se promijenilo da bi sve ostalo isto. Samo su oni koji su ostali dosljedni osuđeni na odumiranje. Pa ipak, pored priče o Mikuliću, velike priče o našem vremenu, redaju se bezbrojne sage o kvarljivom ljudskom materijalu, o huljama što su se zbog materijalnih dobara odrekli vlastitih života…“

Biti Bosanac nekada je značilo „biti višedimenzionalan“

Nedugo poslije Brankove smrti umrla je i Planinka, akademska slikarka i vrsna intelektualka, potom i Brankova supruga Rajka, pa potom i sin Rodoljub, zvani Roćko, arhitekta. U Sarajevu i u BiH o postojanju Mikulića svjedoči danas samo nekakva uličica na periferiji Sarajeva koju su mu aktualni gradski kvazimultietničari dali da bi ovovremenim političkim „junacima“ mogli davati trgove i ulice u strogom centru grada. U Sarajevu bit će, uostalom, svakim danom sve više grobova poput Brankova na groblju Sv. Josipa, hrvatskih i srpskih, katoličkih i pravoslavnih, koje neće imati tko posjećivati. Tako će, pak, biti negdje drugdje s bošnjačkim, muslimanskim mezarjima…

BiH je, kažimo na kraju, u izčezlo „olimpijsko“, Brankovo vrijeme bila nedjeljiva. Povezana i autocestama i školama, novim sveučilištima, industrijskim, regionalnim, organskim svezama. Lijepim osjećajem slobode. Djeljiva samo ludilom, fašističkim metodama, glupošću i primitivizmom, kojega je bilo, nažalost, a i ima ga još uvijek u dovoljnoj mjeri u sva tri be-ha konstitutivna naroda. O tomu i govori prohujala recentna povijest ludosti, osionosti i primitivizma, uključivo i zaborava i ljudi i vlastitih civilizacijskih uzleta u nebo, kakva je bila i „sarajevska Olimpijada“, od koje je prošlo samo četvrt vijeka, a kao da se desila nekom drugom i u davnom, antičkom dobu…

Bosansko iskustvo je bilo nekoćiskustvo alteriteta, ustvrdio je u knjizi „Poslije kraja“ (Durieux, Zagreb, 2005) be-ha književnik Ivan Lovrenović. Pojam alteritet vuče, inače, podrijetlo iz latinske riječi alter (onaj koji je drugačiji, drugi) i označava „drugost“ i „razliku“. Koristi se u filozofijsko-povijesnoj i kulturološkoj uporabi i kao pojam koji označa mogućnost prihvaćanja drugoga, pa je od enormne civilizacijske važnosti za politički liberalizam, za konstituciju druge Europe, o čemu se i radi u krajnjem u projektu Europske unije.

Bosansko iskustvo alteriteta je toliko civilizacijski važno, po Lovrenoviću, da eventualni nestanak Bosne ne bi bio samo politički, takorekućnižerazredni gubitak, nego gubitak i jedne od ključnih mogućnosti za svijet kao zemlju ljudi. Biti Bosanac nekoćznačilo je „moći-biti-i-drugi, biti višedimenzionalan“, veli Lovrenović, jer „kao Bosanac nisam manje Hrvat zato što nisam samo Hrvat“. Uostalom, ustvrdio je Lovrenović, „to je aksiom bosanskog identiteta, on je jasan i blizak svakomu kome je blisko definiranje čovjeka kulturom“. Ne treba niti reći, jasno je po sebi, pozivanje na iskustvo alteriteta, kako to čini Lovrenović, otvara u biti veliku temu složenih i višestrukih identiteta, tako relevantnu i za promišljanje izlaza iz be-ha bezizlaza, ali i iz stanja duhovne rigidnosti i netolerancije u svim složenim društvima u regiji, uključivo u zemlji Srbiji, kao i za promišljanje složenih identiteta, uključivo europskog identiteta i budućnosti Europske unije.

Autor je pre 25 godina bio šef Kabineta predsednika

Organizacionog komiteta XIV ZOI Sarajevo 1984.

Branko Mikulić (1928-1994)

„U teškim je trenucima pravio državu Bosnu i Hercegovinu, borio se za njenu ravnopravnost u bivšoj federaciji, za materijalni razvitak, za nacionalni identitet Muslimana, ravnopravnost naroda, organizirao Olimpijadu, odbio je sve pozive da napusti ratno Sarajevo, svojim je prisustvom ulijevao povjerenje, vedrinom optimizam; znao sve o teškoj bolesti, i da će umrijeti i htio da to bude ovdje, među svojima“ (Hrvoje Ištuk, Dani, broj 251, 1994)