Slika druga: Dugo sam želela da baš Hamerštil bude autor korica moje knjige „Švapčići iz poslednjeg transporta“. Anton Distl, ribar iz Kovilja bio je 1944. godine sremskokarlovački dečačić koga su sa porodicom strpali u transport za Nemačku. Ispričao mi je kako je sve vreme puta ka Nemačkoj gledao kroz prozor.

Slika druga: Dugo sam želela da baš Hamerštil bude autor korica moje knjige „Švapčići iz poslednjeg transporta“. Anton Distl, ribar iz Kovilja bio je 1944. godine sremskokarlovački dečačić koga su sa porodicom strpali u transport za Nemačku. Ispričao mi je kako je sve vreme puta ka Nemačkoj gledao kroz prozor. Bilo mu je to prvo putovanje u životu. Ništa nije hteo da propusti. I na izmaku jedne noći, u zoru video je neviđeno veliki grad. Po ulicama tog grada slobodno su šetale divlje životinje koje je viđao samo u slikovnicama: lavovi, tigrovi, žirafe, slonovi… Nije znao ime grada, ni datum, niti je umeo da rekonstruiše trasu kojom se voz kretao, ali do najsitnijih detalja držao je tu sliku u glavi. Niko mu nije verovao. Na to je Robert naslikao sliku koja preplavljuje njegovo sećanje. Takođe, sliku jednog transporta.
Početak je juna 1947. godine. Logorisane Švabice i Švapčiće transportuju iz Molindorfa za Gakovo. Transportuju ih u otvorenim vagonima za prevoz rasutog tereta. Ranko Končar, istoričar, direktor Muzeja Vojvodine i Hamerštilov prijatelj će mi reći da su i njih koloniste, u to vreme ili nešto malo kasnije, transportovali istim takvim vagonima. Valjda je samo takvih vagona bilo. Ne sudim organizatorima transporta, samo nastojim da što preciznije opišem vreme i događanja. Sabijen u jednom takvom vagonu, kao sardina u konzervi, Robert oseća toplinu tela sapatnika i strujanje vazduha uz vagon koji se ljulja na šinama.
U prvom planu slike je vagon ispunjen ljudima, bez odrednica vremena, porekla, ličnih karakteristika. To može biti bilo ko od nas. Samo jezik tela, pokret uhvaćen u grču straha i neizvesnosti govori da su to ljudi uplašeni neizvesnošću sutrašnjeg dana. Figure su u različitim bojama – različiti ljudi sa različitim sudbinama i različite veličine – neka deca su krupnija od odraslih.
U drugom planu slike je prozor, prozor kuće pored koje voz prolazi. Kroz prozor se vidi enterijer sobe pune svetlosti u kojoj trio svira pesmu Franca Šuberta. Tu muziku Robert čuje i danas. Sve vreme u logoru je, takođe, čuo. Muzika je bila glas drugačijeg sveta, sveta bez groznih umiranja, bez deteta kome stražar kad preskoči ogradu da nabere sočnu travu raznosi lice metkom, jer mu propisi dozvoljavaju da tako kazni prestupnika. „Šuberta doživljavam kao najvećeg genija u muzici. Bah je Olimp. Šubert je grandiozna veličina, jer je uneo slovenski mol u svoju muziku“ – reći će Rene Haranther u monografiji o umetniku i njegovom delu.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari