Sloboda je neviđeni saveznik mašte 1

Sa prošlošću nemam problem. Uvek je tu, pri ruci, odlično zacementirana u prostoru i vremenu. Ali izgleda da baš zato imam problem sa sadašnjicom.

Zbog neodoljivih budalaština i patogenih čudaka kojima obiluje, sadašnjost ni krivu ni dužnu non-stop pretvaram u prošlost, kao tako mi je lakše, sebi mogu da kažem: ovo ti se ne događa, sve ti se to već dogodilo, više neće.

***

Kad god uključim film detinjstva, kadar obavezno otvara gomila kutija. Čini mi se da su one simbol svega što sam ikada poželeo da budem. Manijakalno sam skupljao drvenu ambalažu s čvrstom idejom da mnogo takvih kutija međusobno skrpim u trup, krila i rep, pa dobijem avion kojim ću poleteti.

***

Nažalost, domogao sam se samo dve. Jednu sam sačuvao za nedajbože, a drugu postavio na kuhinjski sto, seo iza nje i počeo da vodim radio program za jedinog slušaoca – moju majku. Avion je morao da sačeka. Moguće je da sam upravo zbog toga najpre postao radio voditelj, pa tek onda pilot.

***

Prvi razred protekao je u vidu ružnog sna. Sećam se samo dvorišta zemunske osnovne škole onomad znane kao „Majka Jugovića“ i mučnog iskustva kad me je zbog neke moje male bestidnosti školska spremačica na velikom odmoru naružila pred gomilom zabezeknute dece. Nisam više smeo da joj pogledam u oči. Laknulo mi je kada sam sledeće školske godine osvanuo u školi koja se tada zvala „Goce Delčev“.

***

Mnogo godina kasnije su svi nesrpski narodni heroji infiltrirani u nazive domaćih ustanova proglašeni personama non grata, pa je Goce Delčev postao Majka Jugovića, a nekadašnja Majka Jugovića Srednja tehnička škola bez imena.

***

Dobro mi je išlo u „Goce Delčevu“. Toliko dobro da sam kao najbolji đak u šestom razredu odabran da sa još pedesetak isto takvih štrebera, iz isto toliko drugih škola, odem na tradicionalni pohod „Po Titovom rodnom kraju“ (čitaj: Zagorju), u Belom dvoru vidim Tita uživo, čak mu u ime pionira Srbije i govor održim, e da bih se nakon toga među svoje u školi vratio ovenčan neviđenom slavom. Razume se, i peticama zacementiranim do kraja osmog razreda!

***

Predvodnik pomenutog pohoda bio je drug Gaja. U filmu Gorana Markovića „Tito i ja“ zove se drug Raja. Drug Gaja, to jest Radomir Gajić, dugogodišnji upravnik Doma pionira i Pionirskog grada u Košutnjaku, ispraćen je na onaj svet s poštovanjem svih koji su ga poznavali. Drug Raja u Goranovom filmu se obesio.

***

U to vreme imao sam ozbiljnu nameru da postanem crtač stripova. Idol mi je bio zagrebački strip-crtač sa stranica „Plavog vjesnika“, Žarko Beker. Neverovatan lik s neverovatnim potezima pera umočenog u crni tuš. Nacrtao sam dva nigde objavljena stripa – jedan naučno-fantastični i jedan horor, ali i jedan objavljen u nastavcima u školskom listu – o opasnostima koje vrebaju vozače trokolica, prethodnike budućih skejtera. Glavni urednik školskog lista glatko je pristao da objavi ovaj strip, a pomoglo je to što sam taj urednik bio baš ja.

***

Kroz čitavo osmogodišnje školovanje bio sam fasciniran filmom. Nisam bio toliko pasionirani posetilac bioskopa (mada jesam!), koliko sam bio pasionirani skupljač svega u vezi sa filmom: filmskih plakata, lifleta sa sadržajima filmova i, iznad svega, celuloidnih sličica iz filmova. Manijakalno sam pretraživao đubrišta zemunskih i jedinog novobeogradskog bioskopa tragajući za celuloidnim otpacima koje su kinooperateri bacali nakon krpljenja filmskih rolni. Kod kuće sam to celuloidno blago prikazivao rodbini pomoću projektora skockanog od kartonske kutije, sijalice od 100 vati i uveličavajućeg stakla sa starih naočara.

***

Kinooperateri su bili mitske ličnosti zadužene da u zamračene sale donose magije drugih svetova. Želeo sam samo jedno: da postanem kinooperater. Ali to je izgledalo nemoguće, pa sam sebi postavio dostižniji cilj: biću režiser. Pošto se nikada nisam usudio da to i ostvarim, nikada neću saznati da li je lakše praviti ili puštati filmove.

***

Ne spadam u generaciju koja je izbliza gledala prvu „Gitarijadu“ niti posećivala kalemegdanske igranke na kojima je svirao Mile Lojpur. To su bila mesta za zrele momke, čitave dve godine starije od mene! Osim toga, oni su bili em emancipovaniji, em visokourbanizovani zbog činjenice da su živeli u fensi predgrađu Zemuna zvanom Beograd. Mi Zemunci smo imali svoje zabave, svoje bioskope, svoje korzo i svoje igranke. Gotovo da se nismo ni sretali na Brankovom mostu uzajamno prelazeći Savu. Svako je sebi bio dovoljan.

***

A onda je Mile Lojpur došao u Zemun. U sali mesne zajednice u ulici Rabina Alkalaja otvorili smo 1969. godine diskoteku koju sam zvanično krstio imenom „Disko 202“, kao tribjut tek zaživelom Beogradu 202. Nikada nikome nije palo na pamet da je tako oslovljava. Bila je i ostala poznata kao „Sinagoga“.

***

Jedne večeri doveli smo čuvenog Mileta Lojpura. S gitarom o ramenu i „dilanovski“ zakačenom usnom harmonikom za okovratnik urlao je i valjao se po podu. Stvarno je davao sve od sebe, ali ga je publika, podignutih obrva, samo ravnodušno posmatrala. Otkravila se tek uz singl Kridensa koji sam nakon toga pustio.

***

Spoznao sam da je vreme Čaka Berija, DŽeri Li Luisa i poskočice „Mile broj jedan, Mile broj dva, Mile Lojpur to sam ja“ prohujalo zauvek. Ostalo je zabeleženo samo u Karanovićevom remek delu „Grlom u jagode“, a legenda Mile Lojpur tiho se vratio poslu od kog je i živeo, poslu magacionera u preduzeću „Štampa“.

***

Nekako mi se čini kao da je temelj sveta koji nas danas okružuje isklesan upravo šezdesetih godina. A moguće je da sam samo nepristojno subjektivan, zaslepljen vremenom u kojem sam spoznavao život i šanse koje nudi. No, sa sigurnošću mogu da tvrdim da su bar medijski potresi u nas krenuli baš tada. Bezbrižni car elektronskih lampi, radio, počeo je zabrinuto da pogledava ka crno-beloj nemani koja je krenula opasno da se meškolji – televiziji.

***

Radio Beograd je olabavio stisak konvencionalnog obraćanja slušaocima i dopustio internacionalnom šahovskom majstoru, istovremeno i radijskom redaktoru Nikoli Karaklajiću, da pokrene emisiju „Muzički automat“ koja je ubrzo prerasla u „Sastanak u 9 i 5“.

***

Na izmaku 1966. godine jedan nešto mlađi Nikola, Nikola Nešković, fascinira rokenrol publiku emisijom „Prijatelj zvezda“, sledeće godine startuje „Minimaks“ Milovana Ilića sa devizom „minimum govora, maksimum muzike“, a 1968. osveženi Nikola Karaklajić na velika vrata kreće sa antologijskom emisijom „Veče uz radio“, koja će potrajati narednih deset godina. Radijski etar bio je spreman za mene – ne zato što je zaista tako bilo, već zato što sam ja to tako umišljao!

***

U Radio (kad napišem veliko „R“ mislim na Radio Beograd) probao sam da se uvučem na mala vrata. Najpre kao gimnazijalac u enormno slušanom i demokratski zamišljenom „Sastanku u 9 i 5“ Nikole Karaklajića, gde ste bili dobrodošli ako donesete ploču koju drugi nisu čuli. Kad vas Nikola gurne pred mikrofon u koji tremaroški ispričate par rečenica o novoj pesmi, sutradan za vas zna cela škola i vi automatski postajete NEKO. To je bio baš dobar razlog da mi David Albahari predloži da našim sapatnicima iz gimnazije četvrtkom zajednički predstavljamo nove hitove s Radio Luksemburga.

***

Radili smo to u velikoj sali, pred publikom koja je pobožno sedela i mirno slušala našu priču i muzičke ilustracije. Šušanj se nije čuo, svako trupkanje nogama (o skakanju da i ne govorim) bilo je strogo zabranjeno i još strože kažnjavano. Nije bilo u pitanju dostojanstvo ustanove kojoj smo pripadali, već mišljenje stručnjaka za statiku da bi jača vibracija ovog prostora mogla izazvati urušavanje poda i relociranje kompletne publike s drugog sprata na prvi – u školsku zbornicu i kancelariju direktora!

Sloboda je neviđeni saveznik mašte 2

***

Već pomenuta „mala vrata“ Radija bila su premala da bih se, sem kao spoljni saradnik, uvukao u njega. Vrata Studija B bila su veća, ali trebalo je sačekati da prođe 1970. godina. A onda je usledila holivudska priča: umesto da, poput kandidata za spikere kroz sve protekle vekove, na audiciji za Studio B prolazim kroz uobičajene verbalne zavrzlame, predloženo mi je da na sledeći sastanak donesem magnetofonsku traku sa polučasovnim snimkom mog programa iz diskoteke! Kad sam to uradio, čuo sam uzvik: „Da, disk-džokej, to je ono što nam treba!“ Radijski etar je bio spreman za mene, ja za njega još i više.

***

Radio je zvuk, a sa zvukom je lako igrati se. Kao adolescent sam slušao kako to rade disk-džokeji Radio Luksemburga i piratskih radio stanica usidrenih u „ničijim vodama“. Špica, egzaltirana najava, početak pesme s punim nivoom, vožnja do vokala, pesma, uletanje pre kraja, urnebesna odjava, džingl, malo priče o nečemu (vreme, saobraćaj, vic, kontakt-uključenje, kviz, šta god), reklama, džingl, nova egzaltirana najava, sledeća pesma… i tako u krug.

***

Smatrao sam da ako publici želite da podignete adrenalin, plasirate pop muziku, privučete pažnju oglašivača i, pre svega, slušalaca, morate svoju emisiju da pretvorite u radio-operetu i da se pošteno oznojite lupetajući, zapevajući, ekvilibrirajući sa verbalnim i tehno-gegovima, dakle – da se potrudite da energetski bilans od početka do kraja bude sto odsto. U crvenom.

***

Jest, ali: kako su godine prolazile, a ja utihnuo s turnejama po nekadašnjoj državi sa svojom „Letećom diskotekom“ (koja me je, neosporno, snabdevala dopunskom energijom, tako važnom za disk-džokeja u trendu), primetio sam da forma prestaje da mi biva prioritetna. U prvi plan su uskočili sadržaj, interpretacija, poruka i svrha onoga što radim.

***

Najbolje ogledalo toga je transformacija emisije „Ventilator 202“, koja je počela 1979. kao minorni pokušaj da disk-džokejskim larpurlartizmom plasiram raznorazne hitove kroz izmišljene top liste. Taman kad sam počeo da se pitam čemu sve to, dobio sam zeleno svetlo za vlastitu autonomiju. Tehnika Radija dodelila mi je mali studio u prizemlju Radio Beograda, vezala ga u sistem za direktno emitovanje programa, a ja postao „sam svoj majstor“: tonac, voditelj, muzički urednik – i neograničeni gospodar tročasovnog šou programa u koji sam mogao da pozovem koga god poželim.

***

Sloboda je neviđeni saveznik mašte i povremenih napada kreativnosti. Bez prokletog nagona za autocenzurom, na puc! palca emisija je postala „sigurna kuća“ za stotine rok i elektro-pop debitanata koji su se svetu predstavili svojim prvim demo snimcima.

***

Paralelno sa tim, neki čudni pišteći zvuci sa audio-kaseta kretali su prvi put u ovom delu sveta iz našeg studija u etar, prenoseći slušaocima binarni kod kompjuterskih programa za prve kućne računare ranih osamdesetih – „spektrume“, „komodore“ i „galaksije“. Konačno, jedna od tih tročasovnih emisija, tek egzibicionizma radi, u celosti je išla iz aviona kojim je pilotirao – pogodite ko?

***

Ma, jednom rečju, radio je čudo i nikada ga ne bih menjao za televiziju. Možda i zato što na radiju ljudi odmah čuju kolika si budala, a na televiziji odmah vide i kakva si.

***

Pilot sam postajao lagano i mukotrpno. Najteže mi je bilo da na početku karijere pojedinim kasarnom zadojenim „paličarima“ dokažem da nisam „cirkusant“ koji je zalutao među ‘tiće bez mane i straha. Kada sam savladao tu prvu prepreku, sve je bilo lakše. Treba da znate da je većina iskusnih pilota onog vremena nosila na svojim leđima breme vojničkog drila, pa je imala problem sa prihvatanjem na prvu loptu ovakvih sumnjivaca koji dolaze niotkuda – ili, još gore, sa radija.

***

Obožavao sam posao instruktora letenja. Jatova Pilotska akademija u Vršcu bila je vrlo kosmopolitsko mesto u koje su se, paralelno sa Jatovim klasama, slivali kandidati za pilote iz Angole, Turske, Libije, Indije … momci (i poneka devojka) koje su tamošnje nacionalne kompanije, pokatkad i vlade tih država, slale na obuku u ovu institucija sa visokim rejtingom. Bio sam ponosan što sam njen deo.

***

Jatova Pilotska akademija bila je istovremeno i odskočna daska za konačni prelazak u tzv. „veliki“ JAT, dakle – na velike putničke avione. U tom transferu, moje kolege i ja izabrali smo „boing 727“, prelepi tromotorac sa 160 putničkih sedišta, prostranom putničkom i pilotskom kabinom, inače tadašnjom zvezdom Jatove flote. Nismo se pokajali.

***

Lično sam proveo najlepše trenutke baš na tom avionu i, kao što svaki pilot koji je prestao da leti često sanja trenutke provedene na nebu, u moj san najčešće dolazi taj lepi, beli avion. Boing 727. Smešno, ujutru se probudim sa rukama u hvatu spremnom za „rogove“ komandnog volana u kokpitu.

***

Često me pitaju šta mislim o belim tragovima iza aviona. Kao što su mnogi (bože, da li je moguće?) sigurni da je Zemlja ravna ploča, da je osvajanje Meseca holivudski lažnjak i da je vakcinacija opasna po decu, tako su ubeđeni da baš nas, Srbe, truju sa tih visina ispuštajući otrovnu hemiju. Ja obično kažem: „Aha, u pravu ste. Mi piloti imamo na desnoj strani instrumentalne table jedno crveno dugme na kojem piše Chemtrails, pa ga povremeno pritisnemo.“

***

Poput homeopatskih placebo-lažnjaka koji te privremeno ubede u ozdravljenje … a onda, naravno, umreš od bolesti kojoj misliš da si doakao … ljudi će se potrovati samo buljeći u tragove aviona na nebu. Masovna histerija je dokazano delotvorna. Histerija je ta koja ubija sve živo.

O sagovorniku

Zoran Modli je rođen u Zemunu 1948. Od mature se oporavio u redakciji „Politike ekspres“, a sa dvadesetak godina proslavio na radiju kao revolucionarno otkriće Studija B i kao putujući di-džej. Diplomirao na Višoj vazduhoplovnoj pilotskoj školi. Avijaciji se potpuno posvetio od 1975. godine, najpre na beogradskom sportskom aerodromu Lisičji Jarak, zatim kao instruktor letenja u Jatovoj Pilotskoj akademiji u Vršcu, da bi nakon toga nastavio da leti kao saobraćajni pilot u Jat Ervejzu i kompaniji Princ Aviation. Objavio je šest knjiga o avijaciji, a u poslednjoj, „Pilotskoj knjizi“, detaljno opisao udes kojim je zapečatio pilotsku karijeru, sa idejom da drugi izvuku pouku iz njegovog iskustva. Paralelno sa pilotskim pozivom, nakon napuštanja Studija B, na Beogradu 202 stvara antologijske emisije „Ventilator 202“, „Modulacije“ i, poslednjih 17 godina, „Zakon akcije i reakcije“ (ZAIR), koji reemituje i nekoliko drugih radio-stanica. U braku sa Brankom već 42 godine, imaju dvoje dece i četvoro unuka. Internet sajt: www.modli.rs.

U Radio (kad napišem veliko „R“ mislim na Radio Beograd) probao sam da se uvučem na mala vrata. Najpre kao gimnazijalac u enormno slušanom i demokratski zamišljenom „Sastanku u 9 i 5“ Nikole Karaklajića, gde ste bili dobrodošli ako donesete ploču koju drugi nisu čuli. Kad vas Nikola gurne pred mikrofon u koji tremaroški ispričate par rečenica o novoj pesmi, sutradan za vas zna cela škola i vi automatski postajete NEKO. To je bio baš dobar razlog da mi David Albahari predloži da našim sapatnicima iz gimnazije četvrtkom zajednički predstavljamo nove hitove s Radio Luksemburga.

———-

Želeo sam samo jedno: da postanem kinooperater. Ali to je izgledalo nemoguće, pa sam sebi postavio dostižniji cilj: biću režiser.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari