Pisati tako da bi siromah mislio da je to novac.
Da je to rođenje.
Jedna od najpoznatijh poljskih pesnikinja Eva Lipska rođena je u Krakovu 1945. Završila je Akademiju likovnih umetnosti. Debitovala je 1961. godine, a prvu knjigu pod veoma nepretencioznim naslovom – Pesme – objavila je 1967.

Pisati tako da bi siromah mislio da je to novac.
Da je to rođenje.
Jedna od najpoznatijh poljskih pesnikinja Eva Lipska rođena je u Krakovu 1945. Završila je Akademiju likovnih umetnosti. Debitovala je 1961. godine, a prvu knjigu pod veoma nepretencioznim naslovom – Pesme – objavila je 1967. I sledeće četiri knjige nosiće slične naslove, Druga zbirka pesama, i sve do Pete zbirke pesama, objavljene 1978. Mada generacijski pripada pesnicima Novog talasa, Lipska je uvek isticala da se od njih sasvim razlikuje. Ali družila se s njima. Od 1970-1980. radila je kao urednik u jednoj od najvećih poljskih izdavačkih kuća – „Vidavnjictvo Literackje“. U to vreme piše Dom mirne mladosti (1979), te zbirku pesničke proze Živa smrt… Do danas je objavila ukupno šesnaest knjiga pesama. Za svoje stvaralaštvo dobila je više visokih nagrada i priznanja, ne samo u Poljskoj. Nesumnjivo, jedna je od najviše prevođenih poljskih pesnikinja.

Poezija sveta

Novu knjigu pod naslovom Njutnova pomorandža, već sam završila, biće objavljena u oktobru. Biće to malo drugačija knjiga od onih koje sam dosad pisala. I tu su Njutnova pomorandža epoha, Njutnova pomorandža prolaznost, Njutnova pomorandža gravitacija…

Volim tu intelektualnu struju u poeziji, tako da te pesme naglo pripadaju čitavom svetu, ne samo datoj zemlji. I to je sigurno najveće zadovoljstvo za autora ako su njegove pesme čitane u drugim zemljama. Ne samo kurtoazno.

U periodu od 1992 – 1996. radila je u Ambasadi Poljske i istovremeno vršila funkciju zamenika direktora Poljskog instituta u Beču.

Krakov-Prag-Beč

Tridesetih godina prošlog veka studenti jevrejskog porekla morali su da odu iz Poljske i studiraju u Pragu, jer su u Poljskoj postojali numerus clausus i antisemitizam, koji im nisu dozvoljavali da studiraju. Češka je bila civilizovanija zemlja. Interesantno je da se i sada to vidi. Pošto poslednjih jedanaest godina stalno kružim između Beča i Krakova, dakle, posmatram građenje puteva, kako rade ovde, kako tamo, ponašanje ljudi…

Pre dve godine, povodom promocije knjige „Ja“, posetili ste Beograd. Da ste i ranije dolazili?
– Da, bilo je to davno, ne sećam se tačno kada, ali posle Beograda putovala sam u Ljubljanu, Lipicu, Trst… tamo su bili nekakvi susreti pisaca. Beograd mi se tada dopao.
Sada ste videli drugačiji Beograd?
– Mislim da je to što vam se dogodilo veoma tragično za zemlju, i teško je posle svega toga podići se. To su drame koje je ne samo teško zaboraviti, od kojih je čak teško udaljiti se, dovoljno da bi ljudi mogli da grade budućnost, a ne stalno razdiru rane. Ne mislite li da će oni koji sada, posle raspada Jugoslavije, žive u drugim zemljama, da će njihova deca, njihovi unuci potpuno drugačije gledati na sve te stvari iz istorije… Normalnije?
Nažalost, mislim da se većina onih koji su otišli iz Srbije i u drugim zemljama uspeli, neće nikada vratiti. Kako kaže Kami, „čoveku je najteže da vidi izopačenje onoga što voli“. Sećam se sedamdesetih i osamdesetih godina, kada je ekonomska i politička situacija u Poljskoj bila mnogo teža, ali su međuljudski odnosi bili daleko bolji nego kod nas sada.
– To znači bila je drugačija dinamika života. Sastajali smo se i više razgovarali tada nego danas. Možda je to zato što je ono vreme bilo nekako jednoznačno. Bili smo mi, i bili su oni, bilo je crno, bilo je belo. Sve je bilo, može se reći, veoma jednostavno. I ti susreti bili su naš jedini društveni život koji smo mogli da vodimo. Bio je to pomalo surogat života. Međutim, danas je sve drugačije. Prvo, mnogi od tih ljudi više ne žive, osim toga, mi smo stariji, pa drugačije gledamo na sat, a i vreme je takvo da svi nekuda žure, da se oseća nekakva nervoza… Ali, možda i zato što tada nije bilo interneta, jer to je takođe pomalo bekstvo u virtuelni život, zar ne? U moje vreme nije postojao kompjuter, skoro da nije bilo ni televizorâ, ja ga još uvek nemam. Bojim se da je taj medijski svet prodro u naš život, previše.
Mislite li da se to odražava i na kulturu?
– Svakako. Pogledajte samo šta se dogodilo s pozorištem. Pozorište doživljava krizu. To znači, s vremena na vreme pojavi se neka interesantna režija, neka zanimljiva predstava ili zanimljiva adaptacija, kao što je slučaj s avangardnim teatrom Kristijana Lupe… Ali, ranije skoro da nije bilo meseca bez nekog značajnog događaja. U ono vreme živeo je Kantor (čuvena je u svetu njegova avangardna grupa Cricot 2), režirali su Svinarski, Vajda, Jarocki… Mislim da su i kriterijumi bili drugačiji. Jer, sada sve mora da se reklamira, pokazuje. Ne želim mnogo da se žalim, ali svakako me pogađa ta intelektualna površnost, taj kič, banalnost… Naravno, i u naše vreme je bilo toga, ali primat je imala druga vrsta kulture.
Veoma često pišete o bolesti, o smrti, o najdramatičnijim trenucima ljudskog života, ali ironično, s neobičnim asocijacijama i maštovitišću, što Vam omogućava da stvorite distancu. Pa ipak iza svega toga oseća se duboko i bolno nepristajanje na takvu stvarnost.
– Da. Znate, kad sam bila mlada devojka ja sam se okrznula o smrt. I u stvari to mi je veoma dobro učinilo. Mada su mi posledice toga, sada, posle mnogo godina teške. Ali onda, kad mi je rečeno da mi je ostalo samo nekoliko meseci života, u meni se naglo promenio odnos prema svemu. Sve se promenilo. Rekla sam sebi: „A, ne, ja se ne dam“. Upravo sam bila od onih ljudi koji u takvim situacijama hoće da se bore. Ne znam da li bi mi se sada htelo, verovatno ne bi, međutim tada sam mnogo želela da živim. I kasnije, posle više godina, kad se to upravo srećno završilo, smatrala sam da mi je to sama sudbina odredila, jer to je potpuno promenilo moj mentalitet na samom pragu života i omogućilo mi da stvorim drugačiji odnos prema životu, ljudima, raznim situacijama, u kojima bih mogla drugačije da se ponašam. A ovako, čini mi se da je sve toliko tanano i krhko, kao kakav balon. Kao kad dete trči s balonom i neko kvrcne u taj balon i on pukne. I za tren, nema ga. Prema tome, veoma mi je dobro s tom krhkošću i prolaznošću. Naravno, to ne znači da ja svakodnevno mislim kako mi je poklonjen dan. Čovek bi poludeo kad bi na to stalno mislio. Pa ipak, kad sedam nad listom papira, tada me obuzimaju razne misli. Uvek o sebi govorim, kao što je o sebi govorio češki pesnik František Halas: „Veseo čovek, tužan pesnik“. Ja sam veoma veseo čovek, a u stvarnosti, kada sam sama s tim listom papira, onda naravno imam nekakvo osećanje apsurdnosti života. Pošto ne verujem, ne računam na to da me na onome svetu čeka nebeska parcela. Uz to, umiru mi prijatelji, kao nedavno Stanislav Lem. Kao da umiru oni ljudi koji ne bi trebalo da umru. Zbog svega toga imam takvo osećanje apsurda ali, naravno, moram s njim negde da se smestim.
U jednoj od ranijih pesama (Nesigurnost) ta distanca prema smrti je posebno izražena: Na svako naše zemaljsko mesto čekaju/novi. Takvi kao mi ljudi. I kao da je sve normalno, kao da je u pitanju smenjivanje gostiju u hotelu: /Odmah, čim umrem – spakovaću kofer/ novi Norvid ili garderober iz kabarea/ ili neurastenična Ofelija…
– Ponekad se osećam kao na takmičenju u trčanju sa štafetom, gde takmičari trče četiri puta i predaju jedni drugima palicu. Imam takav osećaj da mi moji drugovi koji su trčali ispred mene pružaju tu palicu. I sada je već moja grupa na toj stazi. Sada sam već ja na redu. Ne kažem da sam u finišu, jer do njega ne žurim, ali negde tu sam blizu.
Pored smrti i prolaznosti, najčešći motiv Vaših pesama je dom. Ali dom je u njima predstavljen na neobičan način. Posebno u ranim pesmama: „Moj dom plovi bez vrata i bez prozora./ Moj dom plovi do poslednje stanice./…/ Dom se ruši…“
– Znate, ja sam napustila kuću kad mi je bilo 18 godina. Pobegla sam. Uzela sam malo knjiga, izašla i nikada se nisam vratila. Ta kuća nije bila laka, dakle, rado sam je napuštala. Roditelji su se razvodili. U životu se to događa. Kao odrasla osoba sada bih drugačije na to gledala. Ali, kao mlada devojka veoma me je to frustriralo i izašla sam iz kuće, a da nisam imala nikakve uslove za život. Odmah potom počela sam da bolujem. Mnogo sam iskomplikovala sebi život, ali nekako polako, polako izvlačila sam se iz toga i otuda taj kompleks kuće. Upravo u tim pesmama. Negde je ta kuća, to treskanje vratima…
A kasnije, recimo u najnovijoj zbirci pesama „Iver“, govorite o domu i praznicima pomalo s nostalgijom: „Kiša sa snegom za stolom./ Na mestima majke oca dedova/ zaleđeno sećanje. Tanjir s časovnicima./Naočare s neizlečivim oštećenjem vida.(…) Zato ne volim praznike.“
– Da. Sada se tom domu već vraćam s takvim opreznim lirizmom, ali naravno, drugačije nego ranije. Inače, ja ne volim uopšte praznike. Naročito one u decembru. Kad se bliži Badnji dan, ja patim tada za čitavo čovečanstvo i veoma se loše osećam i najrađe putujem nekuda, da ne bih učestvovala ni u kakvim svečanostima. Bežim da bi taj dan nekako prošao. Uskrsu ne pridajem veliki značaj, tada radim kod kuće. Svima kažem da putujem i, ili zaista putujem, ili se zatvaram u kuću i radim. Međutim mesec decembar za mene je neuralgičan: mračno, kratki dani, nepodnošljivo…
Religija je danas svedena na sredstvo za instrumentalizaciju, za manipulaciju ljudima, kako bi se pokazalo koliko se oni međusobno razlikuju. Vere u zemljama bivše Jugoslavije više su vezane za liturgiju, obred, a sve su manje kontemplativne.
Alber Kami u svojim esejima Pobunjeni čovek govori o etici čovečanstva, a pre bih rekla, o odsustvu etike. On u stvari dokazuje da se tokom čitave istorije čovečanstva sve moglo činiti, da je u suštini čovečanstvo zaista nepopravljivo.
Znate, meni se čini da je ceo problem u tome što treba poštovati i ceniti poglede drugog čoveka, čak kad se oni razlikuju od naših, pod uslovom da nisu fašistički. Međusobne razlike su u suštini lepa stvar. Kad bismo svi imali ista mišljenja, to bi bilo strašno dosadno i užasno. Ali za to je potrebna izvesna kultura. Mada se događalo da su i inteligentni i kulturni ljudi bili fanatici. Veoma mi je žao kad ponekad slušam diskusije, ako se to uopšte može nazvati diskusijom, političarâ koji ne umeju da se sporazumeju u veoma prostim stvarima, koji se jednostavno mrze, besni su, zli, glupi… To je, prosto, tragično, tužno, ali oni ne znaju da iz te različitosti crpu nešto za sebe.
Poljska je u tom pogledu imala lepu tradiciju. Da pomenem samo Rišarda Kapušćinjskog, kao i njegovog prethodnika, čuvenog svetskog antropologa, Bronjislava Malinovskog, prvog belog čoveka koji je doputovao u Arfriku, razapeo šator usred sela…
– … da, i napisao je tu divnu knjigu.
On je umeo da ceni ljude koji su bili sasvim drugačiji i čiji jezik nije znao… Za njega oni nisu bili primitivci, već ljudi s drugačijom kulturom. Slično je činio Kapušćinjski. Da bi pisao reportaže, živeo je sam među afričkim plemenima.
– To je izvesna klasa ljudi. To su divne ličnosti. Ali, vidite sada već pokušavaju da ga deklasiraju. Da je navodno sarađivao sa Službom bezbednosti. Izgleda da smo mi izvrstan narod za vreme borbe. Kad se borimo za slobodu, mi smo divni, mi se volimo, solidarni smo, pružamo ruke jedni drugima… Međutim, u trenutku kad imamo slobodu, ona naglo postaje takva igračka s kojom mi ne znamo šta da uradimo i kvarimo sve. Sopstvenu istoriju iskrivljujemo…
Umetnost je važna u životu. Međutim, Vi ste negde rekli da „umetnost nije uvek lek, da može biti otrov“.
– Ako imamo takva iskustva kada umetnost postaje element propagande, služi totalitarnim sistemima za to da bi hvalila, propagirala, reklamirala… onda, naravno, počinje da bude otrov. Gledala sam veoma interesantan dokumentarni film o Leni Rifenštal. Vidi se da je pravila izvrsne filmove, da je bila dobar režiser. Videla sam kako je fotografisala defilee, a istovremeno kakvu je propagandnu funkciju vršila i bila veoma važna za Gebelsa. Ponekad sam takođe postavljala sebi pitanje, nije li to peh za neke ljude koji se bave umetnošću, a možda nemaju čvrst karakter, boje se, što su se rodili u tako ekstremnoj političkoj situaciji. Da je Leni Rifenštal živela u nekom drugom vremenu, bila bi izvrstan i poznat režiser, niko čak ne bi znao da ona ima sklonost ka izvesnom oportunizmu. Jer, pisac još može da ima list papira i da čeka bolje vreme. Međutim, glumac bez scene umire. I u Francuskoj su neki izvrsni glumci kolaborirali. To su upravo momenti kada umetnost može da vrši negativnu ulogu.
Da li smatrate da u kriznim situacijama, kakve su bile kod nas, pesnik treba da se angažuje ili radije da se povuče i piše? U jednoj pesmi Česlav Miloš kaže – Šta je poezija koja ne spasava/ Narode, ni ljude? Istina, on je to napisao 1945. godine, kasnije se povukao i rekao da je hermetični pesnik.
– Znate, meni se čini da to zavisi od temperamenta, od ličnosti. Mislim da ima ljudi kojima je važno da se politički angažuju, da im je tada angažovanje važnije od pisanja. Da treba nešto da urade. I veoma često su se, kao što je bilo kod nas za vreme ratnog stanja, angažovali recimo u ilegalnim štamparijama. Međutim, nekim ljudima to ne leži u prirodi, i oni se bave pisanjem, čak i ako znaju da to mogu da objave samo u takozvanom andergraundu, a ne zvanično jer mogu biti izloženi raznim nevoljama. Čini mi se da to nije tako jednostavan odgovor. Zavisi ipak od ličnosti.
Sećam se da su moje kolege nekad bile u Partiji, jer im se posle rata činilo da je to dobra ideologija. Tako se i Vislava Šimborska tada upisala u Partiju. Međutim, sada kada je napadaju, najčešće nepošteno, malo ko piše da je ona istupila iz Partije povodom slučaja Kolakovskog, i da je zbog toga imala mnogo problema. Sećam se da sam, zahvaljujući između ostalog njoj, koja je već imala određene poglede na to šta se događa, upoznala prekrasnu biblioteku pariske Kulture. Prva knjiga koju sam iz nje pročitala bili su Đilasovi Razgovori sa Staljinom. Čitala sam je uzbuđena, s crvenim pečatima na licu. Jer, tada se za čitanje ili posedovanje takve knjige moglo dobiti dve godine zatvora.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari