Sociologija na ovom geografskom prostoru ima duži vek od pedeset godina koliko ove školske godine obeležava Katedra za sociologiju na Filozofskom fakultetu u Beogradu. Nedavno se pojavila knjiga autora Todora Kuljića „Sociologija generacije“ (Čigoja 2009), koja se bavi razvojem sociologije. Razgovor za Danas počinjemo podsećanjem na najstariju generaciju domaćih sociologa.


– To je generacija formirana u Jugoslaviji između dva svetska rata. Njeni predstavnici su pokušavali pojedinačno, a ne toliko sistematski unutar zasebnih socioloških ustanova, da prenesu sociološka znanja iz razvijenog sveta. Najobrazovaniji sociolog iz ovoga doba bio je Mirko Kosić. Tek je sukob sa SSSR-om 1950-ih otvorio vrata snažnom institucionalnom modernizovanju i organizovanju jugoslovenske sociologije. Individualistička marksistička struja je od kraja 1950-ih uspevala da deprovincijalizuje domaću sociologiju i uključi je u međunarodnu naučnu podelu rada.

Da li je jednopartijski socijalistički režim sprečavao kritičnost sociologije?

– I jeste i nije. Pre svega treba reći da je to bio režim sa pukotinama koji su neki strani analitičari zbog složenosti i napetosti nazivali skrivenim višepartijskim sistemom. Optimalni uslovi za razvoj svake misli o društvu jeste demokratija, ali je za kritičnost domaće sociologije bila podsticajna i blaga prinuda mekog titoizma. SKJ je finansirao, ali i nadzirao sociološka istraživanja. Nadzor, direktni ili indirektni, jeste katkad pretnjama, otpuštanjem i hapšenjem, zastrašivao sociologe, ali je i podsticao njen konstruktivni otpor. Upravo u ovim uslovima razvio se „identitet u otporu“ jugoslovenske sociologije. Prednjačio je beogradski i zagrebački krug. Naporedo su stasavale nove sociološke generacije sa novim iskustvom, pa su spontana generacijska zasićenost i traganje za novim obogaćivali „identitet u otporu“. Diskretni šarm meke zabrane vrućih tema rađao je produktivni alternativni bunt sociologije. U tom buntu ona je plodno sazrevala. Danas nema tabu tema, pa nema bunta ni utopije. Sociologija je postala „plastična“.

Kojeg bi sociologa iz ovoga perioda izdvojili?

– Pre svega Praksis grupa koja je, doduše, bila više filozofski nego empirijski usmerena. Praksisovci su sleva kritikovali socijalizam, partijski monopol, pa čak i Tita. Ali i njima je Tito često pretio. Opstali su, ali ih nije spasila Titova lična tolerancija, nego napor režima da se svetu predstavi u demokratskom svetlu. Po promišljenosti i sistematičnosti radova iz ove generacije sociologa treba izdvojiti Rudija Supeka i Vojina Milića. Ovaj drugi je napustio praksisovce krajem 1960-ih i krenuo vlastitim putem. Još uvek se može smatrati za najobrazovanijeg domaćeg sociologa.

A onda stižu šezdesetosmaši?

– Da, 1968 je ostavila sociološkog traga jedino u Jugoslaviji. U drugim zemljama socijalizma udar 1968. se u misli o društvu nije osetio. Jugoslavija je bila otvorena država. Ubrzano se razvijala sociološka teorija praćena i empirijskim istraživanja protivrečnosti socijalizma. Važno je zapaziti da je beogradska sociologija dočekala pripremljena 1968.godinu. Globalni šezdesetosmaški šok nije oblikovao, nego je samo dodatno osnažio njenu već prisutnu kritičnost prema birokratizovanom titoizmu.

Prema Vašim ocenama e-mail generacija sociologa (rođeni posle 1970.) bavi se malim pitanjima, okrenula se od velike istorije ka privatnom životu i svakodnevici. S obzirom da se formirala u burnom periodu raspada socijalizma i uspostavljanja divljeg kapitalizma, kako objašnjavate odsustvo interesovanja za velike istorijske teme i neku vrstu njene indiferentnosti prema utopijama?

– Nema više velikih pitanja niti ima utopije u atmosferi naizgled sveopšte poslehladnoratovske dozvoljenosti. Maksimum kritičnosti u ovim uslovima je relativizam koji se iskazuje u konstruktivizmu postmoderne. „Najsubverzivniji“ sinonim za kapitalizam danas je rizično društvo. Odbačena je meganaracija, a time i radikalna alternativa kapitalizmu. U novom relativističkom sklopu sociologija, koja treba ne samo da kritikuje postojeće nego i da ponudi alternativu, izgubila je šarm. Skoro da je postala tehnologija za usavršavanje postojećeg. Cinično rečeno, kao da joj je za razvoj i izoštravanje kritičkog duha više godilo malo zabrane i meke prinude.

Vi pripadate generaciji šezdesetosmaša koja je kritički mislila i o kapitalizmu i o birokratizovanom socijalizmu i imala utopijski naboj. Šta je od toga ostalo, odnosno da li ste pristali na bezalternativnost kapitalizma?

– Gro šezdesetosmaša je odmah 1990-ih konvertirao, ali nisu svi. Nisu Zagorka Golubović i Vojin Milić. Ja još nisam umoran od pokazivanja da kapitalizam nije kraj istorije. Mnogi intelektualci tvrde da su levičari, makar što odmah potom brane privatizaciju. Nakon masovne konverzije stari antikomunisti više nisu imali potrebu za kritikom socijalizma, jer su ovaj zadatak daleko revnosnije počeli obavljati bivši levičari. Snažna konverzija udesno kastrirala je domaću sociologiju. Oslabila joj je kritičnost. Više se angažman domaće misli o društvu ne meri odbranom sirotinje, nego nacije i poštenih izbora. Uprkos svemu, globalizacija je podstakla niz plodnih socioloških istraživanja, pristupa i metoda. A internet je otvorio neslućenu mogućnost opštenja. I sociologija je u zamahu. Ali, sve to nadzire Veliki brat neoliberalizma. Premda je sve dozvoljeno, pa čak i alternativna kritika kapitalizma, neoliberalizam uspešno marginalizuje subverzivne viruse i stigmatizuje ih kao totalitarne.

Da li je sociologija danas „opasna nauka“?

– Nije više. Menadžerizuje se. Većina sociologa prihvatila je bezalternativnost kapitalizma. Doduše, kažu, treba ga humanizovati. Zaboravlja se da vuk samo dlaku menja. Zato što su EU i kapitalizam prihvaćeni kao normalnost, tekuća evroza uspavala je sociologiju na isti način kako je to nekada učinila nada u socijalizam kao neizbežni svetski proces. Tranzicija ispada pravedna, donacija (sračunato milosrđe) plemenita, a preduzetnici najugledniji sloj. Siromašni su postali sinonim nesposobnih, a nezaposlenost je znak slabog karaktera. Ne protiveći se ovim trendovima sociologija je postala bezopasna. Tome nasuprot, meni je još uvek zagonetan natpis sa zidova Sorbone „Budimo realni, tražimo nemoguće“.

Kako se snaći u savremenoj nepreglednosti i haosu u kom se prožima naučno i ideološko. Ima li sociologija kriterije za razlikovanje autentične od prividne demokratije?

– Ima. To su prosvetiteljska načela o jednakosti svega onoga što nosi ljudski lik i stav da je demokratija zakonom uređena vlast koja štiti siromašniju većinu. Ne može demokratija biti naciokratija niti može biti proceduralno osigurana podela vlasti koja samo reguliše menjanje na vlasti stranačkih menadžera u službi bogate manjine. Treba prozreti represivnu toleranciju bogatih.

Kako objašnjavate odsustvo interesovanja za velike istorijske teme u sociologiji i neku vrstu indiferentnosti prema utopijama?

– Danas sociolozi ili ćute o kapitalističkoj nepravdi ili je smatraju nužnim zlom. Ova ćutnja je rečita. Svaka evroza (opijenost Evropom) ili zalaganje za Treći put podrazumeva da je socijalizam neevropska mračna prošlost, svako isticanje nacionalnog jeste ignorisanje klasnog, a svaka prodika o pravnoj državi je zaborav bede. Osim rečenog, na domaću misao o društvu normalizovani nacionalizovan još uvek ima vrlo porazan uticaj. Pa ipak, u minulom građanskom ratu 1990-ih sociologija je u Srbiji, više od drugih nauka, odolela zavodljivom „patriotizmu“. To je zasluga i „socioloških očeva“, najznačajnihi domaćih sociologa, koji u nacionalnom pogledu nisu bili muzikalni.

Značaj utopije

Radite li posao sociologa sa svešću da naučnik, ma koliko daleko video, ne može da utiče na društvene tokove?

– Na neki način svaki intelektualac misli da može da utiče. Šta mogu sociolozi? Mogu da skreću pažnju na nepravdu, ali ne mogu da predviđaju razvoj. Ali nisu dovoljno svesni zašto ne mogu da predviđaju. Sociolozi nisu predvideli raspad Jugoslavije, a za sociologe na Zapadu raspad SSSR-a bio je veliko iznenađenje. Zašto? Domaći sociolozi su ili bili uvereni u nadmoć socijalističke ideje ili su bili solidno umreženi u marksističkim centrima. Zapadni kremljolozi su živeli od SSSR-a i nisu mogli ni pretpostaviti da bi mogli ostati bez predmeta istraživanja koji im je osiguravao egzistenciju i ugled. Iz pomenutih udobnih perspektiva i toplih nadanja nije se mogao predvideti slom. Danas naučnici ponavljaju istu grešku milenijarizma: nada u ulazak u EU nalik je iščekivanju bliskog ovosvetskog spasenja. Zaboravlja se da je EU hijerarhijska, a ne zajednica ravnopravnih. Deo naučnika i kod nas živi od projekata, donacija i grantova EU i ne može da zamisli da će ti važni prihodi presahnuti. Interes jača očekivanja. Na drugoj strani EU plaća normalizaciju kapitalizma i demonizaciju socijalizma. Umreženi deo domaće misli o društvu solidno naplaćuje evrozu, uključen je u razne programe EU, zavisan je, vazalan i prognostički sterilan. „Čiji hleb jedem, njegovu pesmu i pevam“.

Kako onda misliti antikapitalizam?

– Teško. Bez kritike temelja sistema sociolozi su tehnolozi, a bez utopije su beskućnici. Bez utopije kapitalizam lakše postaje sudbina.

Sociologija generacije

U knjizi „Sociologija generacije“ grupisali ste generacijski sociologe i uz svaku grupu vezali određen broj pitanja i tematskih krugova koje su istraživali. Izgleda kao da je konstanta diskontinuitet? Dakle, kako delite sociološke generacije i šta su osnovni razlozi diskontinuiteta u interesovanjima?

– Svaka epoha nameće sociologiji istraživačke prioritete. Prva generacija jugoslovenskih sociologa ponajviše se bavila pitanjem tradicije i sela, naredna marksistička je kritikovala kapitalizam i istraživala strukturu socijalizma i mogućnosti nekapitalističke demokratije saveta, a poslednja E-mail generacija sociologa proučava globalizaciju, privatni život, svakodnevicu, rizično i informatičko društvo. Menja se i poželjna vizija društva.

Uprkos razlikama, između pomenutih generacija postoji i skriveni kontinuitet. Po prirodi stvari svako naučno «ostvarenje» podrazumeva nova «pitanja», te tako traži da bude «prevaziđeno» i da zastari. Kako je zapazio sociolog Maks Veber «nije samo sudbina svih nas da jednom budemo prevaziđeni, već je to i cilj svih nas». Jugoslavije više nema. Ali ostaje sociologija koja ne vodi uvek računa o tome. Zato kao nauka nema granica i produktivno zastareva.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari