Srbija naoružava NATO 1Foto: Zastava oružje

Kad mu se tadašnji srpski premijer Aleksandar Vučić obraćao u pozdravnom govoru, pominjući između ostalog da je Srbija jedina evropska zemlja koja može da izvozi svinjsko meso u Rusiju, Vladimir Putin je primetio stilizovane prasiće na tepihu u svečanoj sali Palate Srbija.

Nonšalantno je prekinuo domaćina i to mu rekao, usled čega je usledio smeh dvojice zvaničnika. Sat vremena kasnije, kada je kao počasni gost, 16. oktobra 2014. prisustvovao paradi „Korak pobednika“ povodom 70. godišnjice oslobođenja Beograda u Drugom svetskom ratu, da li je predsedniku Rusije promaklo da su se u svečanom defileu Vojske Srbije nalazila i dva vozila sa volanima na desnoj strani?

Bile su to ganc nove samohodne haubice kalibra 155 mm NORA B 52, namenjene za izvoz u Bangladeš koji je kupio 30 primeraka. Jedan od najsloženijih proizvoda domaće namenske industrije do sada je stigao i u Keniju, Uniju Mjanmar i Alžir, „merkaju“ ga u još nekoliko zemalja. Te iste, 2014. Srbija je došla na peto mesto svetske liste proizvođača baruta. Svoje učešće u globalnoj proizvodnji ovog polufabrikata podigla je na 4,6 odsto sa 2,5 procenata 2010. Pretekla je recimo Japan i Finsku, a za petama je bila Nemačkoj.

Vojni proizvodi iz Srbije odlaze u više od 60 zemalja sveta, a stručnjaci kažu da se do 95 odsto napravljenog izvozi. U 2016. svetu je prodato za 483 miliona dolara, što znači da je u odnosu 2012. iznos utrostručen jer je te godine naša zemlja izvezla ubojitih sredstava za 153 miliona dolara. Ukupna vrednost dozvola izdatih domaćim preduzećima za izvoz oružja u 2016. bila je veća od 800 miliona dolara, registrovano je u nadležnom sektoru Ministarstva trgovine, turizma i telekomunikacija. Ovde se radi o ugovorenim poslovima čija realizacija može trajati i više godina.

Proizvodnja oružja u Srbiji traje 210 godina, jer su Karađorđevi ustanici 1808. počeli da liju takozvani „hajduk-top“ u Arsenalu Beogradske tvrđave. Periklovo doba namenske industrije bile su sedamdesete i osamdesete godine prošlog veka, kada je u naoružanje tadašnje JNA uvedeno više složenih sistema domaće proizvodnje. Istovremeno cvetao je i izvoz. Sankcije devedesetih su dovele do sunovrata, a kolaps je usledio tokom bombardovanja 1999, kada je po nekim procenama uništeno do 95 odsto kapaciteta.

U prethodnih nekoliko godina obnovljen je najveći deo kapaciteta za proizvodnju oružja porušen u NATO bombardovanju, izgrađeni su i novi. Tako je, recimo, 2016. godine država u namensku industriju uložila 46 miliona evra, a pošto je izabran za predsednika Srbije, Aleksandar Vučić je prošlog aprila najavio da će u 2017. biti investirana dodatna 43 miliona evra. Vučić je prošle godine procenio da bi izvoz namenske industrije u 2017. trebalo da bude 550 miliona dolara, a do 2020. oko 750 miliona dolara.

Srbija naoružava NATO 2

Iako je trgovina oružja uvek obavijena velom tajni, ipak i po ovom pitanju postoji određen nivo transparentnosti. Prema brojkama sa portala YourDataStories.eu čiji razvoj finansira Evropska komisija sa ciljem bolje dostupnosti podataka od javnog značaja, Srbija je u 2016. prodavala oružje zemljama na svim kontinentima. Možda za neupućene deluje iznenađujuće, ali 2016, kao i godinama unazad prema javno dostupnim podacima najverniji kupac srpskog oružja i opreme bile su – Sjedinjene Američke Države.

Inače najvećem proizvođaču u svetu iz Srbije je pre dve godine prodato pištolja, pušaka, municije, granata i ostalih materijala za skoro 36 miliona dolara. Preovlađujući deo izvoza odnosi se na proizvode namenjene za klasična ratna dejstva. Tako je pre dve godine iz oblasti „9306“, koja po međunarodnoj klasifikaciji za spoljnotrgovinsku razmenu označava bombe, granate i ostala sredstava za ratovanje, Amerikancima prodato za preko 28 miliona dolara, dok je na oružju za samoodbranu, lov i sportske namene iz Srbije, inače cenjenom u Americi, zarađeno nešto više od sedam miliona dolara.

Zanimljivo je i to da su sledeće na listi po obimu kupovine ubojitih sredstava iz naše zemlje, takođe države članice NATO koji nas je pre nepune dve decenije bombardovao. Nemačkoj je u 2016. prodato 3,1 miliona dolara proizvoda namenske industrije, Francuskoj za 1,4 milion, a Belgiji u vrednosti od 1,3 miliona dolara. Jedine dve zemlje koje su, prema javno dostupnim podacima iz Srbije kupile proizvode domaće odbrambene industrije u vrednosti većoj od milion dolara, a da nisu članice Severnoatlantskog saveza su Saudijska Arabija i Australija.

Kada se doda da je u ostale članice NATO pomenute godine izvezeno više od dva miliona dolara (Holandija – 597.000, Velika Britanija – 531.000, Norveška – 399.000, Kanada 313.000…) ukupna zvanično registrovana zarada na tržištima Alijanse iznosi oko 44 miliona dolara. Poređenja radi, u 2016. aktuelnim političkim saveznicama Srbije izvezeno je znatno manje. Na primer, do kupaca u Rusiji je stiglo proizvoda naše namenske industrije u vrednosti od 0,88 miliona dolara, a Kini je prodato za 0,27 miliona.

Istini za volju, Srbija i uvozi oružje. Reč je o sistemima i komponentama za čiju proizvodnju nema kapacitete. Ipak, uočljivo je da je sa većinom zemalja sa kojima je imala razmenu iz oblasti namenske industrije ostvarila suficit. Sa nekima drastičan. Na primer, iz SAD je 2016. prema podacima portala YourDataStories.eu uvezeno ubojitih sredstava i opreme za 120.000 dolara, što je ravno trista puta manje nego što je plasirano na tamošnje tržište. U Nemačku je izvezeno za devet puta više nego što je uvezeno. Suficit je zabeležen i sa Rusijom kojoj je prodato skoro četiri puta više nego što je kupljeno.

Kao što smo rekli, ostalo je nepoznato da li je nekadašnji službenik sveznajućeg sovjetskog KGB-a primetio haubice Bangladeša u srpskom stroju. I da jeste, Putin bi tome eventualno posvetio pažnju koliko i prasićima na tepihu. Uostalom, sve što je na točkovima mora da prođe i „probnu vožnju“. Tako je, recimo bilo i sa 15 novih tenkova M84 iz sastava tada tek formirane Hrvatske vojske. Oni su povučeni sa vukovarskog ratišta 1991. u fabriku „Đuro Đaković“ u Slavonskom Brodu, gde su oprani i prefarbani u „pustinjsku šaru“, te preko Bara otpremljeno u Kuvajt. Priča kaže da su u jeku borbi, hrvatsko i srpsko rukovodstvo, te vrh JNA našli zajednički interes: dva miliona dolara po tenku. Dakle, kad se ratuje, ratuje se, kad se trguje – trguje se. Neprijatelji koji se ubijaju i bombarduju lako postaju braća po oružju.

Podaci za ovaj tekst su sakupljeni na platformi https://yourdatastories.eu/

Srpstvo i jugoslovenstvo

Pomenuta NORA je skraćenica od „Novo oruđe artiljerije“, i jedan je od tri najvažnija jugoslovenska vojna projekta osamdesetih godina prošlog veka (druga dva su projekat „Kapela“ – modifikacija domaćeg tenka M84, te „Novi avion“ – proizvodnja supersoničnog vazduhoplova četvrte generacije). Vremenom je zaboravljena ideja „kumova“ ovog čeda odbrambene industrije da naziv „nora“ zapravo bude asocijacija na skraćenicu NOR, odnosno Narodnooslobodilački rat. Evo još malo igre skraćenicama: Bangladešu, kao i mnogim drugim zemljama, ubojite naprave iz Srbije prodaje državna kompanija – Yugoimport SDPR. Ovo „yugo“, pogađate, asocira na Jugoslaviju, ali možda niste znali da je SDPR skraćenica od „Savezna direkcije za promet i rezerve“ proizvoda sa posebnom namenom, koja je osnovana 1974. Odavno nema ni Jugoslavije, niti je Srbija savezna država, ali je Yugoimport SDPR postao toliko prepoznatljiv na svetskoj pijaci oružjem da mu je naziv preživeo raspad tri države (SFRJ, SRJ, SCG). Niko ne pravi pitanje oko naziva prodavca, niti da li neka roba „vuče“ na eru Titove Jugoslavije, na srednjovekovno srpstvo (višenamensko vozilo „Lazar“) ili na grčku mitologiju (bespilotna letelica „Pegaz“). Važno je da se prodaje i kupuje.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari