Sa kakvim osećanjima i očekivanjima dolazite u Beograd?

– Ne očekujem ništa osobito, a jesam malčice uzbuđen. Meni je važno da svojim prisustvom iskažem poštovanje kolektivu i glumačkom ansamblu Ateljea 212. Sve što je vrijedno hvale, njihova je, a ne moja zasluga. Ne zaboravljam nipošto fascinantnog Olivera Frljića, reditelja predstave, ali su i pisac i reditelj svoj posao davno završili i sada je to njihova predstava, oni je veličanstveno nose i ja im se divim. Doduše, ja nikad ništa ne činim iz jednog razloga. Da bih bilo šta učinio moraju se sabrati barem dva-tri, pa sam tako u program boravka u Beogradu udjenuo i cugeraško veče u jednom lokalnom šah-klubu, gdje se okupljaju preživjeli partizani i njihovi simpatizeri. Nestrpljiv sam i da vidim prodavnicu gramofonskih ploča u Makedonskoj ulici. Umjesto pokojnih kafana ‘bermudskog trougla’ (Grmeč, Lipa, Šumatovac) i Skadarlije, obići ću knjižare. (Ne smijem se vratiti kući ako sinu ne donesem knjigu Matematički gen, Kit Devlin, Plato, Beograd.)

Neke likove u svom proslavljenom tekstu (devojčica Maša, doktor Ljahov) pisali ste na osnovu autentičnih ličnosti.

– Mnoge, gotovo sve. To naravno nije puko preslikavanje, životni materijal se mora preoblikovati, ponekad sam sastavljao dvije osobe u jedan lik. Nema tu naročitih tajni i ničeg posebno originalnog ili novog. Oduvijek se svašta događalo u piščevoj laboratoriji…

Ko su ti ljudi? Gde su danas? Kako reaguju na sebe u vašem delu?

– Sve je to zapravo pluskvanperfekt. Pamtim da sam bio veoma tužan kad je, u Zvorniku, ujesen 1985. godine, umro doktor Kiril Ljahov – nekoliko dana prije nego što se u tom gradu počeo prikazivati film ‘Otac na službenom putu’. Kćerke profesora Riste Blagojevića, Zorana i Brana, obrazovane su osobe i znaju razlikovati stvarnost naših života od stvarnosti umjetničkog djela. Ponekad se čujemo, telefonom, sa Branom sam se i vidio, prije nekoliko godina, u Tuzli, nakon predstave moje drame ‘U Zvorniku ja sam ostavio svoje srce“. Ona je, udata za Bošnjaka, odabrala da živi u Tuzli. Zorana je nedavno iz Zvornika preselila kod sina u Beograd, dogovorili smo se da zajedno gledamo predstavu na Bitefu. Kao što smo, prije 55 godina, iz prvih redova školskih klupa gledali i slušali učiteljicu Mariju Lazarević, tako ćemo sad, iz prvih redova u Ateljeu 212, slušati i gledati u šta su se, na pozornici, pretvorila naša osjećanja, naše uspomene.

Reklo bi se da je politika iskrojila njihove živote ne samo u vašoj drami/scenariju nego i u stvarnom životu? Politika je jača od intime ili možda nije? Kažu da su poslednji ratovi na ovim prostorima pukli direktno preko bračnih kreveta…

– Naravno, svi naši životi pretvaraju se u dramu i tragediju onoga časa kad u prostor intimnoga nahrupi javno, opšte, i kad pojedinac, sa svim svojim, jedinstvenim i neponovljivim svojstvima, potone u glib kolektivne osjećajnosti. Svejedno koji mu se bajrak vihori nad glavom, tu počinje čovjekova propast. U našim uslovima, takve se tragedije često pretvore u vlastitu karikaturu, kad unesrećeni pojedinac vjeruje da se borio na „pravoj strani“ i za „pravu stvar“, a preko glavne državne novine Usrećitelj mu, Otac Nacije, poručuje da se ogromna nacionalna tragedija isplatila, jerbo su „Srbi, prvi put u svojoj istoriji, dobili državu zapadno od Drine“. Ima li iko da taticu upita: A kome se to isplatila? Kako se to isplatila, kako se uopšte može isplatiti ogromna nacionalna tragedija?

I kako iz vaše perspektive danas izgleda život „na ovim prostorima“. Šta su mu najupečatljivije odrednice?

– Goli klasični kriminal i autentični, čisti horor! Što nije uspjelo ni fašizmu, nacizmu ni utopiji komunizma, uspjelo je kreatorima naše tranzicije. Nekoliko puta sam rekao i opet kažem: Stvorili su Novoga Čovjeka, ja sam mu nadio ime: homo tranzicikus. To je stvorenje nepoznato Darvinu, i još nije upisano u evolucijsku ljestvicu. Na njoj mu je mjesto negdje između gmizavca i glodara. Od osjećanja sličnih ljudskim osjećanjima posjeduje samo dva: strah i glad. O njemu, homo tranzicikusu, tek treba da progovori naša savremena književnost. Težak posao, ali građe ima napretek.

Bili ste gost jubilarnog, 25. filmskog festivala u Herceg Novom. Tačnije, svečano ste ga zatvorili, a dan ranije održali predavanje studentima sa nekoliko akademija dramske umetnosti. Tom prilikom rekli ste, između ostalog, da je nemoralno biti površan?

– Naravno, biti površan i aljkav u našem poslu znači biti nemoralan. Jer ako te je Stvoritelj učinio iznimkom među ljudima, dao ti talenat i na taj način ti prepustio dio svojih nadležnosti – šta si nego nemoralan ako svoje poslove smandrljavaš i svoja djela ostavljaš kusatim?

Pišete autobiografiju „Otkup sirove kože“. Indikativan naslov?

– Istražujući porijeklo svoje patnje, našao sam mnogo dokaza koji potvrđuju da naša sudbina ni najmanjim dijelom nije u našim rukama, da stvari stoje potpuno suprotno onome što veli stih mladog Vuka Krnjevića: Sudbina očeva u našim je rukama! Jest – al u žutu, reklo bi mu ondašnje njegovo Sarajevo! Ni slutili nismo koliko je onaj Karlo bio u pravu kad je, mada u Manifestu, kazao kako „tradicija svih mrtvih kao mora pritišće mozgove živih“. Pa su i naše sudbine i sudbine naše djece u rukama naših mrtvih očeva i djedova. Našao sam da mi je cio život prošao u borbi za preživljavanje. Pa kakav je to život ako se živi da bi se preživjelo!? Kaže mi čovjek u Goraždu: „Da mi se samo jedan milimetar od guzice odmaknut, nikad me više ne bi stigla!“ Šta hoće da kaže? Sve što radi i zaradi, dotiče mu tek za prehranu, za ono što ode u guzicu. Kako se od nje odmaknuti? Učinilo mi se da sam cio život prodavao golu sirovu kožu da bih otkupio i sačuvao golu sirovu kožu! Ni milimetar se ne odmako od guzice! Na koncu konaca, razumio da u ljudskome svijetu stvarnu vrijednost ima samo ono što čovjeku može pomoći da sačuva dostojanstvo.