Mića Vujičić Razvijajući tezu koja kaže da se Jugoslavija ne bi raspala da je Jugoslavija na Svetskom prvenstvu u Italiji postala šampion sveta, Božo Koprivica piše dramatičnu priču o presudnoj utakmici između Jugoslavije i Argentine te 1990. godine. Slikajući trud i požrtvovanost kapitena toga tima Dragana Stojkovića Piksija i poraz koji je ipak usledio, sve pod citatom Šekspira, pisac nam dočarava simboličnu borbu.

Mića Vujičić Razvijajući tezu koja kaže da se Jugoslavija ne bi raspala da je Jugoslavija na Svetskom prvenstvu u Italiji postala šampion sveta, Božo Koprivica piše dramatičnu priču o presudnoj utakmici između Jugoslavije i Argentine te 1990. godine. Slikajući trud i požrtvovanost kapitena toga tima Dragana Stojkovića Piksija i poraz koji je ipak usledio, sve pod citatom Šekspira, pisac nam dočarava simboličnu borbu. Borbu – više od igre – ne bi li se nekako izbegla tragedija. („Penale u Firenci dali su

Hemingvejska konstrukcija: Robert Perišić

samo oni igrači koji su sami tražili da šutiraju!“) Takav jedan fudbal otvara i zbirku pripovedaka poznatog hrvatskog pripovedača i književnog kritičara Roberta Perišića (Split, 1969).
Ne znam da li je u hrvatskom izdanju takođe „otvarala“ knjigu, ali sam siguran da je urednik izdavačke kuće „Lom“ Flavio Rigonat nije slučajno stavio na prvo mesto. Rigonat je dobro izabrao i priredio zbirku od devet izabranih Perišićevih priča. „Šta tražite ovdje“ jeste storija kojom sve počinje i kojom je sve počelo. Grga Glavonja, zvani Ge-Ge, ubeđuje Fantoma i pripovedača da krenu u Beograd, na finale „Kupa Maršala Tita“ (!?) i da u Beogradu budu uz Hajduk. Vrlo slikovito Perišić dočarava vreme u kome oni sedaju u voz i kreću na fudbal, i sami znajući da će to tamo biti više od igre. Takvo je doba da su čak i Torcida i Bed-Blu-Bojsi, navijači Hajduka i Danama, postali prijatelji. Ge-Ge sa društvom neće uspeti da stigne do stadiona. Jedva će izvući živu glavu iz voza i pobeći u Hrvatsku. Ostaće knedla u grlu i doći će priče koje će biti rezultat kasnijih ratnih doigravanja i posledica koje je doneo rat u svom „zaustavnom“ vremenu.
Robert Perišić piše o ekipi iz kraja zamrznutoj u vremenu. O generaciji koja je regrutovana za rat na teritoriji bivše SFRJ. Pripovetke najčešće otvara u kafanskoj atmosferi, punoj alkohola i posleratnih halucinacija. Njegovi junaci su autsajderi iz kraja – momci koje su drugi poslali na klupu za rezervne igrače života. Slušaju sa cinizmom stare ex YU rok hitove, uvek dodajući stihovima tih pesama cinične i gorke epiloge. Slušaju „Filigranske pločnike“, njihovi tulumi su gorki, oni su dobrovoljci koji pokušavaju da se otrgnu od slika rata, dok uz njih raste nova generacija, vrlo opasnih klinaca, koji su odgajani u ratno doba. U kafani su suprotstavljeni dragovoljci i alternativa. Jedan od junaka umesto pozdrava, pri svakom ulasku u kafanu, svima opsuje mater. Dobra i precizna slika ovog doba, rata, devedesetih. Sve to počinje na fudbalskoj utakmici, a onda kreće već pomenuta povest. I njene posledice. Dobro upakovana zbirka pripovedaka Roberta Perišića celovito slika devedesete i sve njihove klizeće startove. Sa junacima koji su uvek u ofsajdu.
Na prvi pogled sve pripovetke imaju hemingvejsku konstrukciju. Opasni i samo na prvi pogled prazni dijalozi, vode nas do epiloga i do pitanja koja, bez bilo kakvog preterivanja, na kraju dotiču filozofiju. Teško da se tu sunce ponovo rađa, ali kroz škrte razgovore glavnih junaka mnogo toga doznajemo o njihovim karakterima i problemima. Pisac vešto dramaturški oblikuje priče. One su simetrične i svako ko uđe u voz, na kraju će iz njega i izaći. Najjača strana tih storija je njihova duhovitost – sposobnost pisca da nasmeje publiku i onda kada ekipa na domaćem terenu primi gol. Ako je na planu forme ličila na Hemingveja, zbirka pripovedaka Nema boga u Susedgradu sadržinski liči na Džarmuša i njegovu ekipu. Perišić ne izbegava da pomene stvarne likove poput Drnovšeka. Naravno, pitanje je da li su to stvarno stvarne ličnosti kada prođu kroz ruku talentovanog pripovedača. Bilo kako bilo jedan od junaka služi u gardi i ima zadatak da čuva tadašnjeg predsednika Drnovšeka. („On ti je trča svaki dan na đoging… Kuiš, ja stojin s puškon, a on prođe svake dvi minute. Svaki put kad bi naletija, pomislija bi: sad bi ga moga pokosit! Moga san ga gađat, ali nisan, razumiš… Kuiš, trča je, a ja san sta na mistu, razumiš, bilo mi je lakše u vojsci nego njemu ka predsjedniku.“)
Robert Perišić se često igra pripovetkom i jezikom. Osim ikavskih priča, tu je i jedna, vrlo duhovita, napisana na engleskom, ali „fonetskim pravopisom“, to jest ne onako kako se na engleskom piše, nego onako kako se čita. Ovu pripovetku Robert Perišić posvećuje Davidu Turašviliji. Pitao sam se nije li to onaj savremeni pisac iz Gruzije čije je priče u desetom broju objavio časopis „Severni bunker“, u prevodu (sa engleskog) Milete Prodanovića. U priči „Felacio“ Davida Turašvilija glavni junak je takođe lopta! Prilikom sletanja na Mesec, umesto unapred utvrđene i svima poznate rečenice, Nil Armstrong je rekao jednu drugu. „Mnogo sreće, gospodine Gorski!“ Novinari su navaljivali da otkrije šta ta rečenica znači i ko je taj Gorski, pa je Armstrong, sve pod pritiskom javnosti, objasnio kako je kao klinac slučajno prebacio loptu u dvorište porodice Gorski. Kroz poluspuštene roletne, mali Nil je video kako gospodin Gorski ubeđuje svoju ženu da se „upusti u oralni seks“ i kako ona to odbija, rečima: „Dobićeš to kada se mali iz komšiluka prošeta po Mesecu!“

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari