Štos života 1

Petak, 18. novembar

Sviram sa bendom već deset godina i posle više od 350 koncerata još uvek pred svaki nastup imam tremu. Ok, skoro svaki.

Dešavalo se da iz neke opuštene i vesele atmosfere ćaskanja u bekstejdžu izađem na binu, i baš ti nastupi su me naučili da je trema zapravo dragocena stvar. Preopuštenom bi mi uvek dugo trebalo da „uđem“ u koncert, a trema je način da se um i telo fokusiraju na ono što sledi i isključe ostale distrakcije. Danas je još veća jer osim koncerta u Krškom, imamo istog dana u Zagrebu novinarsku promociju novog albuma. Promocija je zakazana od 13 do 16 časova, a tonska proba u 50 kilometara udaljenom gradu u Sloveniji u 17h. Ja sam juče došao u Zagreb kod devojke, a ostatak benda Milena i Ana-Marija javljaju da kasne bar sat vremena jer je prevoznik kasnio u polasku, što znači da ću na promociji biti sam ispred benda. Odziv novinara je bio vrlo dobar pa sam, nakon uvodnog dela davao intervjue jedan za drugim dok više nisam znao ko sam ni sa kim pričam. Inače, kao što vidiš, dragi dnevniče, nemam problem da pričam o sebi, ali višečasovno analiziranje sopstvenog rada, pa i postojanja u formi intervjua, koliko god da su pitanja bila dobra, iscrpljuje kao da sam svirao nekoliko koncerata zaredom. Srećom uspeo sam da uhvatim malo sna između tonske i koncerta u Krškom jer znam da sav taj zamor nestane posle adrenalinskog šoka na bini i zujanja u ušima, i da ne mogu da zaspim do jutra, dok se oči same ne zatvore. Vrtim kanale u hotelskoj sobi dok polako sviće.

Subota, 19. novembar

Danas smo u Puli, veoma važnom gradu za grupu Repetitor. Tu smo 2007. osvojili prvi i jedini takmičarski festival na kom smo učestvovali, Art&Music. Dobili smo nagradu publike i kritike i time po prvi put skrenuli pažnju medija u Srbiji. Deo nagrade je bilo i snimanje albuma, pa smo pola prvog albuma snimili u Puli, družili se sa KUD Idijotima, boravili tu nedelju dana i sledeće godine opet svirali tamo. U međuvremenu smo još mnogo puta ovde nastupali, tako da nam je Pula jedan od najdražih gradova, posebno što i Milena i ja imamo rodbinu tu. Art&Music festival na kome i večeras sviramo zaslužuje poštovanje i zato što je prvi posle rata zvao beogradske bendove u Hrvatsku. Tu su svirali i Stuttgart online, ŽeneKese (piše se spojeno), Tussilago, Shiroko… A malo ljudi se seća da su KUD Idijoti bili prvi hrvatski bend koji je posle rata svirao u Srbiji, 2000. godine u Hali sportova na Novom Beogradu tako da naša dva grada već dugo koketiraju.

Koncert je bio u Hotelu Pula gde i spavamo, sviralo je ukupno pet bendova, prostor nije prevelik tako da je bila ogromna gužva. Ogledala na zidovima kluba su bila potpuno zamagljena od vrućine, ali takve znojave bine su naše prirodno okruženje i dosta smo zadovoljni kako smo svirali. Bilo je svega na šta smo već navikli, i penjanja na binu, i uzimanja mikrofona i šutki. To ceđenje svakog atoma iz nas i iz publike za taj trenutak u kome smo svi je nešto neprocenjivo. Nisam religiozan, ali to je najbliže religijskom iskustvu što sam došao i obožavam te momente. Definitivno su nam posle letnjih festivala na otvorenom nedostajale klupske svirke. Kao što nam je u martu već dosta zadimljenih klubova i nedostaje nam sviranje na otvorenom.

Nedelja, 20. novembar

Ana-Marija i Milena su poranile da krenu nazad za Beograd. Ja ću da svratim kod devojke u Zagreb pa da idem kući sutra, a našao sam prevoz tek po podne, tako da sam samo ustao da se pozdravim sa bendom i vratio se da spavam dok me spremačice nisu isterale iz sobe negde oko 13. Sišao sam taman na ručak, a sala je bila puna klinaca koji su izgledali kao da su iz neke škole i njihovih, kako sam prvo mislio profesora. Na moje iznenađenje jedan „profesor“ je, kad su svi napunili tanjire, ustao i krenuo da peva zahvalnicu svevišnjem, na šta je cela sala ustala i pridružila se, dok sam ja u čudu sedeo među njima trudeći se da zadržim poker face i nastavim da jedem kao da se ništa oko mene ne događa. Naime neka alternativna verska grupa ima sastanak u hotelu istog vikenda kada je i pankerski, prilično razvratni festival na istom mestu. Nadam se da će bar neko da zaluta.

Ponedeljak, 21. novembar

Danas se posle 13 dana vraćam kući u Beograd. Ove godine imam utisak da sam više u kombiju nego kući. Pre ova dva koncerta bio sam na turneji pa u Bambergu u Nemačkoj, gde sam sa par ortaka gledao košarku, Brose Basket – Crvena zvezda. Ceo život pratim košarku i Crvenu zvezdu i uvek sam hteo da odem na neko gostovanje, a sada se stvorila prilika i to još za evroligaško gostovanje. Prešli smo 2.400 kilometara, nas osmorica, u istom kombiju sa kakvim inače idem na turneje sa bendom pa sam se osećao kao kod kuće. Svi drugovi sa scene i iz muzičkog sveta me pitaju kako to da idem na utakmice, šta vidim u tome. Pre svega, ćale me vodio kad sam bio mali, on je „grobar“, ali ja sam uspeo da se izvučem zahvaljujući sestri koja mi je otpevala jednu Zvezdinu pesmu koja sadrži psovku i to je bilo to, ja sam bio kupljen. Ali osim tog emotivnog dela prema klubu koji nije racionalno objašnjiv pa neću ni pokušavati, košarka je zanimljiva i dinamična igra koja zahteva i vijuge pored fizikalija. Dugo sam trenirao pa ima logike da volim ovaj sport. Stigao sam rano popodne u Beograd pa ću provesti dan radeći obaveze oko najave beogradskog i zagrebačkog koncerta, a uveče sa društvom na utakmicu.

Utorak, 22. novembar

Da ne bude zabune bavim se najboljim poslom na svetu. Živim od sviranja u rokenrol bendu, pravimo svoje pesme i putujemo više nego što smo kući na mesta koja inače verovatno nikad ne bismo posetili. Celu Evropu, Rusiju, Kinu i što je možda još i vrednije ceo Balkan uzduž i popreko. Radimo isključivo muziku koju volimo i ne pravimo kompromise a vremenom je trud počeo i da se isplaćuje. Kada kažem trud, stvarno to i mislim, jer često ljudi zamišljaju bend kao probu, putovanje i koncert i to je to. Naravno, mnogi bendovi ili čak većina je takva, i to je ok, svako prema svojim ambicijama. Ali ako hoćeš to da radiš kako treba, da za tebe neko čuje bez da praviš trule kompromise sa samim sobom, onda mora da se misli o svemu i da se radi i sve ono što nema direktne veze sa muzikom i sviranjem. Zakazivanja koncerata i dogovaranja uslova, organizovanja prevoza, papirologije, produkcije spotova, organizovanja snimanja, samih snimanja što pesama što spotova, intervjua, slanja ploča i diskova, obaveštavanje fanova na socijalnim mrežama, dizajniranja omota, majica, plakata, banera, nalepnica, bedževa. Uvek, ali baš uvek ima nešto da se radi i van proba, koncerata i muzike. Dan sam zato proveo radno, osećam da nagomilani umor loše utiče na stvari koje radim pa rešavam da se sutra odmorim i ne radim ništa.

Sreda, 23. novembar

Da sreda ipak ne bude svojevrsna nedelja i dan odmora pobrinuo se poziv u kome nas Primož, naš genijalni tonac iz Slovenije, obaveštava da ipak neće moći da radi i zagrebački i beogradski koncert, jer su dan za danom, zbog novorođene bebe, mog imenjaka Borisa. U Zagrebu sviramo u Tvornici u petak, 2. decembra, a u Beogradu dan kasnije, u subotu. Zovem što brže mogu zovem Crevara, producenta naša dva albuma i drugog live tonca. I Crevar ima novorođenče po imenu Jovan, ali i on može jedan od ta dva datuma tako da smo pokriveni. Inače je u poslednje vreme oko benda Repetitor nastao potpuni baby boom, naša dva tonca Primož i Crevar, Miki iz benda Straight Mickey and the boyz, ujedno i reditelj našeg novog spota, Mina Đukić, rediteljka prošlog spota, Marica Jaćimović, montažerka sa kojom smo planirali sledeći spot. Svi imaju decu manju od par meseci, rođenu ove godine, tako da je legitimno ovaj fenomen nazvati Repetitor baby boomom. Jedini je problem što sad kad su svi oni na porodiljskom, bojimo se da počnemo da radimo sa nekim novim, možda ta osoba još nije planirala decu.

Četvrtak, 24. novembar

Posle par dana nazad kući ulazim ponovo u štos života u Beogradu. Volim kad se tako odviknem od svog rodnog grada, budu mi zanimljive potpuno svakodnevne stvari poput odnošenja opreme na popravak ili neko slično cimanje po prevozu. Idem prema BIGZ-u na probu. Ogromna siva zgrada na Mostarskoj petlji u kojoj delimo malu prostoriju sa Artan Lilijem, Nežnim Daliborom, ŽenamaKesama i Stuttgart online dala je utočište svakome ko želi da proizvodi veliku buku a nema gde to da radi u velikom gradu. Konačno sam kući.

Autor je gitarista i pevač beogradskog benda Repetitor

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari