Kako se postaje pisac? A naročito, pisac žanrovske proze „strave i užasa“? Moguće, ako živite u kući koju, po legendi, posećuju duhovi. Ili, bar odrastate u atmosferi „vrištećih koliba“, „okretaja zavrtnja“, zombija i demona. A ako se, uz to, vaš otac zove Stiven King, onda vam se zaista posrećilo u tom smislu.

Kako se postaje pisac? A naročito, pisac žanrovske proze „strave i užasa“? Moguće, ako živite u kući koju, po legendi, posećuju duhovi. Ili, bar odrastate u atmosferi „vrištećih koliba“, „okretaja zavrtnja“, zombija i demona. A ako se, uz to, vaš otac zove Stiven King, onda vam se zaista posrećilo u tom smislu.
Džo Hil (34) je pisac „mlađe srednje“ generacije horor priča i romana. Već deset godina pokušava da u senci neprikosnovenih majstora ove proze postane neko i nešto. Posle početničkog „hoda po mukama“ – neuspešnog obijanja pragova izdavača (koji nisu znali „čiji je mali“) i spaljivanja ranih radova, uspeo je da u poslednje dve-tri godine postane mnogo više od momka koji obećava. O tome svedoče dve nagrade

Brem Stoker) i nekoliko drugih nominacija, koje je dobio za svoje kratke priče. One su 2005. objavljene u probranoj zbirci pod naslovom Duhovi 20. veka.
A onda je, prošlog meseca, u vreme objavljivanja prvog Hilovog romana Kutija u obliku srca, došlo do dramskog obrta dostojnog majstora ovog žanra, u trenutku kada je pisac Džo Hil odlučio da skine masku pseudonima i pojavi se pod pravim imenom: Džo Hilstrom King, zakoniti mlađi sin Stivena i Tabite King (i stariji njihov sin Oven ima objavljene književne radove). Već etablirani pisac horor fantastike, odjednom, postao je medijska zvezda i našao se u prilici da, ko svojevremeno Nikolas Kejdž u Holivudu, objašnjava koliko teret porodične slave i imena može da bude i blagoslov i prokletstvo. Blagoslov, jer je King mlađi u odnosu na svoje takmace bio dvostruko povlašćen – urođenim darom (geni nisu voda!) i – pohađanjem ekskluzivnog master klasa od najranijih nogu. Kad je bio mali, za večerom se uvek živo raspravljalo i o knjigama, piscima, književnosti i prozi, seća se Hil danas, a često su se i svađali. Stiven King je, podseća Hil, pre spisateljske karijere bio profesor engleskog, i oduvek je prema deci gajio pedagoški pristup, povazdan im, neopaženo, dajući lekcije. Bilo je sasvim prirodno da preko dana ulazi u očev radni studio i „igra se tate“, pokušavajući i sam nešto da napiše. Kao devetogodišnjak, glumio je epizodu u filmu po scenariju svog oca Jezoviti šou, a sa jedanaest godina, objavio prvu priču u lokalnom časopisu. Ali, izdavač nije odoleo da ga ne potpiše kao „sina Stivena Kinga“.
Shvativši to kao presudan razlog što je njegova priča uopšte bila objavljena, rešio je da krene u avanturu nesmetanog traganja za ličnim spisateljskim identitetom. Rezultat toga bio je mladalački roman Drvo zebnje, o čoveku koji ima neobičnu moć da ponire u strahove drugih ljudi.
Po savetu majke, takođe žene od pera, koja se proslavila spasivši svojevremeno iz smeća nacrt romana Keri koji je Kinga vinuo u orbitu slave, King junior bacio je ovaj glomazni rukopis, shvativši da je „neuspela mešavina Džona Irvinga i Tolkina“. Usledio je niz stilskih vežbi u obliku kratkih priča, rađenih po znalački primenjenim obrascima mračnog psihološkog horora čiji je veliki majstor upravo Stiven King.
A zatim je lane, baš u vreme kad je Stiven KIING završio svoj pretposlednji roman, Mobilni telefon (o telefonu koji svoje korisnike pretvara u zombije) Džo Hil, alias King, završio rukopis romana Kutija u obliku srca. Otac i sin razmenili su rukopise i sin je od oca dobio izuzetno korisne primedbe. Otac je, zauzvrat, dobio od sina posvetu: „Mom tati, jednom od boljih“.
Knjiga Kutija u obliku srca objavljena prošlog meseca jeste intrigantni zaplet o ljubitelju bizarnih retkosti i starina, vezanih za duhove, okultno i magiju, ostareloj rok-zvezdi po imenu Džudas Kojn koji preko Interneta kupuje pravog pravcatog duha. Isporuka stiže u bizarnije ambalaži – odelu umrlog, u kojem njegov duh obitava u večnosti. Ali, ispostavlja se da taj duh nije benigan i da hoće da naudi novom vlasniku. Počinje suluda igra progonjenog i njegovih progonilaca – duha osobe koja je bio, duhova mrtvih muzičara iz njegovog nekadašnjeg benda, duha zabludelog ljubavnika koji se ubio. Junaku preostaje da sve te utvare u(s)pokoji.
„Duhovi su baš zgodna metafora“, objašnjava Hil. „Što bi rekao Fokner, ‘Prošlost nije mrtva, nije čak ni prošlost.’ Duhovi su metafora načina na koji prošlost uskače u sadašnjost.“ Kritičari su u ovom romanu dijagnostikovali primese raznih autora, od Edgara Alana Poa i Nila Gejmena, do Kinga seniora, koji ovih dana ne krije uzbuđenje i sreću što sin ide njegovim uspešnim tragom. Čak je, bolećiv kao i svaki otac, rekli bismo, sklon da abdicira u korist mladosti koja dolazi.
Za novi roman Kinga seniora Lizina priča, koji je objavio krajem jeseni, kritičari su imali samo laskave reči, uočivši u njemu autobiografsku esejističnost, lucidne pasaže i najbolji psihološki saspens. Lizi je supruga preminulog čuvenog pisca i priča se usredsređuje na njen usamljenički život, tugu i prazninu, upotpunjenu evokacijama minulog života udvoje, kroz iščitavanje rukopisa preminulog pisca. Ali, peripetije nastaju kad Lizi anonimni progonitelj počne da preti reperkusijama ukoliko ne preda sve rukopise iz književne zaostavštine njenog muža Univerzitetu Pitsburg. Lizi pomišlja da prepoznaje fanatika…
Odmah po pojavljivanju knjige, kritičari su primetili da King u ovoj priči daleko više poseže za suptilnim umetničkim sredstvima svojstvenim „pravoj“ literaturi, naročito produbljujući istraživanje jezika, a ne žanr-prozi.
To je, čini se, s punim poverenjem prepustio svom (prestolo)nasledniku.

Pratite nas na našoj Facebook i Instagram stranici, ali i na Twitter nalogu. Pretplatite se na PDF izdanje lista Danas.

Komentari